>

novosti logo

Društvo Društvo

Tko hrani ministra?

Drastičnim poskupljenjem naknade za kontrolu voća i povrća iz balkanskih zemalja pogoduje se velikim uvoznicima i prerađivačima balkanskog voća i povrća u Hrvatskoj, dok će mali uvoznici i izvoznici u te zemlje stradati

Dok je premijer Andrej Plenković sredinom prošlog mjeseca na samitu Berlin plus procesa u Trstu s europskim smiješkom na licu obećavao balkanskim susjedima pomoć na njihovu putu u Europsku uniju, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić istovremeno je postavljao nagaznu minu pod Akcijski plan za regionalni prostor na zapadnom Balkanu (MAP), kao jedan od ključnih projekata Berlinskog procesa.

Premijeri Albanije, BiH, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije u Trstu su podržali MAP koji je u okviru Berlin plus procesa kreiran kako bi ‘omogućio neometan protok robe, usluga, kapitala i kvalificirane radne snage, čineći ovu regiju atraktivnom za ulaganja i trgovinu i ubrzano približavanje EU-u’. U saopćenju Vijeća za regionalnu suradnju sa sastanka u Trstu navodi se i da se mjere iz MAP-a fokusiraju na promociju daljnje trgovinske integracije, uvođenje dinamičnog regionalnog prostora za investicije, olakšavanje regionalne mobilnosti, stvaranje digitalne integracije, a sve kako bi se pomoglo ‘privatnom sektoru da se ostvari na tržištu od gotovo 20 milijuna stanovnika i preusmjeri model rasta na regionalni, uz dugoročne pokretače’.

Berlinski proces je čedo njemačke kancelarke Angele Merkel, a prigrlili su ga i Europska komisija i sve članice EU-a, ponajprije Francuska, Italija, Austrija… Premijer Plenković ih je i u Trstu smjerno slijedio i osobno potičući zapadnobalkanske čelnike da maksimalnim uklanjanjem carinskih i svih drugih barijera s granica već u fazi pristupnih pregovora s EU-om svoje privrede ubrzano pripreme za pravila što vrijede na zajedničkom europskom tržištu. I dok je premijer u Trstu balkanske susjede škropio europskom svetom vodicom, ministar Tolušić na balkanski dio hrvatskih granica instalirao je novi Pravilnik o inspekcijskom nadzoru i kontroli usklađenosti voća i povrća s tržišnim standardima u Hrvatskoj. Pritom se i on pozvao na europske standarde, tvrdeći da novi Pravilnik slijedi europsku direktivu koja nalaže obimniju i strožu kontrolu fitosanitarne ispravnosti voća i povrća koje se potrošačima nudi na hrvatskom i ostalim europskim tržištima, a dolazi iz zemalja izvan EU-a. U trenutku kad je i Europska komisija potvrdila da veliki proizvođači hrane iz starih članica EU-a plasiraju nekvalitetniju varijantu svojih proizvoda na tržišta novih članica, pa i Hrvatske, Tolušić je na granicu prema Balkanu poslao dodatne sanitarne trupe naoružane novim oružjima kako bi navodno spriječio uvoz balkanskog voćnog i povrtnog smeća u Hrvatsku, a sve radi zaštite zdravlja ovdašnjih potrošača.

Sudeći po potezu koji je povukao, a još više po njegovu obrazloženju, čovjek bi pomislio da hrvatske potrošače, ali i proizvođače voća i povrća, najviše ugrožava uvoz lošeg balkanskog voća i povrća, pa ga je nužno dodatno i strože kontrolirati. No podaci HGK-a otkrivaju da se među prvih deset zemalja iz kojih Hrvatska uvozi najviše voća i povrća s Balkana našla samo Srbija, koja je na osmom mjestu s nešto više od deset milijuna eura vrijednosti uvezenog voća i povrća. Šest puta više nego iz Srbije uvezeno je iz Italije, triput više iz Slovenije, Nizozemske i Španjolske, dvaput više iz Njemačke, a za oko tri milijuna eura više iz Poljske. Kad se tim članicama EU-a doda i Grčka, onda je ukupna vrijednost uvoza voća i povrća iz članica EU-a preko 190 milijuna eura.

