Neredi u malom gradiću Charlottesvilleu u američkoj državi Virginiji eskalirali su 12-tog ovog mjeseca, kada su različite bjelačke nacionalističke, neonacističke i fašističke organizacije u taj studentski gradić došle održati protestni marš protiv uklanjanja spomenika Robertu Edwardu Leeju, zapovjedniku vojnih snaga Konfederacije u Američkom građanskom ratu. Desničari su počeli pristizati danima ranije, organizirano, da bi se na ulicama pojavili već u petak s upaljenim bakljama, uzvikujući neo-nacističke slogane. U subotu su na ulice izašli pod šljemovima i štitovima, naoružani palicama, ali i pravim oružjem. Protest je organizirao Jason Kessler, bivši novinar i član ultranacionalističke grupe ‘Proud Boys’. Smatra se da je ovo jedan od najvećih skupova bijelih supremacista u američkoj povijesti. Posljedica nereagiranja policije smrt je dva policajca i tridesetdvogodišnje djevojke Heather Heyer. ‘Ako niste bijesni onda ne obraćate pažnju… Oni su ubili moje dijete da bi je ušutkali, ali pogodite što? Samo ste je učinili velikom’, izjavila je njena majka Susan Bro na kćerinom sprovodu.
Zajednica se po prvi put ujedinila, to nije bio slučaj ranije. Nastavit ćemo se boriti i nećemo im dopustiti da hodaju po Charlottesvilleu s fašističkim znakovima. Nećemo im dopustiti da ovdje rade ono što žele
Tanesha Hudson, aktivistkinja čiji je život vezan za Charlottesville, sve vrijeme bila je na ulici. Svojim izjavama postala je jedan od istaknutijih glasova koji se posljednjih dana pojavljuju u američkim medijima. U video-razgovoru otkrila nam je što se danas dešava u Charlottesvilleu i kakve je posljedice nasilje ostavilo na grad i SAD.
‘Smrt Heather Heyer ostavit će trag. Sve nas je pogodilo kada smo vidjeli njen zadnji udisaj. Njena smrt neće biti uzaludna, održat će grad zajedno. Stanovnici su došli prošle noći na sastanak gradskog vijeća, popeli se na stolove i razvili transparente na kojima je pisalo ‘Imate krv na svojim rukama’. Mi smo bijesni, tužni, povrijeđeni, ljuti, ali, što je najvažnije, umorni od ljudi koji svoj posao rade s pola guzice. Zahtijevamo promjenu. Budućnost ovog grada ovisi o tome hoće li stanovnici uzeti svoju moć nazad. Smatrajte aktualnu vlast i zakonske odluke odgovornima za smrt Heather. Ako mi ne obranimo ovaj grad, znamo da to neće napraviti naša vlast, ali ni naša policija’, kaže Hudson.
Kako danas, s određenim vremenskim odmakom, gledate na dešavanja koja su dovela do nasilja u Charlottesvilleu?
Mislim da ćemo učiti iz toga i mislim da ćemo stvoriti određene nužne promjene. Mislim da su ljudi u Charlottesvilleu nakon ovoga ustali i da je veliki broj ljudi koji tih dana nije bio na ulicama sada spreman da se zalaže za promjene. Osim rušenja spomenika mora doći do promjena zakona, vlast mora postati odgovornija i zato mislim da na vlast moramo dovesti prave ljude, koji će to i uraditi.
Što se dešava unutar zajednice, sastanci gradskih vlasti i aktivista se nastavljaju? Da li je trauma i dalje vidljiva? Koje korake aktivisti namjeravaju napraviti u idućem periodu?
Prvi korak koji aktivisti namjeravaju napraviti jest reforma obrazovnog sustava, odnosno reforma svega onoga čemu učimo građane. Mislim da, ako ljudima zaista kažemo istinu i počnemo provoditi istinsku obrazovnu reformu, ako počnemo miješati i bjelačku i crnačku povijest, da ćemo vidjeti kako i s jedne i s druge strane postoje izuzetni ljudi. Mislim da onda neće ostati previše prostora za mržnju. Ali obrazovanje može biti tako jednostrano, tako da smo mi, američki Afroamerikanci, izgubili ideju i znanje o tome što smo zaista. Ponekad ne znamo tko smo i to ljude pogađa, jer stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. Ali ako otkrijemo istinu i odbacimo laži, naše društvo može imati svijetlu budućnost.
