U petnaestak proteklih godina Jakov Sedlar režirao je 25 uglavnom dokumentarnih filmova, od kojih je za većinu malo tko čuo a kamoli da bi ih vidio, a onda je uslijedio ‘Jasenovac – istina’. Dakako, da bi dotična ‘istina o Jasenovcu’ mogla tako snažno odjeknuti, a ne svršiti kao DVD-dodatak nekakve desničarske tiskovine ili izdanje dostupno pouzećem, kao što se znalo dešavati s prethodnim Sedlarovim ‘istinama’ recimo o Paveliću i Stepincu, bilo je potrebno da se na vlasti nađe karamarkovski HDZ, ali i da ‘liberalni’ Zagreb Film Festival u srcu glavnoga grada poduzetnom autoru na raspolaganje za svečanu premijeru da dvoranu kina Europa. Time se, međutim, veliki sineastov comeback ne iscrpljuje: na skorašnjim Danima hrvatskog filma ‘liberalnog’ tandema Zdenka Gold – Željko Luketić opet će u prvom planu biti tko drugi nego Jakov Sedlar, kojem će nacionalni festival upriličiti mini-retrospektivu u specijalnom programu ‘coolerski’ nazvanom ‘Psihotronički film’. Kad bi čovjek bio zloban mogao bi se upitati nije li Sedlarova odrednica ‘liberalni fašisti’ sa samog kraja njegova novog filma zapravo, nesvjesno, detektirala stanovite oportuniste koji notornom hrvatskom desničaru baš zgodno idu na ruku.
Naime ‘Jasenovac – istina’ počinje antisrpskom ‘kontekstualizacijom’ koja ustaški pokret mrtvo-hladno opravdava kao antisrpski (u neizrečenom nastavku jasno se sugerira – a ne fašistički), jer Sedlaru i njegovu zloglasnom scenaristu Hrvoju Hitrecu posve je prirodno da se bude antisrpski orijentiran s obzirom na užasan srpski teror kojem su Hrvati, po ovom dvojcu, bili nesmiljeno i sustavno izloženi tokom vladavine kralja Aleksandra, inače, kako nam senzacionalno otkrivaju, nacističkog liblinga (Aleksandru je to grijeh, dok Pavelićevo pristajanje uz Hitlera, kako ćemo kasnije vidjeti, baš i nije). Kao što je taj tip kontekstualizacije uvod u temu Jasenovca, tako će slično kontekstualiziran biti i epilog: priča o logoru završit će prozivkom ‘jugoslavenskih nacionalista’ i ‘liberalnih ili ljevičarskih fašista’ u čuvenoj tradiciji Božićeva ST-a, dakle kao pozivnica za odstrel nepoćudnih političara i novinara (među kojima se kao najveće zlo apostrofira Miljenko Jergović).
Između te dvije točke smješten je narativ o ‘sabirnom i radnom’ ustaškom logoru u kojem je, doduše, bilo ubijanja (Židova i Hrvata, Srbi jedva da se spominju), ali ističe se da su logoraši stradali i od savezničkih i partizanskih bombardiranja, te da su mnogi bili izbavljeni intervencijama ustaških i inih domoljuba, pri čemu se, naravno, ne propušta naglasiti da je u logoru postojao i kulturno-sportski program. Nasuprot tome, poslijeratni ‘partizanski Jasenovac’ bio je isključivo logor smrti, o čemu, doduše, nema nikakvih dokumenata, ali autori znaju zašto: ili nisu postojali, ili su skriveni u Beogradu, ili su uništeni (kad o ustaškim zločinima nema dokumenata, to je, naravno, dokaz da se nisu dogodili). Kao svjedoci zločina predstavljaju se pak dvoje staraca od kojih jedan nerazgovjetno govori, te dvojica navodnih slovenskih ‘partizana’ predstavljenih inicijalima i zamućenih lica, a koji govore mnogo mlađim glasovima nego što bi se očekivalo od ljudi te dobi i još sa savršenom artikulacijom (nakon otkrića o falsificiranju naslovnice ‘Vjesnika’ za potrebe filma, ne bi začudilo da se ustanovi kako je zapravo riječ o glumcima).
Uglavnom, nema u filmu nikakvih iznenađenja ako čovjek poznaje background autora i povjesničarske ‘autoritete’ na koje su se oslanjali, eventualno iznenađenje može biti spoznaja stupnja beskrupuloznosti na koji su spremni. Ostaje međutim razočaranje stupnjem tolerancije koji prema jednom od važnijih nositelja aktualne fašizacije ovog društva, Jakovu Sedlaru, pokazuju neki od tzv. liberala s naše kulturne scene.
