>

novosti logo

Kolumne Kolumne

U Gradišci

‘Poznavala sam Haki-bega, dobro ga se sjećam, iako sam još bila dijete. Bio je lijep, visok čovjek. Mene je zvao Gara, jer sam bila crnokosa. A davao mi je i jabuke đulabije, brao ih sa svoje jabuke đulabije…’, počela je svoju priču Fatima Ibrahimbegović

U tenorskom pjevanju Zaima Imamovića, koje muzikolozi zovu ravnim, ima jedna pjesma koja se može zvati potresnom. Naslov joj je ‘U Gradišci, na obali Save’, a tekst je ovo:

U Gradišci na obali Save

Poredani svileni hastali.

Tu sjeđaše beže Haki-beže

I sa njime momci Gradišćani.

Pitaju ga momci Gradišćani:

‘Šta je tebi, beže Haki-beže,

Pa ne piješ vina rumenoga

I ne gledaš druga nijednoga?’

‘Prođ’te me se, momci Gradišćani,

Jer ne znate koliki su jadi:

Bijela mi je izgorjela kula

I u kuli milovanje moje

Pa ni mene dabogda ne bilo.’

Kad sam, sticajem sretnih okolnosti, upoznao Zaima Imamovića, nisam zaboravio da ga pitam o pjesmi o Haki-begu. Za to mi je svjedok Vehid Gunić, čije se pamćenje može mjeriti s današnjim najpouzdanijim kompjuterima od mnogo RAM-a. Zaim je kazao da je pjesmu čuo od nekoga ‘negdje od Gradiške’. Mislio sam da će mi, drugom nekom prilikom, Zaim o tuzi Haki-begovoj reći više, ali druge prilike nije bilo. Tri-četiri puta sam se svega sa Zaimom čuo preko telefona, a vidio ga više nisam, te je cijela pjesma ostala u meni zapretana kao što pečen krompir ostane zaboravljen u pepelu na ledini.

Prošlo je vremena, prošle olimpijade, prošla Jugoslavija, teške zime 1994. umro Zaim. Moja želja da išta saznam o Haki-begu nije presudno ojačala, a nisam imao koga ni pitati. Jednom sam, ima tome i petnaest godina, slučajno, na aerodromu sarajevskom sreo Vehida Gunića, čovjeka kome dugujem radost što sam upoznao Zaima. Do Zagreba smo putovali zajedno, Vehid je nastavljao za Australiju. Strašne je gubitke imao u bosanskom ratu dobri Vehid Gunić, ova rubrika bi bila nedovoljna da ih pobroji. Njegova supruga Fatima, rođena Krkić, učiteljica, ubijena je, 9. novembra 1993, granatom sa položaja Karadžićevih Srba u Nedžarićima, tako navođenom da pogodi učionicu škole na Alipašinom polju, u kojoj je držala nastavu. Uz nju su poginula još četiri učenika, a dvadeset i troje ih je ranjeno. Više ne znam kako smo, u avionu, došli da se spomenemo i pjesme o Haki-begu iz Gradiške. Vehid mi je rekao da je događaj opjevan u njoj, izgleda, istinit, i da se desio između dva rata. Poklonio mi je Vehid i svoju veliku pjesmaricu sevdalinki, knjigu od skoro hiljadu stranica. Rastali smo se, ali smo se, uprkos sili današnjih komunikacijskih mogućnosti, opet nekako pogubili u svijetu, sve do nedavno.

A nedavno, kad smo se opet čuli, i opet se dotakli pjesme o žalosti Haki-bega od Gradiške, rekao mi je da zna ženu, čija nena ima 93 godine (a i tu nenu zna), koja je poznavala Haki-bega. I kaže mi ime unuke te nene: Negra Smajlović. Ova pak živi sada u Finskoj, u gradu Turku. Javim se, dakle, Negri Smajlović, Negra Smajlović mi iz grada Turku odgovori, vitom jelom i zelen-borom, i dadne mi broj telefona svoje nene Fatime Ibrahimbegović, rođene Korić, koja živi u Bosanskoj Gradiški. I zovnem taj broj, gospođu i hanumu i begovicu Fatimu. I pitam je, je li ona ta i ta. Jeste, ta sam i ta i ta, a možete me zvati i drugaricom.

- A jeste li poznavali Haki-bega iz one pjesme što je pjeva Zaim Imamović?

- Poznavala sam Haki-bega, dobro ga se sjećam, iako sam još bila dijete. Bio je lijep, visok čovjek. Mene je zvao Gara, jer sam bila crnokosa. A davao mi je i jabuke đulabije, brao ih sa svoje jabuke đulabije. Bio je jako dobar s mojim rahmetli ocem Mujom Korićem, koji je, kao i beg, bio veliki sevdalija. Dobro se sjećam dana kad je u Gradišku stigla vijest da je Haki-beg umro u Golniku, od tuberkuloze. Moj je otac radio u obućarskoj radionici, svi su radnici izašli s posla i otišli u džamiju da begu prouče fatihu. Velika je žalost bila za Haki-begom u cijeloj Gradišci. To je bilo, mislim, 1936., imala sam dvanaest godina.