Istovremeno, Srbija je druga destinacija po vrijednosti izvezenog hrvatskog voća i povrća, sa 7,2 milijuna eura vrijednosti odmah iza Slovenije, koja prednjači sa 15,6 milijuna eura vrijednosti uvezenog hrvatskog voća i povrća. Među deset zemalja u koje hrvatski voćari i povrtlari najviše izvoze svoje proizvode smjestila se i BiH, s uvozom hrvatskog voća i povrća vrijednog skoro sedam milijuna eura. Preostalih osam od deset najvećih izvoznih destinacija hrvatskog voća i povrća su zemlje članice EU-a, s ukupnom vrijednošću tog izvoza od oko 36 milijuna eura, od čega skoro polovina otpada na Sloveniju. Kad se Sloveniji pridodaju BiH i Srbija, hrvatski izvoz voća i povrća u te tri ex-jugoslavenske republike ukupno iznosi oko 30 milijuna eura, a u sedam članica Unije (Češka, Italija, Njemačka…) oko 21 milijun eura.

Hrvatski uvoz i izvoz voća i povrća s balkanskim zemljama očito je izbalansiran, a i njihova vrijednost i obujam desetak su puta manji od onih koje Hrvatska ostvaruje s najvećim proizvođačima voća i povrća iz EU-a i pritom je u debelom deficitu. Stoga je Tolušićevo zaoštravanje kontrole uvoza voća i povrća s Balkana, a pogotovo drastično poskupljenje naknade za fitosanitarnu kontrolu sa 90 na 2000 kuna i to posebno za svaku pojedinu vrstu voća i povrća koje se uvozi, eklatantan primjer zločeste diskriminacije kojoj uzrok može biti ili birokratska glupost i nesposobnost ili pogodovanje pojedinim trgovačkim i poljoprivredno-prehrambenim lobijima.

Umjesto da odgovori na pitanje zašto voćari i povrtlari iz panonsko-mediteranske Hrvatske dvostruko manje izvoze nego što se uvozi voća i povrća iz alpsko-mediteranske i duplo manje Slovenije, kako bi im pomogao da postanu konkurentniji slovenskim kolegama ako već ne mogu konkurirati talijanskim, španjolskim, nizozemskim i drugim najvećim europskim proizvođačima hrane, Tolušić je zapodjenuo carinski rat s balkanskim susjedima i njihovim proizvođačima voća i povrća radi, kako kaže, zaštite zdravlja hrvatskih potrošača, ali i radi, iako o tome javno šuti, obrane konkurentnosti ovdašnjih voćara i povrtlara od balkanskog voćnog i povrtnog smeća koje ih navodno ugrožava. Da su Tolušićevi razlozi lažni najplastičnije su pokazali prvi tjedni primjene novog Pravilnika, jer osobno je objavio da je od 1,3 milijuna tona kontroliranog voća i povrća tek minorni dio zaustavljen na granici zato što nije prošao kontrolu. Tolušićeva rigoroznija kontrola zapravo je dokazala da voćno i povrtno smeće u Hrvatsku ne stiže s Balkana i da je uvedena da bi se drastičnim poskupljenjem naknade za fitosanitarnu kontrolu na granici podigla njihova cijena po kojoj se nudi hrvatskim potrošačima.

Kome to koristi? Možda odgovor leži u Tolušićevu obrazloženju zašto je naknada za sanitarnu kontrolu povećana 22 puta. Naime, u njegovoj tvrdnji da je njezin iznos od 2000 kuna zanemariv u odnosu na 25-tonski šleper pun paprike ukupne vrijednosti 250.000 kuna može se iščitati da velike uvoznike voća i povrća s Balkana zapravo ne bi zbog toga trebala boljeti glava, štoviše, svi oni koji im konkuriraju uvozeći manje količine raznovrsnijeg voća i povrća mogli bi od toga odustati, jer njima bi primjerice naknada za pet vrsta voća i povrća koje uvoze u 5-tonskim kamionima već na granici odnijela petinu ukupnog prihoda. Ima li među velikim hrvatskim uvoznicima balkanskog voća i povrća pokrovitelja i financijera Tolušićeve političke karijere?

Razloge za takve i slične sumnje ministar je sam posijao, ne toliko propisivanjem brojnije i strože zdravstvene kontrole balkanskog voća i povrća, iako ni za to nije imao stvarnog povoda, već drastičnim poskupljenjem naknade za njezino obavljanje, jer ona će u tom poslu ostaviti samo velike uvoznike i prerađivače balkanskog voća i povrća u Hrvatskoj. Kako će istovremeno, ako se Pravilnik ne izmijeni, izazvati kontramjere balkanskih zemalja, stradat će onaj dio hrvatskih voćara i povrtlara koji izvoze u te zemlje, ponajprije u BiH i Srbiju, pa su tvrdnje da se i njih štiti novim Pravilnikom i drastičnim poskupljenjem naknade netočne i lažne, odnosno šuplje poput navodne brige za zdravlje potrošača. A i pozivanje na europske standarde trajat će dok netko iz Bruxellesa ili Berlina Tolušića ne lupi po ušima, ako ni zbog čega drugoga onda zato što minira Berlinski proces na Balkanu.

1/1