>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Transformers

Jedina zadanost je zadrtost. Kao takva. Kao bilo kakva. Kada se ideologije mijenjaju poput cipela, hrvatski intelektualac se oglašava žestinom prljavih čarapa. Kako koja vlast udara ritam, on zaudara u istom taktu

Ruku pod ruku s prijateljicom, građanka se teškom mukom probijala do ulaza u splitsko kazalište, najprije kroz masu zažarenih glava, koje su malo pljuvale, malo psovale, malo podrigivale, malo prizivale Presvijetlog Gospodina i Blaženu Djevicu, a zatim i kroz kordon uzorno opremljenih policajaca zaduženih da spriječe krvoproliće.

‘Posjet Frljićevim predstavama nije dobar za frizuru’, mislila je građanka nakon što joj je jedna časna sestra rubom transparenta zakačila pramen iznad desnog uha, rekavši joj usput da je ‘kurva četnička’, dok je njezin istospolni partner uzvikivao kako Frljića treba nabiti na kolac, pa tek onda protjerati.

Došle su do daha tek pred ulaznim vratima, policiji iza leđa, te su mogle mirnije osmotriti srdžbom okupano prizorište. Prijateljica je tada lagano gurne i pokaže bradom prema masi.

‘Vidi, mila, zar ono nije Joško Čelan?’

‘Koji?’

‘Onaj tamo sa zgužvanom facom.’

‘Pa ne znam, podsjeća malo, ali…’

‘Jeste, on je. Nema greške.’

‘Sigurna si?’

‘Sto posto. Poznajem ga po zgužvanoj faci.’

‘Bože…’, prekrsti se građanka.

‘Bože…’, pridruži joj se prijateljica.

‘Pa dobro, zgodno je među ovolikim neandertalcima vidjeti i hrvatskog intelektualca’, reče građanka.

‘Pače, hrvatski intelektualac je najveći neandertalac među njima’, složi se prijateljica.

‘Ali to je isti onaj Čelan koji je u vrijeme Jugoslavije napadao splitsko kazalište što postavlja operu Zrinski. Jerbo da su kostimi okićeni hrvatskim grbovima, a zbor pjeva ariju čiji refren podsjeća na ustaški pozdrav.’

‘Jeste, mila, to je taj. Točno se sjećam što je napisao, citiram: ‘Opera Nikola Šubić Zrinski je trajan nacionalistički incident u splitskom teatru!”

‘Krasno. A sad skupa s napaljenom ruljom urla, krešti i psuje Frljiću jugoslavensku majku, braneći nacionalni integritet od izdaje što ju je priredila splitska kazališna kuća.’

‘Čini mi se da još i vrijeđa policiju.’

‘Nekoć je dakle pljuvao prohrvatski teatar jer razara jugoslavensku kulturu, a danas pljuje projugoslavenski teatar jer razara hrvatsku kulturu.’

‘Sigurno će sutra u novinama objaviti žučljiv komentar, pun uskličnika i ubitačnih kletvi.’

‘Unaprijed mogu predložiti naslov: ‘Frljićeva predstava je trajan antinacionalistički incident u splitskom teatru!”

‘To ja zovem postojanošću, mila, jer samo je autor trajan. Vrijeme teče, incidenti se redaju jedan za drugim, incidenti dramatično mijenjaju predznak, a Joško Čelan stoički trune pred kazališnom zgradom i dere glasnice u ime većinskog raspoloženja.’

‘A sigurna si da je to on? Sav se usukao, bogati, a i izgleda mi nekako nepamtljivo, slično bilo čemu…’

‘Zato jer je Čelan opće mjesto naše malograđanske inteligencije, mila, pa te to malo zbunjuje. Iza zgužvane face tavori zgužvani um, a iza cijele stature zgužvana duša hrvatskog intelektualca što vječito vapi za gospodarom koji će je korisno rabiti, u prilikama poput ove.’

‘U pravu si, već smo naučili da ta filistarska sorta ulazi u svoju kožu kao u mišju rupu.’

‘Ajmo sad pogledati incident’, predloži prijateljica.

‘Ajmo’, složi se građanka.

U dvorani je trajala zabavna gungula, jer su policajci pokušavali izbaciti satniju pukovnika Skeje koja se utaborila u zadnjem redu i pjevala ustaške pjesmice. No građanka i njena prijateljica, zavalivši se u plišane sjedalice, i dalje su bile zaokupljene ‘fenomenom Čelan’, pa se nisu dale ometati makljažom.

‘Ipak ne mogu do kraja dokučiti raspon tog konvertitstva, lakoću prelaska iz jednoga u drugi ekstrem’, reče građanka. ‘Kako ti ljudi uopće razmišljaju?’

‘Razmišljaju čekićem, mila, to je sva tajna’, uzvrati prijateljica. ‘Mijenja se karakter podloge, već prema direktivi, a oni po njoj lupaju uvijek jednako. Svrha njihova mišljenja je da smlave one koji ne misle kako je propisano. Misle pneumatski, reklo bi se.’

‘I tako se Joško Čelan transformirao iz hrvoždera u srboždera?’

