U nadi da će ojačati svoju vlast na prijevremenim izborima, grčki premijer Alexis Tsipras jučer je dao ostavku. Ta odluka uslijedila je nakon što je prošli petak u grčkom parlamentu prihvaćen treći paket pomoći vrijedan 86 milijarda eura. U narednim mjesecima politički vrh će započeti s provođenjem mjera štednje, koje među ostalim podrazumijevaju masovnu privatizaciju javnih kompanija i smanjenje radničkih te umirovljeničkih prava. Iako je riječ o možda najgorem sporazumu na koji je Grčka pristala u posljednjih pet godina, na ulicama ove zemlje nisu zabilježeni veći prosvjedi, kakvi su viđeni za prijašnjih vlada od izbijanja financijske krize. Hoće li u narednim mjesecima grčki narod opet pružiti otpor protiv ovakvih politika i koliko je realno očekivati reaktivaciju prosvjednih pokreta i progresivnih organizacija, iz kojih je prije nekoliko godina izniknula sama Syriza? O tome smo razgovarali s theodorosom karyotisom, grčkim aktivistom i sociologom, koji godinama na ulicama Soluna prosvjeduje protiv uzurpacije javnih dobara i aktivno sudjeluje u izgradnji alternativnih ekonomskih i političkih pokreta, s naglaskom na direktnu i ekonomsku demokraciju te lokalne društvene inicijative.
Reakcije građana su splasnule nakon pristanka grčke vlade na dogovor s kreditorima. Čak su i prosvjedi od prije nekoliko tjedana bili poprilično maleni.
Pored ljetnih mjeseci, ključni je razlog činjenica da su ljudi umorni od događaja iz minulih tjedana. Imali smo zatvorene banke i plašenje katastrofičnim scenarijima, kao i ucjenu europskih ‘partnera’ da će ugasiti grčku ekonomiju i izbaciti nas iz eurozone. U neku ruku, ucjena je uspjela. Ponudili su nam loš sporazum, a na kraju ga je grčki narod prihvatio kao najbolje od dva loša rješenja. Ali, ovo nije kraj. Kad počnu uvoditi mjere štednje, mislim da će doći do novog vala prosvjeda.
Kad će doći do toga?
Sporazum je potpisan. Mislim da će ljudi postati svjesni utjecaja tih mjera na vlastite živote od rujna.
Možemo, dakle, u bližoj budućnosti očekivati nove masovne prosvjede?
Prerano je za reći. Syriza je izgradila novu hegemoniju s mnoštvom političkog kapitala, koju prethodne vlade nisu imale, što je možda najveća dugoročna šteta njihovog mandata. Iskoristili su, naime, taj kapital za uvođenje mjera štednje, koje bivše vlade nikada ne bi mogle uvesti. Teže je prosvjedovati protiv takve vlade. Mogu vam, međutim, reći da u Grčkoj postoji velika količina gnjeva.
Jedini način na koji bi mogli vratiti radnike tamo gdje zaslužuju je preko samoupravljanja. Ne mislim pritom samo na radnike, već i na socijalno upravljanje. Moramo pronaći načine da uključimo cijelo društvo u odluke o proizvodnji i distribuciji dobara
Je li aktualna vlada imala utjecaj na pacificiranje prosvjednih pokreta i progresivnih organizacija? U kakvoj su trenutno situaciji?
Da. Poprilično su demobilizirani. Ne u potpunosti, dakako. I dalje postoje mnogi važni eksperimenti, ali od 2012. godine, kad je Syriza počela politički rasti, smanjile su se aktivnosti grassroots pokreta, koji su rasli u razdoblju velike krize legitimiteta političkog sustava. Narod je reagirao, a politički odgovor je bio rast Syrize. Ljudi su opet počeli vjerovati u rješavanje problema putem predstavničke demokracije, nakon čega je smanjen interes za aktivno sudjelovanje u prosvjednim i drugim pokretima. Mislim da smo trenutno u fazi obrata, u kojoj su ljudi nakon Syrizinih kršenja obećanja počeli shvaćati da se ne može puno učiniti kroz institucionalnu politiku. Vjerujem da će doći do reaktivacije društvenih pokreta, a da će Syriza nastaviti vladati Grčkom, u ovom ili nekom drugom obliku.
