Ljeto Gospodnje 2024., u koje smo taman uplovili, Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj neposredno pred Božić službeno je proglasila – Godinom Marka Marulića. Jerbo, 5. siječnja anni currentis, dva dana pred sad već pravoslavni Božić navršava se visoki 500. jubilej od smrti Marka Marulića Splićanina. A koliko jučer, u travnju 2022. godine, okončao se kalendar što ga je hrvatska državna kultura bila posvetila također polumilenijskom spomendanu u počašćenje objavljivanja čudesnoga epa ispjevanoga na čakavskom jeziku – "Judite".
I, evo, baš danas ovaj tekst objavljujemo točno na 500. obljetnicu Marulove smrti. Kako je cijela godina pred nama kad će, zacijelo, biti itekako danâ za slavljenje lika i djela Marulića Marka, "splitskog začinjavca" kako otpjeva veliki Tin Ujević – štoviše, i dan više, budući smo u prijestupnoj godini! – red je priliku dati prilici da se reflektor pomnje trenutačno usmjeri na doprinos jednog među većim intelektualcima i eruditima što su neumorno djelovali nastanjeni među rebrima ovdašnje kulture i znanosti: Tonku Maroeviću. Poglavito stoga što je i sâm Maroević, među svojim raspištoljenim zanimacijama, solidan komad vremena i karijere bio poklonio radu na proučavanju i propagiranju Marulićevog djela. I kao hermeneutičar, i kao teoretičar, a bogme i kao praktičar, koji je za potrebe inscenacije rukom i jezikom samoga Marula bio ispjevao stihove nužne za dramatizaciju i scensku izvedbu njegova najslavnijeg čakavskoga komada.
Ne samo da je Maroević bio možda i najvažnijim pijedestalom i modijunom, kamenom kolonom dvjema predstavama što se i dandanas u ljetopisima HNK Split vode kao amblematske i antologijske – jedna dramska i jedna operna: i obje pod imenom "Judita" – nego je ovaj naturalizirani Zagrepčanin iz Splita podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru bio itekako važan zupčanik i u mehanizmu kazališnog organizma splitskoga Teatra.
Poznato je kako je Tonko Maroević bio cijenjeni i likovni i književni kritičar (s naglaskom na pjesništvo), ugledni antologičar i tumač poetske riječi u nas, uključujući i onu dijalektalnu… Starinskim diskursom, prilagođenim današnjem izrijeku, rekli bismo kako je Tonko bio neupitni i neporecivi polihistor i humanistički pregalac bez premca u erudiciji. I, za čovjeka koji je javno ustvrdio kako ga je strah da će umrijeti nenačitan – on, Tonko, koji je čitao više od sviju i gutao i stare i nove tekstove gotovo ih žderući zubima znatiželje na dnevnoj bazi – opravdano je sumnjati i razložno pretpostavljati kako je imao i svojevrsnu analošku bojazan da će preminuti – nenagledan! Zato je i napisao onoliko tekstova za kataloge i monografije slikarsko-kiparskih artista, zato je i otvorio baš onoliko puno likovnih i inih izložaba…
Tim prije i tim više što govorimo o strogo i temeljito školovanom ter sasvim otvoreno opredijeljenom komparatistu, kojemu je komparatistika, ustvari, bila neka vrsta svjetonazora. Dodamo li svemu i prijevode s nekoliko svjetskih jezika – pa i specijalističku strast naspram katalonskoga – i zadnjem nevježi bit će jasno kako imamo posla s posve endemičnom jedinkom s kojom nas je usud blagoslovio da se rodi, djeluje i biva baš ovdje među nama…
Ne odlazeći u širinu zbog opravdanog straha za zabrazditi u razgranatim mrežama labirinata i zalutati u razlivenim rasterima meandara, vrijedi naznačiti kako je splitska theatralia Tonka Maroevića otpočela baš prijevodom, tom njegovom opsesijskom kreativnom djelatnošću što će je vazda isticati u javnim intervjuima i inim ispovjednim neformalnim ćakulama. Još tamo 24. siječnja 1975. održala se premijera predstave "Žalosna i istinita tragedija gospodina Ardena od Fevershama u Kentu" nepoznatog engleskog autora iz XVI. stoljeća, čiji je tekst preveo zajedno s tadašnjom suprugom Florom (danas Turner). Kako je splitsko kazalište 1970. godine bilo stradalo u požaru, ova se predstava održala u alternativnom prostoru nekoliko stotina metara sjevernije, u dvorani Doma brodogradilišta "Split". Afinitet prema renesansnoj književnosti Maroević je višekratno bio potvrdio baš ljubavlju prema Maruliću, ali i Petru Hektoroviću i Hanibalu Luciću, njegovim literarnim predšasnicima iz najužega zavičaja u Pajizu na Foru. Režirao je, naravno, Marin Carić, također susjed i drug Tonkov iz otočkog indigenata.