Grad je nekada imao preko pedeset posto afroameričke populacije, ali onda je u jednom momentu došlo do ‘urbanog razvoja’ i ‘progresa’ pod čijom je krinkom započelo iseljavanje crnačkih obitelji i stanovništva
Sastanci se nastavljaju i planiramo započeti razgovore s gradskim vijećem. U gradu se i dalje osjeća prisustvo bijelih rasističkih grupa, ali ne tako jako kao što je to bio slučaj prije nekoliko dana. Znamo da oni neće napustiti Charlottesville preko noći, ali ljudi su sve više ujedinjeni, demonstriraju nenasilje i međusobno uvažavanje, tako da se i rasističke grupe osjećaju isključenima gdje god da prolaze. Osjećaju se neželjeno, jer ljudi odbijaju njihovo prisustvo.
Početi od obrazovanja
Da li se onda bojite? Mislite li da iznova može doći do nasilja?
Stvarno mislim da ova priča s nasiljem nije gotova i da oni nisu završili ono što žele, pa zato mislim i da će se vratiti. Mislim da će ovog puta probati napraviti čak i veće proteste. Nastavit će da pričaju i hodaju oko grada upravo zato da bi i dalje proizvodili strah. Ali isto tako mislim da se zajednica po prvi put ujedinila, to nije bio slučaj ranije. Nastavit ćemo se boriti i nećemo im dopustiti da hodaju po Charlottesvilleu s fašističkim znakovima. Nećemo im dopustiti da ovdje rade ono što žele.
Upravo ste započeli s prikupljanjem donacija za svoj aktivistički krug, sa željom da započnete borbu za reformu obrazovanja u kojoj bi se fokus stavio na afroameričku povijest. Mislite li da je uistinu moguće postići takvo nešto, čak i na saveznom nivou?
Vjerujem u to da, ako zaista želimo odsjeći glavu bijelom supremacizmu, onda moramo početi od obrazovanja. Moramo biti obrazovaniji nego što je danas obrazovano jedno prosječno afroameričko dijete. Afroamerikanci i danas žive uglavnom u obiteljima s jednim roditeljem, a većina zapravo nema očeve. To je jedan od razloga što smo i danas prisiljeni raditi u ranim godinama, kako bismo našim obiteljima pomogli da prežive. Pogledajte samo statistiku i vidjet ćete da muška populacija Afroamerikanaca predstavlja većinu populacije u zatvorima. Svati treći crni muškarac nalazi se u zatvoru, a to ne tvrdim ja već i mnogi drugi ljudi, na primjer autori dokumentarnih filmova koji se bave ovom tematikom. Takva inkvizicija afroameričke muške populacije dešava se već u njihovim ranim godinama.
Predsjednika SAD-a Donalda Trumpa zadnjih su dana žestoko kritizirali javnost i mediji, ali, što je još važnije, i njegovi republikanski suradnici, i to zbog izjave u kojoj je relativizirao nasilje rasističkih i neo-nacističkih alt-right grupa, okrivljujući za njega i građanski kontra-protest, grupe za prava Afroamerikanaca, seksualnih manjina, različite ljevičarske grupe… Mislite li da bi ovo na kraju moglo dovesti i do njegove smjene s mjesta predsjednika?
Nadam se da se upravo to dešava. Kriviti obje strane za nasilje, a bila sam tamo, samo je lagani izlaz iz smrdljive situacije. Kriviti obje strane za Trumpa je način da se pobrine za svoju bijelu braću, za svoje home boys, za svoje prijatelje. Kriviti obje strane je kao da okrivite svoju suprugu ili supruga jer je netko provalio u vaš dom. To je kao da ih okrivite zato što nasilnike nisu spriječili da uđu u vaš dom, umjesto da razmislite na koji način se to moglo spriječiti. Oni su napali naš prostor, naš grad, ali naš predsjednik kaže: to je u redu. Ispada kao da je očekivao da ljudi Charlottesvillea ne urade ništa. To je čisto licemjerstvo i naš predsjednik se ponaša licemjerno.
Isprana povijest
A koliko su zapravo te aktivističke grupe, koje su se suprotstavile alt-desničarskim skupinama, zaista jake u SAD-u? Koliko je, na primjer, danas jaka organizacija Black Lives Matter?
