>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

U granicama osrednjosti

Četrnaesto izdanje Zagreb Film Festivala: Glavni natjecateljski dugometražni igrani program nikad nije bio forte ZFF-a, no ove je godine možda bio slabiji nego ikad. Jedini izuzetak koji je donekle iskakao iz osrednjosti bio je drugi slikopisni uradak Toma Forda ‘Noćne životinje’

Četrnaesto izdanje Zagreb Film Festivala nije se baš moglo pohvaliti kvalitetom. Iako glavni natjecateljski dugometražni igrani program, sastavljen od prvih ili drugih filmova pojedinih autora, nikad nije bio forte ZFF-a, ove je godine možda bio slabiji nego ikad. Gotovo svi u njega uvršteni filmovi kretali su se u granicama osrednjosti, jedini je izuzetak, i to samo donekle, bio drugi slikopisni uradak slavnog modnog dizajnera Toma Forda ‘Noćne životinje’. Ta adaptacija romana Austina Wrighta sofisticirano je ostvarenje u čijoj je jezgri vizualizacija književnog djela bivšeg supruga filmske protagonistice, eponimnog romana koji bi metaforički trebao zboriti o emocionalnom užasu što ga je spisatelju (Jake Gyllenhaal) bila priuštila njegova nekadašnja bračna družica (Amy Adams). Jezovita romaneskna priča o uništenju jedne obitelji kroz otmicu, silovanje i ubojstvo supruge i kćeri slabog muškarca nesposobnog zaštititi ih, ali sposobnog preživjeti i naposljetku osvetiti se počiniteljima, poruka je bivšoj supruzi, naizgled pomirljiva, a zapravo, kako će se u impresivnoj završnoj sceni pokazati, osvetnička, psihološki dostojna onoga što je ona prije mnogo godina učinila njemu (napustila ga zbog atraktivnijeg i uspješnijeg muškarca prethodno pobacivši zajednički začet plod).

Najbolji film festivala vjerojatno je ‘American Honey’, američka indie produkcija Britanke Andree Arnold o adolescentima na radnom putovanju Amerikom, gdje se susreću ljubav, igre moći i ekonomska depresija

Problem filma leži u vizualizaciji romana kao filma u filmu: nakon snažno uprizorene jeze suočavanja s nasilnicima, ostatak adaptacije romana pretvara se u takoreći petparački moralitet, što je možda u funkciji zrcaljenja spisateljeve ne samo ljudske nego i kreativne impotentnosti, ali na planu gledateljske recepcije djeluje kontraproduktivno. Tim prije što smo se sa strategijama plasiranja trivijalnosti kao sredstva neizravnog upućivanja na prirodu lika (i/ili djela) već podosta puta susretali. Ipak, Fordov rafinirani stil i sposobnost fascinantnog uobličavanje pojedinih scena, s vrhuncem u spomenutoj završnici, ‘Noćne životinje’ čine iznadprosječnim ostvarenjem, iako ispod razine njegova debija ‘Samac’.

Najbolji film glavnog natjecateljskog programa žiri je predvidljivo ignorirao (ipak je to holivudska produkcija s holivudskim zvijezdama), da bi glavnu nagradu dodijelio egipatskom uratku ‘Sukob’ Mohameda Diaba. Riječ je o filmu tzv. visokog koncepta čija se kompletna radnja zbiva u prostoru policijskog kombija koji prevozi uhićene demonstrante podijeljene na islamističke i sekularističke pristalice te slučajne prolaznike, koji će se svi zajedno suočiti i naučiti međusobnoj suradnji kako bi opstali. Dakle školski koncipirana in tema ili, kako je to jezgrovito rekao kolega Dragan Jurak, film je ‘efektan, ali politički manifestan’. Slično vrijedi i za izraelski rad ‘Dva svijeta’ Maysaloun Hamoud, kojem je žiri dodijelio jedno od dva posebna priznanja. I tu je situacija školsko-aktivistički postavljena: tri mlade Palestinke koje dijele iznajmljeni stan u Tel Avivu presjek su društvenog stanja arapske populacije u Izraelu; jedna je pokorna islamska vjernica, druga iz tradicionalne kršćanske obitelji od čije se konzervativnosti, i kao lezbijka, želi odmaći, a treća samouvjerena i uspješna liberalna odvjetnica. Film je priča o ženskoj solidarnosti i emancipaciji, a dojam je da mu je glavni cilj poručiti kako je (urbani) palestinski segment izraelskog društva puno bliži zapadnjačkom društvenom modelu nego što bi to neupućeni gledatelji mogli pomisliti. ‘Dva svijeta’ mnogo je više poučna sociološka deskripcija nego film zainteresiran za svoju umjetničku bit, ali mora se priznati da je zanatski solidno izveden i da su mu namjere simpatične.

