>

novosti logo

Kronika Kronika

Tvrdoglavi smo mi Ličani

Novosti još jednom u ustaničkom Srbu, čiji se stanovnici odbijaju predati pred nebrigom države: ‘Što naumimo to i ostvarimo. U danima povratka bili smo izuzetno solidarni. Pomagali smo jedni druge koliko smo to mogli, pa nam je sve bilo lakše’, kaže mještanin Dušan Rastović

Srb je čuveno ustaničko mjesto koje se nalazi neposredno uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom, mjesto koje izgleda pusto i zaboravljeno, ali u kojem još ponekad zasvijetli iskra života da razdani tamu ličkih opustjelih polja.

Samo jednom godišnje, na dan obilježavanja ustanka, 27. jula, okupi se ovdje nešto više ljudi nego inače, tako da Srb do iduće godišnjice biva zaboravljen od svih. Život u Srbu najbolje se može oslikati tokom dugih zimskih mjeseci kada njegovim ulicama hodaju samo oni koji u njemu stalno žive, a oni su rijetki i uglavnom starije životne dobi. Ulice su pretežno puste, kao i obnovljene kuće, a samo utorkom, i to isključivo prije podne, Srb nakratko oživi, jer trgovci iz Gračaca, Knina i nekih drugih okolnih mjesta donose svoju robu da građani Srba imaju šta da kupe, da se opskrbe onim najoosnovnijim do sljedećeg utorka. I tako teče život; sporo, jednolično i sve slabije. Ipak, preostali mještani još uvijek pamte nekadašnja vremena kada se Srb s pravom mogao nazvati perspektivnim ličkim mjestom, u kojem je bilo kruha i posla, mladih i djece.

Udaljen od Gračaca, u kojem je sjedište općine, Srb je je još više udaljen od Zadra, gdje je sjedište Županije. Saobraćajne veze su dosta loše

- Rođen sam 1954. godine. Tada je bilo dosta siromašnih domaćinstava, nije se imalo ni za najosnovnije, a ljudi su se uglavnom bavili poljoprivredom i stočarstvom. Ali, negdje šezdesetih godina prošlog vijeka počeo je napredak ovih krajeva i ovog mjesta, počela je industrijalizacija. Srb je elektrificiran što je umnogome promijenilo dotadašnji način života. Živjelo se sve bolje i bolje. Treba reći da je Srb nakon Drugog svjetskog rata ličio na Hirošimu. Nije bilo gotovo nijednog objekta da je ostao čitav, tako da je sve ovo što danas vidite, izgrađeno poslije Drugog svjetskog rata. Život u tom periodu obnove i nakon nje, bio je dobar. Bile su tri tvornice, bila je jaka šumarija, ljudi su radili i na željezničkoj unskoj pruzi, otvarale su se trgovine, bila je zdravstvena stanica, pa veterinarska stanica. Postao je vremenom Srb jedan perspektivni gradić, kojeg smo mi od milošte zvali ‘gradić Pejton’, jer se zaista živjelo lijepo, a što je najbitnije, ljudi su imali volju. Svaki dan se sve više napredovalo i vladala je velika solidarnost među ljudima. Kad pogledate sve ove kuće okolo, malo oko koje da i ja nisam lopatom radio. Pomagali smo jedni drugima, radovali smo se uspjesima komšija i rođaka - priča Dušan Rastović, sa sjetom se prisjećajući svojih nekadašnjih komšija, prijatelja i rođaka, kojih u Srbu danas više nema.Iz godine u godinu u Srbu je sva manje stanovnika, a preostali još uvijek dobro pamte minula vremena kada je u ovom ličkom mjestu bilo mladih i starih, djece i studenata, kada se gradilo i kućilo.

- Stanovnika je bilo neuporedivo više. Samo u Srbu je bilo 1.200 radnika, što danas izgleda nezamislivo. Ja sam radio u Osnovnoj školi, koju je tada pohađalo preko tri stotine učenika. Sada u toj istoj školi ima svega 13 učenika u četiri razreda, a od četvrtog nastavu pohađaju u Gračacu. Dakle, bilo je puno, ljudi, puno učenika, puno radnika i što je najvažnije bilo je puno mladih. I oni su se u velikom broju ženili, udavali, a nije im bio problem naći ni radno mjesto. Svega toga danas nema. Danas, niti se rađa niti se radi i sve je nažalost drugačije. Mladi se odavno ne vraćaju, ono malo mladih ljudi bavi se stočarstvom, a kad se sve sabere, može se reći da je život u Srbu gotov, jer tko je god bio u prilici, spakovao je kofer i otišao u Irsku ili neku drugu stranu zemlju - kaže Dušan.