- A kad je Haki-begu izgorjela kula i žena u kuli?

- Nikad! To se nije desilo, to je samo tako u pjesmi!

- Dakle, Haki-beg u pjesmi ne pije vina rumenoga iz nekog drugog razloga, a ne što mu je kula izgorjela?

- Ta kula u pjesmi je kuća u koju sam ja mnogo puta kao dijete ulazila. Na samom je ulasku u Gradišku bila, prva kuća, velika, na čardak je bila. I stajala je sve do ovoga rata, a u ovom je ratu srušena. Ona prije toga nije ni gorjela ni izgorjela. A pjesma o kojoj me pitate pjevala se ovako:

U Gradišci na obali Save

Poredani sve redom hastali.

Tude sjede gradiški bećari,

Oni piju vino i rakiju.

Sam’ ne pije beže Haki-beže,

Nujan beže oko stola šeće.

Pitaju ga gradiški bećari:

Šta je tebi, beže Haki-beže,

Pa ne piješ vina rumenoga

I ne gledaš druga nijednoga?

Projte me se, moja braćo draga,

Nije meni do vašega vina,

Već je meni do moje nevolje:

Sinoć me je oženila majka

A jutros mi pobjegla djevojka

Neljubljena i nemilovana.

- A polazi li ova koju ste pjevali od nečega što se desilo, ili je i ona nadodavanje?

- Ovako je to bilo, čula sam to više puta. Haki-beg je otišao po djevojku, po jednu koju je volio i kojom se htio oženiti. A majka nije htjela da se on oženi tom djevojkom, pa je malo prije sinovih poslala druge svatove po jednu drugu, kojom je ona željela da joj se sin oženi. Obje djevojke su živjele daleko od Gradiške. Iako je majka mislila da će onu snahu koju je ona izabrala, svatovi dovesti prije nego onu po koju je otišao sin, to se nije desilo, već su se svatovi sreli kod Laktaša. I tu se stvar zaplela tako da su i jedni i drugi svatovi doveli po nevjestu u kulu Haki-begovu. Ali Haki-beg nije htio onu koju je htjela njegova mati, a mati nije htjela onu koju je sin htio. I tako su se obadvije nevjeste vratile onamo otkuda su došle. Je li to bilo istovremeno ili je trajalo, ja ne znam, ali svakako nije trajalo više od dan ili dva. Narod je to pjesmom opjevao kako sam vam rekla. Mi smo tako pjevali, i ja sam pjevala tako, i kad sam pjevala i glumila u Merhametu, tako se pjevalo. Kad sam čula kako drugi pjevaju o kuli koja je izgorila i u njoj da je izgorilo begovo milovanje, meni je bilo malo čudno i malo smiješno, jer niti je kula gorila niti iko u njoj.

- Pa, kad se malo razmisli, moglo bi se reći da nisu posve u krivu oni koji pjevaju kako je kula izgorjela i u njoj ta begova ljuba. Majka mu je, bogme, spalila kulu, a i ljubu u njoj, iako ta paljevina nije bila doslovna. Haki-begu je kula bez žene koju je volio bila zgarište.

- To bi se možda moglo tako reći, jer je on ostao sam. I nije se pravo ženio, niti poroda imao. Iako se bio oženio pred kraj života. Oženio se jednom Mehimom Dročić. Ta Mehima je rođena sestra onoga Mahmuta Dročića, koga su ustaše objesile zato što je bio komunista. A ustaše su joj u logoru Staroj Gradiški ubili i drugog brata, Mehu Dročića. Od četvoro djece Dročića, troje su bili u partizanima, i najstarija sestra Fatima je bila, samo Mehima nije, jer je bila maloljetna. A majka njihova je služila u kući begovoj, tako je beg znao i tu djecu. Kad se udala za bega, Mehima je imala samo šesnaest godina. I nije dugo za begom bila, on je brzo umro. A bio je možda desetak godina stariji od moga oca. Moj otac je rođen 1898.

Haki-beg je bio dobročinitelj. Usvojio je nekog sirotana Muharema Bobaru, a taj je jako lijepo pjevao, pa ga je beg uzeo sebi, da mu pjeva, a zapravo da mu bude kao sin. Zvao ga je Muhara. I poslao ga na škole u Beograd, a tamo je Muharem i pjevao i glas iškolovao i pročuo se kao pjevač u Beogradu. A Haki-beg je volio i konje, imao je dva konja čuvena: Munju i Groma, imao je svoje jahače, i svoju čezu, rado je bio na trkama. A bio je narodski čovjek i živio, što se rekne, boemski, svi su voljeli Haki-bega.

Zovnem, onda, Vehida Gunića i ispričam mu sve ovo. A Vehid, onako s nokta, meni ovako: ‘A sjećaš li se kad ono Nikoletina Bursać u onoj izmaglici spazi Tanasija Bulja, pa mu ne vjeruje da je to on? Jer je već opisao njegovu herojsku smrt, ha?! Tako isto i naša kula u Gradišci: izgorjela je, i kvit!’

1/1