Drugo posebno priznanje žiri je dodijelio debiju zvijezde hrvatskog kratkog metra Hane Jušić, ‘Ne gledaj mi u pijat’. Film je već na redovnom kinorepertoaru i o njemu će vrlo skoro biti prilike više reći, a zasad je dovoljno kazati da autorica nije ostvarila (sve) potencijale koje joj je vlastiti materijal nudio. ‘Ne gledaj mi u pijat’ svakako je solidniji uradak od drugog hrvatskog filma u konkurenciji, cjelovečernjeg igranog debija poznate dokumentaristice Katarine Zrinke Matijević ‘Trampolin’, o kojem smo već pisali prilikom pulske premijere, i nesumnjivo moderniji od hrvatske manjinske koprodukcije ‘Oslobođenje Skoplja’ Rade i Danila Šerbedžije koja se također našla u glavnoj konkurenciji ZFF-a i koju smo također popratili izvještavajući iz Pule, no od autorice Jušićinog talenta očekivalo se više.

Ako je to neka utjeha, ni rumunjski debitant Bogdan Mirica, čiji je film ‘Psi’ u Cannesu dobio nagradu međunarodne udruge kritičara FIPRESCI (‘Ne gledaj mi u pijat’ nagrađen je u Veneciji nagradom međunarodne udruge kritičara Fedeora), nije oduševio. Štoviše, taj je film poprilično razočaranje jer osim zgodne i solidno realizirane ideje o smještaju poetike vesterna u pustošnu rumunjsku provinciju nudi malo toga, a iritira posve proizvoljnom motivacijom dvojice od trojice glavnih likova. Proizvoljna motivacija glavnih likova i dramaturška bezidejnost karakteristike su jedva prosječnih, na momente diletantskih filmova ‘Okus tinte’ Francuza Morgana Simona i ‘Flamansko nebo’ Belgijanca Petera Monsaerta, s tim da prvi barem načelno pokušava biti motivski interesantan (dominantni otac i frustrirani sin zaljubljeni u istu mladu ženu, što rezultira, izolirano uzevši, intrigantnom scenom rijetko viđenog pseudothreesomea), dok drugi antipatično povezuje pedofiliju s prostitucijskim biznisom kojim se bavi majka napastovane djevojčice, a uz to traži od gledatelja da ima razumijevanja za moralne dvojbe ubojice navodnog pedofila čiji eventualni zločin (diranje a ne silovanje) zasigurno ne bi trebao kod ijedne iole racionalne osobe izazvati poriv za ubilačkom odmazdom. U kategoriju jedva prosječnih ostvarenja ide i ‘Ime: Dobrica, prezime: nepoznato’ Srbina Srđe Penezića, koji kombinira Voltaireova ‘Candidea’ i Zemeckisova ‘Forresta Gumpa’, no osim početnih 15-ak minuta rađenih found footage metodom ne nudi ništa više od infantilnog djelca pod krinkom ‘bajke’.

Ove godine ni ostali ZFF-ovi programi nisu impresionirali. Najbolji film festivala vjerojatno je ‘American Honey’, američka indie produkcija Britanke Andree Arnold (‘Akvarij’) o adolescentima na radnom putovanju Amerikom, gdje se susreću ljubav, igre moći i ekonomska depresija, a imponira i zadnji film Paula Verhoevena ‘Elle’, dojmljiv spoj trilera i crne komedije, s briljantnom Isabelle Huppert u naslovnoj roli.

1/1