Iako je u Lici danas teško jer je pusta, ne bih je mijenjao, i što kaže ona stara pjesma ‘ne bih dao svoje kršne Like za dolare cijele Amerike’ - Dušan Rastović

Teško je bilo vratiti se u Srb nakon posljednjeg rata i dana provedenih u izbjeglištvu. Bio je razrušen gotovo u potpunosti, pa je u prvo vrijeme, pored velike želje za povratkom, trebala i hrabrost, jer su rane iz rata još uvijek bile svježe.

Smiljka Rajak, danas učiteljica u Osnovnoj školi ‘Nikola Tesla’. Kaže da se nijednog trena nije pokajala što se vratila, jer je u Srbu rođena i odrasla, pa joj je život bez rodnog mjesta teško bio zamisliv.

- Vratila sam se prije osamnaest godina. Starijeg sina rodila sam u Srbiji i vratila sam se s njim kada je imao svega šest mjeseci, a mlađi se rodio u Hrvatskoj. Stariji sin je sada na školovanjuu Rijeci, a mlađi je još ovdje. Djeci danas najviše nedostaje društvo, jer da ih je više bilo bi im ljepše. Ipak, skupi se njih četiri-pet, pa odu na igralište odigrati partiju nogometa. Prošlo je od povratka već dosta godina, ali volja, snaga i upornost nadjačali su svaku nevolju sa kojom su se povratnici suočavali. Nisam se pokajala, iako sam, sa svojom porodicom, mogla živjeti u Beogradu. Srb je moje mjesto i tu se osjećam najljepše, kao svoja na svome, među svojim narodom, u svom kraju. To nema cijenu - kaže Smiljka Rajak.

Ni povratnička priča Dušana Rastovića nije mnogo drugačija. Izbjegao je u Srbiju, gdje je proveo više od sedam godina.

- Ja u šali kažem da sam u Srbiji bio na privremenom radu. Pošteno da vam kažem, meni tamo nije bilo loše. Uspio sam da se zaposlim, a žena je kod kuće podizala djecu. U međuvremenu, u Srbiji mi je umrla žena, a ja sam ostao sam sa djecom koja su imala devet i deset godina. Ipak, odlučio sam sa njima da se vratim. Nije mi bilo lako kao samohranom ocu vratiti se sa djecom, ali kao što kažu ‘što te ne ubije, to te ojača’, i tako da bio odlučan othraniti djecu, podići i školovati, i u tome sam uspio. Kada sam došao natrag, nisam zatekao porušeno i zapaljeno, ali na kući nije bilo ni vrata ni prozora. No, nešto sam dobio, nešto dokupio, pa sam u Lici ponovo započeo život. Tvrdoglavi smo mi Ličani, pa što naumimo to i ostvarimo. Ono što svakako vrijedi pomenuti jest da smo u danima povratka mi mještani bili izuzetno solidarni. Pomagali smo jedni druge koliko smo to mogli, pa nam je sve bilo lakše, jer kada se imaš na nekoga osloniti život i sve njegove muke su podnošljivije, lakše se zajedno izdrže. Kad čovjek ima volju, viziju i prijatelje, sve se može postići. Iskreno, uprkos svim teškoćama, nije bilo trenutaka kada sam pomišljao da bi meni i mojoj porodici bilo bolje da smo ostali u Jagodini, jer, ipak, vlastita kuća je sloboda. To možda nije značilo mojoj djeci tada, jer su bila mala, ali meni jeste. Ovo je ovdje moje, tu su mi roditelji sahranjeni, ovdje su mi rođaci i prijatelji, moje radne kolege, moji školski drugovi. Ovdje je moje sve, iako je u Lici danas teško, jer je pusta, ali ja je ne bih mijenjao. Kako kaže ona stara pjesma ‘ne bih dao svoje kršne Like za dolare cijele Amerike’ - završava Dušan svoju izbjegličko-povratničku priču, ističući da je u Lici danas podjednako teško Srbima i Hrvatima, povratnicima i doseljenicima, ne žaleći se nijednog trena na međuetničke odnose.

