U redovnu kinodistribuciju stigao je dokumentarni film ‘Goli’ redateljice i scenaristice Tihe K. Gudac, koja je priču o Golom otoku ispričala kroz sudbinu svoga djeda koji je ondje proveo tri godine i svoje bake koja je zbog toga izgubila i kći, ali i životne sudbine ostalih žrtava tog logora. Priča o razotkrivanju porodične tajne nagrađena je Srcem Sarajeva za najbolji dokumentarac i specijalnim priznanjem posljednjega ZFF-a, a uvrštena je i u konkurenciju drugih filmskih festivala.
Koliko se dugo u vama krčkala ideja da snimite film o djedovom stradanju i posljedicama toga za cijelu porodicu? I što je bio okidač?
Krčkalo se kratko, no to je bio gejzir. Znala sam za neke okolnosti koje su se skrivale pod tepih: često sam pokušavala doći do njih, ali dosta sam rano shvatila da je to područje u koje se ne smije ulaziti. Kako sam rođena 1982., nisam osjećala vanjsku opasnost u iznošenju određenih tema, ali vidjela sam da je to za moju obitelj dosta bolno. I mama i baka branile su mi da pitam djeda odakle mu ožiljci na tijelu i zašto je na obiteljskoj grobnici ime dvogodišnje djevojčice; kazali su mi da je ubijena i to je sve što sam znala. Imali smo bliske obiteljske prijatelje, najbliža nam je bila obitelj Vinter, znam je cijeli život, kao i Alfreda Pala, no nisam znala da i oni skrivaju tajnu. Kada je prije šest godina izišao članak u ‘Globusu’ u kojem je bivši upravitelj Golog otoka tvrdio da ondje nije bilo loše, logoraši su se organizirali i dali demanti. Na moje čuđenje, među njima su bili i obiteljski prijatelji. Tada smo prvi put doznali da su i oni golootočani: mama i ja smo otišle kod Vere Vinter i pitali je jesu li i zbog toga čitav život bili zajedno. U prvom razgovoru s Verom saznala sam neke stvari i napravila neke klipove s njom. Dobivši dozvolu da mogu pričati o tome, obratila sam se Nenadu Puhovskom iz Faktuma.
Nema opravdanja
Koliko je dugo prošlo od ideje do filma i koliko su vaši sugovornici bili pričljivi?
Uz podršku Faktuma, dva mjeseca od prvog razgovora počela sam snimati. Dvije godine je trebalo da dobijemo novac za završetak filma, a od ideje do kraja montaže prošlo je šest godina. Ljudi su bili pričljivi i najveći mi je problem bilo spriječiti ih da međusobno razgovaraju dok ih ne snimam. U radu su me podupirali cijela moja obitelj i obitelji drugih žrtava, kao i oni koji su završili na Golom otoku zbog robijanja mog djeda, ali čiji iskazi nisu stali u film. Grad Zagreb nas je je prvi financijski podupro, a nakon izrade radnog materijala priključio mu se i HAVC.
Jesu li vaš djed, vaša baka i drugi na koje je utjecalo to stradanje ikada oprostili onima koji su odgovorni za njega i kako vi stojite s oprostom?
Nisam živjela tako da bih mogla nakupiti nekakvu mržnju ili gnjev zbog kojih ne bih mogla oprostiti. Tugu u meni budilo je saznanja da su se našoj obitelji dogodile grozne stvari, zbog kojih je umrla sestra moja mame. Film se ne bavi mržnjom, frustracijom i ljutnjom, on je pokušaj da se stvari prihvate i da se krene dalje. Tijekom snimanja počela sam doznavati što je bio Goli otok i što su njegove žrtve, pa i moji bliski, ondje proživljavali. O tom se periodu ne priča, pa sam u montaži u sebi morala prelomiti čemu služi film: hoću li ispravljati neke povijesne nepravde, ući u aktivizam ili pričati o nepravdama i grozotama… Skupila sam puno svjedočanstava, za koja mislim da bi ih trebalo izdati, ali u nekoj drugoj formi, no nakraju je to ispala priča o preživljavanju i pronalaženju ljubavi nakon što im je život bio, uvjetno rečeno, uništen. Znam da je moj djed prije smrti oprostio. A i baka.
Prihvaćate li opravdanja da je Goli otok morao postojati zbog Staljinove prijetnje?
To je opravdanje koje si daju za pravo izgovoriti oni koji žele očistiti vlastitu savjest ili su u poziciji neznanja. Ne postoji nikakva okolnost koja nekome može dati pravo da uništava život drugog čovjeka. Većina ljudi koji su bili na Golom otoku nisu imali nikakve veze s političkim sukobom; postojala je grupa staljinista, ali nitko od meni bliskih ljudi i nitko od onih koje sam srela dok sam istraživala nije imao veze ni s Titom ni sa Staljinom. Iz današnje pozicije suludo je reći da ćemo političke neistomišljenike strpati na neki otok. Za takvo što nema i ne može biti opravdanja.
Rasadnik duhova i jeze
Mogu li osobne priče poput vaše utjecati na političku ostrašćenost i česte zloupotrebe u vezi Golog otoka?
Ne znam, to prepuštam gledateljima. Film se bavi čovjekom koji je bio na Golom otoku, uz što su vezane političke konotacije, ali ja se nisam bavila njima, nego okorjelim sustavom i trenutkom u kojem je zlo dobilo slobodu raditi što želi. Htjela sam vratiti dug tim ljudima koji im sustav nikada nije vratio, koji su zaslužili reći što se ondje zaista događalo. Iako je to već u knjigama i disertacijama, u meni se probudio poziv da to ispričam na filmu. Nitko od više stotina onih koji su ga gledali nije ulazio u velike političke rasprave, jedini je komentar bio da ti ljudi zaslužuju ispriku. Ispriku im nisam mogla dati, samo sam patnji dala ljudsko lice.
Sredinom 1980-ih Emir Kusturica je snimio ‘Oca na službenom putu’, film koji također tematizira Goli otok. Je li on ikako na vas utjecao?
Otac Kusturičinog scenarista Abdulaha Sidrana bio je golootočanin. To je odličan film, koji sam više puta gledala, fascinirana preklapanjem priča svih žrtava – da te cinka netko blizak, da se to prelama u obitelji koju šikaniraju.
Kako komentirate ideje da bi Goli otok trebalo privatizirati i ondje graditi hotele?
To je logor u kojem su stradale mnoge žrtve s područja cijele bivše Jugoslavije. Provela sam puno vremena ondje, to je rasadnik duhova, jeze i odvratnosti; ružan je i prljav i tamo je potpuno bezvlađe, napuštene zgrade i ovce koje ga pustoše. No u toj je ružnoći valjan svjedok prošlosti, pa i da se ondje nikada ne podigne memorijalni centar. Tamo je kamen pomiješan s ljudskim kostima, jer su buldožerom rušili barake i prelazili preko grobova žrtava. Skandalozno je što je u takvom stanju i što postoji ideja da se prodaje kao napušteni teren, kakvih u Hrvatskoj ima jako puno. Trebalo bi postaviti kontrapitanje odakle takva ideja…