Koje će socijalne i ekonomske posljedice po vašem mišljenju imati ovaj treći paket pomoći?
Društvo se u neku ruku već nalazi u izvanrednom stanju. U proteklih pet godina većini stanovništva se snizio životni standard. Dio se nalazi ispod razine siromaštva, prihodi i penzije su drastično pali, a degradacija radničkih prava je postala svojevrsni kontinuitet. Treći sporazum će izbrisati srednju klasu te malo i srednje poduzetništvo. To je jedan od ključnih planova ovih mjera: tržište očistiti od ljudi koji se samozapošljavaju i napraviti mjesto za krupni kapital. Uz to, cilj je smanjiti prihode nižih klasa. Manje plaće i mirovine, manje zdravstvene zaštite i obrazovanja. Riječ je, ukratko, o napadu na najšire stanovništvo.
Uslijedit će i novi val privatizacije.
Potpisani sporazum podrazumijeva dovršetak već započetih postupaka privatizacije. Onda će doći do novog ciklusa. Riječ je o vrlo važnim infrastrukturama u Grčkoj: 14 zračnih luka, najmanje dvije velike morske luke. Govorimo i o elektro-kompaniji, zatim dvije vodne kompanije. Osobno sudjelujem u inicijativi protiv privatizacije jedne od njih u Solunu. Dugo vremena uspješno zaustavljamo privatizaciju. Syriza je bila dio toga pokreta, a sada kao vlada uzrokuje završetak procesa privatizacije. Živimo u zanimljivim vremenima.
Što mislite o Syrizinom putu?
Uvijek sam osobno bio kritičan prema Syrizi i nikad nisam vjerovao da imaju radikalni program. Syriza je pokušala uvesti neke keynesijanske socijaldemokratske politike što je nemoguće. Syriza je socijalno-liberalna partija jer nikada nije dovodila u pitanje temelje neoliberalnog restrukturiranja od 2008. godine. Nisu imali alternativni plan za ovakve politike, već su nastojali usporiti njihov utjecaj. Plaće su prepolovljene u zadnjih pet godina. Nisi radikal ako samo želiš spriječiti njihovo daljnje opadanje. Isto je s napadom na radnike.
Kakva je situacija po pitanju borbe Syrize s korumpiranim oligarsima, koji drže u rukama grčki kapital?
Ništa nisu učinili da se suoče s njima. Dosad su se pravdali da su potpuno usmjereni na pregovore s kreditorima. Sada govore o novim antikorupcijskim zakonima, o reviziji zakonitosti poslovanja i postojanja TV kanala koje drže oligarsi. Sve su to zanimljivi i nužni prijedlozi, ali mislim da se ne žele sukobiti s oligarsima, već samo racionalizirati kapitalizam. Oligarhija u Grčkoj ima privilegije kakvih nema u drugim europskim državama. Ne plaćaju poreze, imaju TV postaje bez dozvola, dobivaju poslove na javnim radovima izravnim pogodbama i ponašaju se kao da su sama država. Syriza od Grčke samo želi napraviti jednu od europskih demokracija, uvodeći neka pravila, zakone i racionalnost, bez želje za izravnim sukobljavanjem s postojećim ekonomskim politikama. Ova stranka dakle nije radikalna opcija, već vlada nacionalne obnove, koja pokušava ‘ujediniti’ kapitalističku i radničku klasu te ih uvjeriti da imaju zajedničke interese. To, dakako, nije istina.
Što je s političkim pokretima izvan parlamenta? Postoje li neke snage koje simpatizirate?
Baš i ne. U Grčkoj ne postoji politička opcija koja smatra da zajedničko dobro može biti temelj za drugačije politike. Mnogi su mislili da bi to mogla biti Syriza, ali ljudi koji imaju navedene prioritete nikada nisu došli na pozicije moći: tamo sjede socijaldemokrati. Možda postoje šanse da se Syriza podjeli te da se frakcija Lijeve platforme osamostali. No čak i tada ne polažemo velike nade u takve projekte jer oni pokušavaju primijeniti nacionalnu političku rekonstrukciju izvan eurozone, što nije nužno radikalna politika. Ne uzima u obzir grassroots pokrete, horizontalnu izgradnju političkog djelovanja i načine na koji oni pokušavaju zaštititi zajedničko dobro, već traže alternativne načine da učine ekonomiju kompetitivnijom, uz beskonačan rast i kreditne obveze.