Mnoštvo je promjena sa kojima su se povratnici suočili u vremenu nakon povratka, a jedna od njih je i teritorijalna reorganizacija.

- Prije rata smo pripadali općini Donji Lapac, a nakon rata Srb je pripojen općini Gračac, u Zadarskoj županiji. U početku nam je ta teritorijalna reorganizacija izgledala nekako neobično, nezgodno, ali smo se s vremenom privikli. Sada nam je sve nekako i blizu i daleko. Većina nas ima automobile, pa se nekako snalazimo. Za svaku sitnicu, naročito zbog liječnika, moramo ići do grada, ali znamo da tako mora, pa smo se već i navikli. Mnogi kada dođu ovdje čude se kako mi to uspijevamo, kako možemo da živimo život udaljeni od gradskih sredina, a ja se ljutim pa im kažem da su se i oni vratili, kao što smo se mi vratili, da bi nam bilo svima lakše i bolje - kaže Smiljka Rajak.

Zime u Lici su hladne i duge, ali, iako naviknuti na pola godine snijega i niskih temperatura, građani Srba ističu kako život tokom zimskih mjeseci nije nimalo jednostavan i lak.

- Teško je ovdje zimi, ali ipak, onome tko živi u centru Srba je dosta lakše. Ljudima koji žive u okolnim selima je dosta teško, ali oni se, znajući kakve su ovdje zime, opskrbe na vrijeme onim najosnovnijim, pripreme drva i kupe potrebne namirnice, kako bi imali ono najnužnije - priča Smiljka, s ponosom ističući kako djeca iz okolnih sela, uprkos velikim snjegovima i niskim temperaturama, redovno dolaze na nastavu.

Udaljen od Gračaca, u kojem je sjedište općine, Srb je još više udaljen od Zadra, gdje je sjedište Županije. Saobraćajne veze su dosta loše, tako da se bez automobila ovdje teško može živjeti. Bosna i Hercegovina je, također, nadohvat ruke, ali međunarodna granica je barijera koja je nepovratno udaljila ljude iz obližnjih sela.

- Svuda okolo je Bosna, koja je od nas udaljena nekih osam stotina metara. Rođačke veze, između nas u Srbu i stanovnika pograničnih sela u Bosni postoje, jer su uglavnom ista prezimena s jedne i druge strane granice. Uprkos bliskosti s ljudima s druge strane granice, granični prijelazi su nam daleki. Jedan je u Strmici kod Knina, a drugi u Ličkom Petrovom Selu prema Bihaću, pa su nam bosanska sela, u koja svaki dan gledamo, neshvatljivo daleka, a ovaj malogranični prelaz koji imamo, koriste samo ljudi koji imaju zemlju s jedne i druge strane - priča Dušan Rastović, napominjući da su prije posljednjeg rata mnogi ljudi iz BiH bili zaposleni u Srbu.

Za Smiljku Rajak Lika je neiskorišteni prirodni potencijal, mjesto u kojem se može zdravo i lijepo živjeti, jer ono što imaju pusta Lika i pusti Srb jesu resursi budućnosti: vodena bogatstva, šumski resursi i prirodne ljepote koje svuda, ali ne ovdje, privlače brojne turiste.

- Lika je miris cvijeća, zelenila, rijeka, potoka, cvrkut ptičica. Ne možemo živjeti samo od prirode, ali zaboravili smo je, a trebamo joj se vratiti i živjeti s njom - kaže Smiljka Rajak, ističući da je Srb jedinstven po čistom vazduhu, nezagađenoj okolini, ali i obližnjem izvoru smaragdne ljepotice Une.Srb smo posjetili krajem zime, tako da njegove prirodne ljepote nisu došle do izražaja. Ipak, vjerujemo da ćemo ponovo posjetiti ovo ličko mjesto i na obližnjem izvoru Une okrijepiti dušu i tijelo, a do tada će stanovnici Srba trajati u svojoj tišini i miru, onako kako to samo oni umiju i znaju.

Prošlu reportažu iz Srba možete pročitati na linku.

1/4