Hrvatski građani, sad je jasno, isporučeni su, ili su se samoisporučili, disfunkcionalnoj skupini političkih amatera na čelu s premijerom Tihomirom Oreškovićem, čovjekom koji bi najradije da ga ništa ne pitaju, pogotovo ne o onome što se najdirektnije tiče njegovih ustavnih i zakonskih ovlasti. Premijer ne zna gdje bi i što bi sa sobom. Da sluša samo Tomislava Karamarka, svog prvog potpredsjednika i šefa HDZ-a? Ili i Karamarka i predsjednicu Grabar-Kitarović? Ili samo razgoropađenu predsjednicu? A što s potpredsjednikom Božom Petrovim, šefom Mosta nezavisnih lista, koji još uvijek formalno drži ključeve vladajuće većine? Ili, pak, da pokuša biti nezavisan i oslonjen na krug najbližih suradnika, što je prilično nemoguće u situaciji kad netko drugi za njega kontrolira parlamentarnu većinu? Ako je Orešković dosad uopće shvatio čemu služi parlamentarna većina i što znači održavati parlamentarnu većinu u okolnostima tako komplicirane i mnogočlane vladajuće koalicije…
Kolinda Grabar-Kitarović shvatila je da je slabi i neupućeni premijer prilika da se brzo nametne za centralnu političku figuru u zemlji, kad joj već nije uspjelo da imenuje vlastitu tehničku Vladu, koju je praktički bila sastavila. Njezin potpis na odluci o razrješenju Dragana Lozančića, ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije, koji je jednostrano poslan premijeru Oreškoviću na supotpis, manifestacija je predsjedničine opasne opijenosti svojom javnom slikom i rejtingom u anketama, opijenosti koja ide do hladnokrvne spremnosti da najosjetljivije segmente vlasti izloži nestabilnosti isključivo zbog privatnih razloga, jer u danima medijske pripreme zahtjeva za Lozančićevim odstrelom, čime je upravljano s Pantovčaka, baratalo se jedino time da je ravnatelj SOA-e zgriješio tako što je predsjednici, s punim pravom, prešutio da je čovjek s kojim ona kontaktira, Zdravko Mamić, pod mjerama tajnog nadzora, pa da se stoga pod mjerama nadzora, odnosno prisluškivanja i praćenja, nalazi i predsjednica svaki put kad komunicira s Mamićem.
Predsjednica je u saopćenju napisala da traži Lozančićevu smjenu zato što se dotični ogriješio o Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu. No kršenje zakona ne sankcionira se (samo) smjenom s funkcije, nego i kaznenim progonom. Je li ured gospođe Grabar-Kitarović podnio kaznenu prijavu protiv Lozančića? To su morali ili će morati učiniti, naročito stoga što to ne može učiniti nitko drugi, budući da jedino s Pantovčaka stižu glasovi o Lozančićevim misterioznim preletima na onu stranu zakona. Nezgodnim bi se možda moglo pokazati samo to što Dragan Lozančić nije netko tko će se olako pomiriti sa smjenom pod krinkom njegovih ilegalnih poslova: čovjek naprosto ne želi mrlju u karijeri, a s funkcije bi ionako otišao u listopadu ove godine.
Tomislav Karamarko vjerojatno nema ništa protiv Lozančićeve smjene, ali ima protiv toga što je akciju samoinicijativno pokrenula predsjednica Republike. Karamarku to stvara trostruku nedaću. Božo Petrov izjasnio se protiv smjene Dragana Lozančića: kaže da ne vidi argumente u prilog takvoj odluci. Šef HDZ-a u ovom času ne može procijeniti što je sve Petrov, suočen s drastičnim padom Mostove popularnosti među biračima, sposoban učiniti ako se dogodi, a vjerojatno će se dogoditi, Lozančićeva smjena. Premijer Orešković to može još teže procijeniti. Drugo, ako se Petrov i složi s micanjem sadašnjeg šefa tajne službe, zacijelo će zahtijevati da on, odnosno Most, postavi novog ravnatelja. Tako će se Karamarku otvoriti treći krug nevolja: kako u izboru novog ravnatelja SOA-e pomiriti Petrovljeve ultimatume, jer ih ovaj formalno još uvijek može postavljati, sa svojim interesima, pa s interesima HDZ-a, a onda i s interesima Kolinde Grabar-Kitarović, uz pretpostavku da će premijer Orešković nastaviti s politikom nemiješanja u vlastiti posao. Karamarko nije kapacitiran za upravljanje situacijom na toliko otvorenih fronti, a da pritom uopće ne računamo unutarkoalicijska i unutarstranačka previranja, koja su još uvijek prigušena, ali nije izvjesno da će tako i ostati.
Hrvatski građani izloženi su, dakle, političkom glavinjanju i krajnjoj improvizaciji skupine nedoraslih ljudi koji dosad nisu uspjeli artikulirati ni jednu svoju politiku, izuzev sijanja straha, relativizacije antifašizma i osvetničkog pohoda protiv neprofitnih medija i svjetonazorskih neistomišljenika, što je već primijećeno i osuđeno u svijetu. Dospjeli smo u slijepu ulicu, a vrlo je upitno ima li Božo Petrov, jedan od najzaslužnijih za dolazak na rečeno odredište, još uvijek realnu moć – sve kad bi i imao svijest – da pokrene stvari prema izlazu iz političkog i pravnog kaosa i mahnitanja u koje smo propali kao u otvoreni šaht na trotoaru, premda je pred rupom stajao blješteći znak upozorenja.