Koliki je potencijal za obnovu takvih pokreta i njihovih zahtjeva? Koliko objektivno mogu utjecati na društvene promjene?
Moramo vidjeti kakav će biti njihov odgovor na ovaj veliki poraz. Trebamo učiti iz prijašnjih iskustava i minulih ciklusa mobilizacije. Treba pronaći i politička rješenja, ne nužno konvencionalna, premda nisam protiv izborne politike kao takve. Samo sam dosta skeptičan oko toga koliko se promjena može napraviti unutar trenutne predstavničke demokracije. Za promjene nam trebaju sinteze javnog dijaloga, lokalnih političkih inicijativa. Zbog onih 61 posto građana koji su glasovali protiv mjera štednje postoji šansa da bi pred nama mogao biti novi ciklus kreativnog otpora, izgradnje kolektivnih pokreta i eksperimenata s naglaskom na transformaciju naše stvarnosti odozdo.
Koliku važnost su imali društveni pokreti u osvještavanju građana o postojanju ekonomsko-političkih alternativa tijekom kriznih godina?
Prosvjedi su bili jako važni, zapravo ključni u artikuliranju nezadovoljstva politikama štednje i pripadajućim ideologijama. Druga važna komponenta je gradnja alternativa. Zadnjih pet godina imali smo niz prijedloga o reorganizaciji grčkog društva s naglaskom na pritisak odozdo, bez potrebe za tutorstvom odozgo. Primjerice, stvorili smo čak i alternativni zdravstveni sustav s klinikama socijalne solidarnosti. Imamo i brojne kooperative za proizvodnju i distribuciju hrane. Sve su to naznake novog izgleda društva. Prosvjedi su medijski vidljiviji, ali alternative su puno bitnije.
Što bi za vas bio alternativni plan?
Pomagati društvu u nastojanju da se zaustavi neoliberalni napad. Država trenutno ne može učiniti puno po tome pitanju. Čak i kad bi Grčka izašla iz eurozone, da bi bila uspješna, država bi morala privući investicije i povećati konkurentnost, što podrazumijeva i smanjivanje cijene rada i stvaranje novih tržišta. Moje je mišljenje da jedino narod može zaustaviti nadiruće neoliberalne tendencije, štiteći javno dobro svim raspoloživim sredstvima i mičući ljudske i ekonomske aktivnosti s tržišta.
Kako to postići?
Nikad nisam bio obožavatelj Podemosa. To nikad nije bio pokret koji se temelji na horizontalnoj praksi i pritisku odozdo. Uvijek se okretao oko nekoliko ljudi koji donose sve odluke
Kroz strukture solidarnosti, stvaranjem kooperativa koje potpuno drugačije tretiraju rad i ekonomiju. Mislim da bi istinski radikalni program podrazumijevao podršku ovakvim inicijativama. Syriza nikad nije ovo učinila. Nije pomogla ljudima koji su u sjevernoj Grčkoj željeli spriječiti iskopavanje rudnika zlata. Jedino su željeli uvesti okolišne regulacije. Stoga ne možemo govoriti o zaustavljanju eksploatacije, nego o racionalizaciji postupka. Isto tako, nikada nisu donijeli zakon koji bi pomogao kooperativama, okupacijama tvornica i uspostavljanju samoupravnih procesa, odnosno zakonskih okvira koji bi pomogli radnicima da uzvrate udarac kapitalistima.
Kako se izvući iz postojećeg ekonomsko-političkog modela koji održava ovakvo stanje?