‘Točno. Konstanta je nasrtaj na sirovo meso. Redovno korištenje očnjaka. A odabir prehrambenih artikala je u nadležnosti vladajuće volje.’

‘Presvijetli Gospodine…’, prekrsti se građanka.

‘I Blažena Djevice…’, pridruži se prijateljica.

‘A sjećaš li se kako je u doba Juge Čelan sotonizirao rock glazbu, štiteći socijalistički moral od zapadne propagande? Ili kako je zubima i noktima branio ‘Golubnjaču’ Jovana Radulovića jer ova prokazuje hrvatski nacionalizam?’

‘Kako da ne. Sjećam se i kad je na premijeri ‘Lovca na jelene’ Michaela Cimina u beogradskom Sava centru ustao usred projekcije i glasno pozvao sve komuniste da napuste dvoranu i tako se suprotstave američkom imperijalizmu.’

‘A sad s ovim ustašama i katoličkim fanaticima dreči i juriša na demone jugokomunizma… Mora da je uzbudljivo mijenjati ideologije kao čarape.’

‘Radije pričajmo o cipelama, mila. Hrvatski intelektualci ne vole mijenjati čarape. To sam osjetila i na ulazu u teatar.’

‘U čemu je razlika, ako govorimo u metaforama?’

‘Kada se ideologije mijenjaju poput cipela, hrvatski intelektualac oglašava se žestinom prljavih čarapa. Kako koja vlast udara ritam, on zaudara u istom taktu.’

‘Ovdje bogami ritam udaraju zboristi pukovnika Skeje. A zapravo ih je Čelan, poput mnogih sličnih njemu, strpljivo pripremao za nastup. Dosad je u svojim člancima barem dvadeset puta oglasio Frljića kao ličnost vrijednu atentata. Može sa samokresom, a može i s kamom.’

‘Za hrvatsku borbenu inteligenciju miris krvi je miris vlasti. Ona zna da društveno rangiranje ovisi o kvaliteti harangiranja. A je li matrica po kojoj se tome predaje surovo boljševička ili sirovo nacionalistička, to nije stvar njena izbora, već povijesnog usuda. Cijena je da svako malo moraš junački bljuvati po sebi od jučer, a olakšavajuća okolnost što si stalno zagledan u budućnost.’

‘Jedina zadanost je zadrtost. Kao takva. Kao bilo kakva.’

‘Trebala si vidjeti onaj Hrvatski tjednik s fotografijama jugoslavenskih ‘vampira’ na naslovnici. Divne hrvatske kovanice nekadašnji Jugoslaven koristi u tekstu o Deklaraciji o zajedničkom jeziku.’

‘Kakve kovanice?’

”Jugonasrtaj’, ‘jugoprovokacija’, ‘jugočopor’, ‘jugomasonerija’, ‘jugodernek’ i slične maštovite tvorbe. Piše o ‘orjunaškom krugu’, o ‘ovodobnom Savezu komunista’, molim lijepo, pa čak i o ‘ovodobnim solunašima’.’

‘Dobro, on je ipak stručnjak za ‘solunska’ pitanja, pošto su ga nekoć zvali Kajmak Čelan. Sada je u prilici da konačno bude Joško.’

‘A jednom će opet biti Kajmak. Ili neka slična prerađevina. Čudne su metamorfoze majčina mlijeka.’

Predstava je napokon počela, pa su se građanka i prijateljica ušutjele i udubile u radnju. Na pozornici su se nizali živahni prizori. Najprije mučenje i batinanje. Pa nalijevanje vode u ždrijelo. Pa višekratna dekapitacija. Građanku je, ipak, mučila dilema i nije odoljela napasti da prijateljici došapne na uho:

‘Hrvatski tjednik? Zaista? Ti to stvarno čitaš?’

‘Samo ujutro’, odšapne prijateljica. ‘I samo u toaletu. Pa znaš kakva mi je probava, mila, treba mi nešto jako za inspiraciju crijeva.’

Komad je hrlio ka vrhuncu. Uzbuđenje je raslo iz trena u tren. Glazba je treštala. Rasvjeta je divljala. Mrtvi su padali. Udovi su se ljuljali. Krist još nije silovao muslimansku izbjeglicu, ali su glumci već bili potpuno goli. Kao iglom ubodena prijateljica skoči na noge i uzdigne desnicu.

‘Eno Čelana na bini!’ uzvikne iz sveg glasa, tako da se veći broj glava u publici hitro okrene prema njoj.

‘Vidi, mila, Joško Čelan na sceni!’ ponovi još glasnije. ‘Što on radi među glumcima?’

‘Joj, joj, pa to nije on…’, zatravi se građanka i, dohvativši je za rub bluze, povuče prijateljicu nazad na sjedalicu.

‘Kako nije? To je isti lik kojeg smo maloprije vidjeli pred ulazom u kazalište.’

‘Ali nije to Joško Čelan, mila, pogriješila si…’

‘Nije Čelan? Nego tko je?’

‘To je zgužvana hrvatska zastava što ju je glumica upravo izvukla iz…’

‘E, jebiga!’

1/1