Dvije umjetnice, Tanja Vujasinović i Tonka Maleković, pokrenule su istraživačko-edukacijsko-izložbeni projekt ‘Grad na drugi pogled’, u kojem povezuju promišljanje grada, edukaciju mladih kroz medij videa i razvoj publike, odnosno strateški umrežavaju sve sudionike projekta i jačaju interes zajednice za praćenje i sudjelovanje u programima suvremene umjetnosti i kulture u lokalnom kontekstu, kako piše u obrazloženju projekta. Umjetnički dvojac nedavno je sudjelovao i na sisačkom Festivalu Željezara, što je bio povod za razgovor s Tanjom Vujasinović.
Neko novo znanje
Pogled je uvijek pitanje moći: odlučile ste raditi s mlađom populacijom i s njom ‘prisvojiti grad na drugi pogled’. Koliko je to danas moguće i je li to jedino što nam je preostalo, da kroz umjetničke prakse osvajamo javni prostor koji već dugo gubimo?
Želimo mladima osvijestiti značenje kvalitetnog javnog prostora i njihovu ulogu u njemu, ali istovremeno nam je bitno pokrenuti djelovanje. Iz tog razloga, uz produkciju radova na temu grada, u sklopu projekta organiziramo i umjetničke radionice te predavanja namijenjena ponajprije njihovim sudionicima: želimo da sagledaju grad iz različitih pozicija – kulturnoantropološke, aktivističke, da shvate ulogu umjetnosti u javnom prostoru, važnost i mehanizme kreiranja kulturnih politika, pa sve do mogućnosti koje nude europski projekti. Naš je projekt prilično optimističan, pa ne mislimo da je jedino što nam preostaje prisvajati javni prostor kroz umjetničke prakse. Bitno je mlade osvijestiti po tom pitanju i dati im alate da postanu aktivni (su)građani. Već dugo Hrvatskom, zbog nesposobnosti političkih struktura, korupcije i posljedičnog osjećaja nemoći, dominira letargija, no postoje alati protiv nje, primjerice uspješne akcije koje pokreće i koje je realizirao jedan od naših suradnika na ovom projektu, Saša Šimpraga (uz ostalo i inicijator platforme ‘1 posto za grad’), koji prenošenjem svoga znanja mladima nudi velik potencijal i poticaj.
Populacija s kojom radite odrasta u jednoj novoj vrsti medijskog spektakla. Kako reagira na video i osjećate li da radeći zajedno proizvodite neko novo znanje?
Medij videa u projektu koristimo kao metodologiju, jer se kroz objektiv kamere automatski pojavljuje drugi pogled, koji pokreće promišljanje o onome što se kroz taj objektiv gleda/vidi. Ono što iznova iznenađuje je činjenica koliko je mladima kadar prirođen. Naše su radionice brzopotezne, strukturirane od nekoliko termina, ne radi se puno na vježbanju kadrova i snimanja, a ni mentori nisu primarno filmaši, nego vizualni umjetnici. Puno se više radi na ideji i konceptu radova, a upute za samu produkciju prilično su šture, no snimljeni materijali iznenađuju kvalitetom. To je generacija odrasla na ekranima svih vrsta, na izuzetno visokoj produkciji igrica, filmova i televizijskog programa. Naravno, sadržaj tih programa nije uvijek kvalitetan, ali standardi produkcije su daleko viši od onoga što je bilo uobičajeno za TV produkciju unatrag samo deset godina. I to se vidi čim učenik od 14, 15 ili 16 godina uzme kameru u ruke.
U projektu insistiramo na realizaciji videoradova uz korištenje gadgeta koje današnji klinci većinom imaju u džepu: mobitela i fotića koji uglavnom imaju mogućnost snimanja videa poprilično visokih rezolucija, što je dovelo do dostupnosti i demokratizacije medija, ali i kreativnog umjetničkog procesa. S te strane, kod mladih želimo osvijestiti i dugoročno potaknuti kreativno korištenje spravica koje inače ne koriste baš u te svrhe te tako možda proizvesti neko novo znanje.
Rijeka je svoje odžalovala
Čini se da Riječani puno razmišljaju o svom gradu. To im je na neki način i nametnuto, jer je grad trenutačno u identitetskim previranjima – pošto je izgubio onaj važne luke i industrijskog središta, u potrazi je za novim identitetom
Što su sudionici vašeg projekta definirali kao glavne probleme grada, kao mjesta na kojem su vidljivi svi društveni antagonizmi? Koliko njima može biti blizak koncept ‘prava na grad’? Formira se i narativ o mladima odraslima devedesetih kao o konzervativnoj generaciji: kakva su vaša iskustva po tom pitanju?
Većinom definiraju probleme dobro poznate i ostalim sugrađanima ali, logično, iz perspektive svoje generacije. Tako su primjerice osnovnoškolci pod mentorstvom riječke umjetnice Petre Mrše konstatirali problem parkirališta na riječkoj rivi, odnosno neprikladnu iskorištenost tog javnog prostora, ali su kroz duhovit videouradak izmaštali sebi blisko rješenje. Činjenica da sudionici grad počinju sagledavati kroz prizmu mogućnosti možda je bitnija od toga koje probleme definiraju na samom projektu. Naš zastarjeli sustav školovanja, potpomognut nekim nastavnim predmetima uvedenima 1990-ih, insistira na konceptu pomirljivih građana, no to ne znači da mladi ne vide probleme u društvu, samo nisu svjesni da glas pojedinca može dovesti do eventualnih promjena i mimo parlamentarnih izbora. Ako im na pravi način približite problematiku, reagiraju vrlo otvoreno i ta se ‘konzervativnost’ gubi.
Jeste li detektirali neke nove procese koji se odvijaju u Rijeci, gradu koji je već nekoliko puta pokušao zaštititi industrijsku baštinu kako bi ona služila dobrobiti svih građana?
Čini se da Riječani puno razmišljaju o svom gradu. To im je na neki način i nametnuto, jer je grad trenutačno u identitetskim previranjima – pošto je izgubio onaj važne luke i industrijskog središta, u potrazi je za novim identitetom. Koliko god bila opterećujuća ‘bolja prošlost’ o koju se Rijeka konstantno sapliće, istovremeno se naziru nove mogućnosti, što mora biti uzbudljivo za njezine stanovnike. Konkretno, osim spomenutih tendencija oko prenamjene industrijske baštine, kod sudionika našeg projekta mogla se uočiti i jaka potreba za urbanističkim povezivanjem grada s morem, veza koja je davno prekinuta gradnjom željeznice, luke i industrijske zone, što je tema čak nekoliko od 24 rada nastala u sklopu radionice i što bi potencijalno moglo pokrenuti neki novi proces u gradu. Inače, Rijeka je među prvim hrvatskim gradovima doživjela taj nagli šok gubitka industrije i identiteta, no po riječima tamošnje umjetnice i mentorice na projektu Nadije Mustapić, dosad je to već odžalovala. Za razliku od nekih drugih gradova, primjerice Siska, u kojem se u sklopu našeg projekta odvijala razmjena riječkih i sisačkih studenata i u kojem se građani još suočavaju s posljedicama gubitka industrije. Sisak je industriju gubio dugo, traumatično i još je gubi, a Rijeka se pokušava okrenuti budućnosti.