Iz toga se može izvući produktivnom rekonstrukcijom koja dolazi od ljudi iz antikapitalističke perspektive. Treba naći nove načine za obnovu ekonomije na lokalnoj razini i njeno povlačenje sa tržišta kojim diktiraju kapitalistička pravila. Promovirati kooperative, lokalne razmjenske sustave, lokalne valute, okupacije tvornica. To bi se trebalo usvojiti kroz lokalne samoupravne procese u kojima bi građani bili uključeni pri donošenju odluka i potom objedinjavati takva iskustva. To je, po mom mišljenju, jedini način za borbu protiv kapitalističkog restrukturiranja koje je otpočelo prije sedam ili osam godina.
Koliko su bitni elementi ekonomske demokracije, poput radničkog samoupravljanja ili socijalizacije financijskog sustava?
Projekti poput Occupy Factory su i edukacijske naravi, laboratoriji za eksperimentiranje s ciljem stvaranja potpuno drugačijih radnih odnosa, demokratizacije proizvodnje i zaustavljanje ekstraktivne ekonomije što se temelji na višku. Jedini način na koji bi mogli vratiti radnike tamo gdje zaslužuju je preko samoupravljanja. Ne mislim pritom samo na radnike, već i na socijalno upravljanje. Moramo pronaći načine da uključimo cijelo društvo u odluke o proizvodnji i distribuciji dobara.
Koje ideologije i svjetonazore se mogu naći u grassroots pokretima? Marksisti, anarhisti, socijalisti?
Moglo bi se reći svi navedeni i mnogi drugi. Držim, međutim, da bi trebali nadići tradicionalne identitetske odrednice, jer njihova pojedinačna doslovna primjena više pripada 20. stoljeću. Primjer sinteza takvih uvjerenja su pokreti za socijalnu solidarnost i zaustavljanje rasta, s ekološkim i holističkim pristupom. Naravno da postoje različiti ljudi i organizacije, te da svatko od njih može doprinijeti zajedničkoj borbi. Problem je da u Grčkoj imate mnogo utjecaja tradicionalnih organizacija ljevice iz 20. stoljeća, a ne holističku viziju. Oni pak imaju sektaške prakse i rade samo za dobro vlastitih organizacija, a ne cijelog društva.
Kako gledate na druge političke opcije u državama europskog juga, poput Podemosa? Koliko je važan njihov dolazak na vlast u kontekstu promjene prevladavajućih ekonomskih politika?
Nikad nisam bio obožavatelj Podemosa. To nikad nije bio pokret koji se temelji na horizontalnoj praksi i pritisku odozdo. Uvijek se okretao oko nekoliko ljudi koji donose sve odluke. Sada vidimo da su mnogi aktivisti napustili stranku, a drugi koji su ostali, imaju velike prijepore s rukovodstvom. U kontekstu njihovog mogućeg dolaska na vlast, mislim da Podemos nije puno drugačiji od Syrize. To je socijaldemokratski koncept koji će donijeti možda bolje uvjete za radnike, ali ne i nešto što će promijeniti naše živote. Više nade polažem u aktivističke političare koji su pobijedili na recentnim lokalnim izborima u većim gradovima. Za proširenje takvih trendova potrebni su, međutim, snažni društveni pokreti.
Što je s Europskom unijom? Može li se promijeniti ili je za progresivne politike nužnost istupanje iz te zajednice?
Načelno mislim da ne bi trebali usmjeriti politički prioritet na pitanje treba li ili ne izaći iz Unije. Ta dilema ovisi o tome što učiniti nakon eventualnog izlaska. Ako možemo kontrirati institucijama EU ojačavanjem samoorganiziranih lokalnih politika i pronalaskom načina za njihovo povezivanje, paralelno s povratkom solidarnosti, kolektivizma i ekonomije koja se temelji na potrebama stanovnika, tada bi bili u boljoj poziciji kad bi tvrdili da nam EU više ne treba. Kada bi međutim izašli iz EU samo da postanemo izolirana nacionalistička država koja će tražiti saveznike u Rusiji ili Kini, onda bi to značilo napuštanje jedne represivne strukture zbog potrage za drugom. Društvena reakcija potlačenih trebala bi biti usmjerena na društvenu moć kapitala direktno u njegovom privilegiranom prostoru: svakodnevnom životu.