Oni su izuzetno jaki, ali javna percepcija je ono što ubija veliki broj grupa, jer ljudi smatraju da te grupe predstavljaju određene ideje ili stavove s kojima one zapravo nemaju veze. Percepcija je ono što ti smatraš da je nečije uvjerenje, umjesto da odeš i saznaš o čemu se tu zapravo radi. Percepcija je kada ljudi pristanu na medijske manipulacije, a ne odu se sami uvjeriti o čemu je tu riječ. Percepcija je nešto što sam moraš vidjeti i onda donijeti svoje mišljenje, a ne slijediti tuđe. Zato je važno otići na sastanak neke grupe i saznati o čemu je tu zaista riječ. Možda Black Lives Matter nisu za tebe, ali možda neke druge jesu. Kada Donald Trump kaže ‘obje strane’, to me jako smeta, jer ako je on odista želio vidjeti što se desilo iz kuta obje strane, zašto onda nemamo obrazovnu reformu s ‘obje strane’? Zašto u povijesnim knjigama ne postoji povijest Afroamerikanaca, zašto ne učimo o samima sebi? Zašto nas se ne tretira jednako na svakom nivou života, od edukacije, pa sve do pravosuđa i bankarskog sustava? I dalje nas se tretira kao građane drugog reda, bez obzira da li tražimo podršku za svoj poslovni plan ili se prijavljujemo na koledž u koji idu pretežno bijelci. Uopće ne znamo tko smo kao ljudi, jer učimo jedino o Katherine Jackson ili Natu Turneru, zato što je tada došlo do stvaranja nacije. U Washingtonu postoji cijeli muzej o našoj povijesti, ali u našim knjigama nemamo ništa o tome. Taj Nacionalni muzej afroameričke povijesti i kulture otvoren je prošle godine i svakodnevno je pun posjetitelja. Karte se teško nabavljaju, čak i preko interneta. Za razliku od školskog obrazovanja ovaj muzej nas uči o robovlasničkom sustavu i o svemu onome o čemu znamo izuzetno malo. Naša povijest je isprana i jako dugo nas se lagalo.
Nedavno ste izuzetno puno govorili o bijelom supremacizmu. Donekle smo o tome govorili i sada, ali možete li mi konkretnije reći na koji se sve način on manifestira u Charlottesvilleu i u cijelom SAD-u?
Kao i neki drugi gradovi na jugu, Charlottesville je nekada imao preko pedeset posto afroameričke populacije, ali onda je u jednom momentu došlo do ‘urbanog razvoja’ i ‘progresa’ pod čijom je krinkom započelo iseljavanje crnačkih obitelji i stanovništva. Kroz gentrifikaciju dolazi do preuzimanja kvartova i ljudi su prisiljeni da se sele dalje. Upravo to se desilo najvećem dijelu centralnih četvrti u kojima se, upravo zbog toga što su crnačke, nalazi Leejev spomenik. Gdje god bismo se nalazili, gdje god bismo hodali, Lee je s visine gledao na nas. Ako gledamo povijest banaka, vidjet ćemo kakve su kamate kada govorimo o Afroamerikancima, kao i načini na koje nismo uspijevali osigurati zajmove i podršku. Bijeli supremacizam kontrolira sve procese koje želimo dotaći. Upravo zbog toga i zbog procesa gentrifikacije više si nismo mogli dozvoliti da živimo tamo gdje smo nekada živjeli. Ali ako je bijela radnička klasa ili na primjer policajci ili bilo tko iz javnih službi otišao u banku nakon što je njegova supruga dobila otkaz, dobio bi pomoć od 3000 američkih dolara. Kada bi netko od nas isto tako zatražio zajam, onda bi nam rekli da na to nemamo pravo s obzirom na zaradu koja naša obitelj ostvaruje. Postoji toliko puno različitih puteva bijelog supremacizma i kontrole koja odlučuje što učimo, pa onda i gdje i kako živimo. Mi želimo započeti s lobiranjem za obrazovnu reformu, želimo uključiti obje strane i čuti njihove priče. Ovo društvo izgrađeno je na leđima afričkih robova i to mora biti reprezentirano u povijesti. Ta činjenica mora biti poštovana, jer moramo imati svoje mjesto u povijesnim narativima. Ali da se razumijemo: osim rase, ovaj grad se dijeli prvenstveno na bogate i siromašne. Prve dvije statue s likovima Afroamerikanaca podignute su 2013. godine, dok konfederacijski spomenici postoje duže od 100 godina. Želimo reći istinu i ponekad istina boli, ljudi je ne žele uvijek čuti, ali jednom kada se istina prihvati i rane zacijele, onda se može nastaviti naprijed. Baš zato smatram da je ovo važno: da bismo mogli postati bolji grad i bolja država.
Neki od liberala izjavili su međutim kako većinu ljudi zapravo ne zanima što se dešava u Charlottesvilleu i da su ljudi na ulicama margina kako desne, tako i lijeve ideje. Zanima me što vi mislite o tome? Kako vi vidite te ljude koji su izašli da se odupru neofašističkim grupama?
Znate, oni su napali nas i gađali su nas bojom, prelazili zastavama preko lica ljudi koji su ih mirno promatrali sa strane, željeli su uznemiriti i isprovocirati. Došli su spremni i naoružani da u nama probude strah. I onda su počeli sa sve više i više nasilja. Svemu tome danas se odupire cijela zajednica.