Ni pola desetljeća kasnije, taman pred obnovu splitskoga Teatra i dolazak na čelo kuće intendanta Ivice Restovića, novoangažirani direktor Drame HNK Split, sâm Marin Carić, pozvat će Tonka za suradnju na dramatizaciji Marulićeve "Judite", koja je ambiciozno i ambijentalno bila zamišljena za otvaranje festivala Splitsko ljeto. Svečani kazališni čin upriličen je 11. kolovoza 1979. pred velikim mnoštvom, postigavši uspjeh pamtljiv do naših dana. Kazališni kuloari i promenoari sve otada, evo već četiri i pol desetljeća, svrstavaju ovu predstavu među najdojmljivije što su se ikad dale u Splitu.
Na poticaj režisera Carića Tonko Maroević dramaturški je bio obradio Marulićev ep "Judita", adaptiravši ga za scenu izlučivši iz njega sva dijaloško-monološta mjesta, ter dopisavši – u Marulićevom metru i jeziku – one dijelove nužne za dramaturšku scensku funkcionalnost. U to doba, zdrave kulturološke rasprave bile su normalnost i držalo se do preispitivanja svega postojećega, pa je kritičar u Nedjeljnoj Dalmaciji Vojko Mirković bio napisao polemički tekst akonto literarnih intervencija i interpolacija u Marulićev izvornik, dok je novinar i urednik Bože V. Žigo duhovito bio varirao motiv biblijske "strankinje" Judite s domaćom stvarnom heroinom iz puka – Milom Gojsalić. Rezultati tih disputa i raspri su sjajni eseji Tonka Maroevića objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji te pretiskani kasnije u njegovoj knjizi "Dike ter hvaljenja" (1986.). Anatolij Kudrjavcev je u svojoj recenziji na istom mjestu u lokalnom žurnalu pak bio pohvalio i Maroevićevu dramaturgiju, i Carićevu režiju, i scenografiju Marina Gozzea, i briljantni nastup glumca Božidara Bobana (Oloferne).
Akonto Maroevićevih intervencija u Marulićev izvornik, kritičar Nedjeljne Dalmacije Vojko Mirković napisao je polemički tekst, a duhovito je reagirao i Bože V. Žigo. Rezultati tih raspri su Maroevićevi eseji objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji i kasnije pretiskani u knjizi "Dike ter hvaljenja"
I iduća Maroevićeva kazalištarija bit će okačena o Marulića: predstava "David i Golijat" nastala je po motivima prvog pjevanja latinskog spjeva "Davidijada", a praizvedena je pod redateljskom palicom Branka Brezovca i kompletnim ansamblom Kazališta lutaka "Pionir" iz Splita, na trgu Dobrić 25. srpnja 1985. I dalje smo na Splitskom ljetu i Tonku omiljenoj renesansi: u prigodi premijere "Sna Ivanjske noći" Williama Shakespearea, koja je 11. kolovoza 1992. prikazana u režiji Krešimira Dolenčića, Maroević je dao doprinos vlastitim prijevodima pjesama Jorgea Luisa Borgesa što su bili sastavnim dijelom izvedbe.
Bliže našem vremenu Tonko Maroević sudjelovao je u još dvjema premijerama HNK Split, bilo pišući predgovore kazališnim knjižicama bilo aktivno nastupajući u izvedbi. Isprva, u komadu "Otok svetog Ciprijana" po Ranku Marinkoviću, Tonkovom intimusu čijoj je prozi posvetio poprilično tekstova. Premijeru od 21. travnja 2004. režirao je Ivica Kunčević. A onda je zajedno s Goranom Matovićem bio protagonistom u autorskom projektu "Ogledala" od 26. srpnja 2007., gdje su također dominirali Borgesovi stihovi.
Iako je nažalost izgubljen Maroevićev prepjev libreta opere "Tosca" Giacoma Puccinija, njegov doprinos u praizvedbi opere "Judita" Frane Paraća, koja je praizvedena 14. srpnja 2000., upravo je nemjerljiv. To je potvrdio i sâm skladatelj, kojemu je Tonko i 1993. godine, u prilici proslave 100. godišnjice splitskoga Teatra, bio dragocjeni suradnik u nastajanju vokalno-instrumentalnog oratorija "Missa Maruliana". Nakon one ambijentalne sa Carićem, ova kazališna glazbena "Judita" također se ubraja u vrhove estetskih dosega HNK Split u cjelini. Dirigirao je Nikša Bareza, režirao Petar Selem, kostime su bile ušile Ruta Knežević i Irena Sušac, a čudesnu scenografiju bio je izgradio slikar i kipar Matko Trebotić. Naslovnu je ulogu briljantno bila istumačila Nelli Manuilenko, uz podjednako dobrog Nevena Belamarića kao Oloferna.
Primijetiti se moglo kako je danas već kultna dramska "Judita" na Voćnom trgu i na splitskoj Pjaci bila održana 11. kolovoza. Baš 11. kolovoza premijerno će se odigrati i onaj Shakespeare s Tonkovim prijevodom Borgesovih stihova. A takvog jednog 11. kolovoza, Anno Domini 2020., u svojoj sobici obiteljske kuće u rodnom Starom Gradu na Hvaru, svoj duh ispustit će dobri Tonko Maroević. Preminut će sedam dana prije rođendana Marka Marulića.
