>

novosti logo

Tenkovska ekonomija

Domaće poslovno novinarstvo često se oslanja na analize agenata kapitalističke klase i s ushićenjem prenosi njihove zaključke

U međunarodnoj poslovnoj zajednici nemalu ulogu igraju desni i neoliberalni think-tankovi. Među glavnim im je zadacima zagovaranje tržišne ortodoksije, posebno u zemljama poput Hrvatske, gdje se čini da na tom planu ni Vlada ni drugi akteri ne rade dovoljno. Međutim, najvažniji im je zadatak promovirati interese internacionalnog kapitala, posebno u situacijama kad su oni ugroženi ili kad se smatra da su narušeni. Takve organizacije globalizirane elite obično su ispostave neke velike korporacije ili su dio medijskog pogona i djeluju unutar onoga što se obično naziva globalno civilno društvo.

Čak i površni poznavatelji ove scene čuli su za neka od imena poput Fraser Instituta iz Kanade, zaklade Heritage iz Washingtona, Instituta Adam Smith iz Velike Britanije ili pak za njemački Frankfurtski institut za tržišnu ekonomiju i politiku.

Integralni dio te kapitalističke kulture predstavljaju i povremene konferencije. Među najpoznatije svakako spadaju Svjetski ekonomski forum, Trilateralna komisija i Svjetsko poslovno vijeće za održivi razvoj. Promovirajući uvijek jedan te isti tip politike, ovaj pomalo bizarni, ali svakako vrlo utjecajni biznis-aktivizam uvijek vodi računa o nekoliko stvari. Najprije, oblikuje civilnu scenu određene zemlje prema potreba transnacionalnog kapitala, političku i kulturnu zajednicu pojedine zemlje akomodira prema zahtjevima kapitalističke klase i te iste klasne interese pokušava nametnuti državnoj politici naciljane zemlje.

Domaće poslovno novinarstvo često se oslanja na procjene i analize ovih agenata kapitalističke klase i s ushićenjem prenosi njihove zaključke. Posljednji primjer je niz tekstova nastali unazad tjedan-dva, a sve na temelju analiza Economist Intelligence Unita, pogona magazina ‘The Economist’. Tako njihova zadnja analiza, predano prepisana u domaćim novinama, govori o ‘komunističkom stilu’ vladanja u Hrvatskoj i o, posljedično, sigurnom SDP-ovom silasku s vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima.

I ovdje je riječ o tipičnom libertarijanskom pogonu koji je doktrinarno podržan od magazina ‘The Economist’, koji se zdušno zauzima za promociju slobodnotržišne utopije, a jedina njegova kritika upućena današnjem dominantnom modelu odnosi se na problem rastuće nejednakosti. Najviše što kolumnisti ‘The Economista’ po tom pitanju traže jest da se nekako iznađe model kojim bi se nejednakost držala u koliko-toliko prihvatljivim okvirima, ali da se pritom ne dira u biznis i da se ni na koji način ne sprečava rast.

Spomenuta jedinica ‘The Economista’ spadala bi u red onih lobističkih grupa koje bi da posrnuli kapitalizam nekako reformiraju, odnosno za takvu su politiku koja bi mogla stabilizirati međunarodne financije, a da se istodobno ublaže najoštrije kapitalističke kontradikcije. Agente londonskog lista tako s jedne strane zabrinjava visoka nezaposlenost u Hrvatskoj, pogotovo među mladima, a s druge niska stopa rasta. Ili, brinu ih izostanak temeljnih strukturnih reformi, ali i izgubljena radna mjesta, kao da ovo drugo nije direktna posljedica upravo tih strukturnih reformi, ma koliko one, po mišljenju stranih analitičara, i ne bile duboke.

Čini se da ovi i slični komentatori smatraju da se sva ovakva proturječja mogu riješiti samo ako ih se poškropi svetom vodicom spontanog tržišnog ponašanja, deregulacije i monetarizma. Problem reprodukcije kapitala uvijek je svojevrsna igra nulte sume. Koliko god uzmete s jedne strane za potrebe kapitalističkog sistema, toliko će nedostajati na strani javnih potreba. U iluziju o postojanju svojevrsne sinergije javnog i privatnog vjeruju valjda samo još domaći biznis-novinari.

1/1