Da su neka druga vremena, da je recimo 1986., na naslovnoj bi stranici ‘Oslobođenja’ u nedjelju sedmog, zbog tiskarskih rokova možda i tek u ponedjeljak, osmog prosinca, izašao veliki naslov: ‘Vanredni Kongres za redovno stanje’. U tih pet riječi bi se kazalo kako su turbulentni politički događaji okončali, riječima Zlatka Lagumdžije, uplovljavanjem partije u mirnu luku iz koje će je novi kapetan povesti na dugo putovanje istim kursom.
Godina je, znamo, 2014., šesti je dvanaestog, baš kao i 1986., pao u subotu, a jedna od udarnih vijesti sedmog i osmog je bila ona o vanrednom Kongresu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i izboru bivšeg premijera Vlade Federacije, Nermina Nikšića, za novog predsjednika stranke. Ustvari, kako je tehnologija napredovala, tako se još od večernjih subotnjih sati na bosanskim portalima smjenjuju naslovi i izvještaji sa Kongresa, ali nema tog uredničkog truda koji bi dramatičnim učinio očekivani, predviđeni rasplet.
Istina, bilo je malo napetosti: Neka, kako ga zovu prijatelji, izabran je u drugom krugu, u kojem je tijesno pobijedio nekadašnjeg načelnika Općine Tuzla, vitalnog umirovljenika Selima Bešlagića. Prije toga, u prvom su poraženi Besima Borić, Mirko Pejanović i Svetozar Pudarić i to tako da ukupno nisu uhvatili ni petinu glasova od 530 delegata.
U ona doba kada pristojan svijet ili spava ili puši u pidžami preračunavajući kreditni dug i maštajući o propasti švicarskog franka, Nermin Nikšić je pao u Lagumdžijin zagrljaj, pa onda razmijenio poljupce i sa nekim od prvih suradnika bivšeg lidera i Kongres je, makar bio i vanredni, okončan prividnim povratkom u redovno stanje. Ponešto se, istina, promijenilo da bi, koliko je moguće, ostalo isto, makar do redovnog, planiranog za kraj naredne godine.
Nije, međutim, sve bilo kao i obično. Nisu se recimo drugarice i drugovi častili komplimentima, nisu o sebi i SDP-u govorili u superlativima, niti su, što je već dugo, jako dugo, praksa SDP-a u BiH, na unutarstranačko biranje došli znajući tko će biti izabran i sa točno kojim brojem glasova. Lagumdžijini protivnici, čija je hrabrost proporcionalna porazu stranke na posljednjim izborima – baš kao što im je i kukavičluk bio proporcionalan uspjesima socijaldemokrata – do subote su najavljivali izrežirani Kongres, ali su na njemu, ipak, bili u igri do pred sami kraj i do, rekosmo, očekivanog raspleta.
Nermin Nikšić, dugogodišnji partijski sekretar, važio je mjesecima za favorita bivšeg predsjednika, a kako mu je to mogla biti i otežavajuća okolnost, tako je iz SDP-a lansiran spin o njihovom navodnom sukobu, započetom još na proljeće, kada je, kao, Nikšić zatražio od Lagumdžije da se povuče i tako spriječi izbornu katastrofu. Kako se, naravno, katastrofa dogodila, tako je i stogodišnji stranački direktor morao odstupiti, kazavši u oproštajnom govoru da među pet kandidata ima jedan koji je vrijedan da ga naslijedi. I nitko iole razuman nije pomislio na Bešlagića ili Besimu Borić.
Inače, kazao je Lagumdžija još svašta nešto i nije da je baš sve rekao krivo: ‘Mnogi od vas napadali su mene i rukovodstvo stranke i nikakvu odgovornost nisu preuzimali sami… Svi ste vi miševi i mali lavovi, mislite da ste veliki, a ustvari ste jako mali… Namnožila se u SDP-u lažna kasta stručnjaka koji misle da su sposobni, a nisu, koji misle da su lavovi, a ustvari su penzioneri koji hoće da se uguraju u strukture pa me zbog toga i napadaju… Pitam se da li sam kriv što se za sve ove godine u SDP-u namnožila jedna kasta lažnih profesionalnih patriota i stručnjaka za sve, a najčešće za ništa, koji bez SDP-a u ozbiljnoj biografiji imaju samo matični broj.’
Tako je dakle govorio Zlatko, a nesreća SDP-a je što je ta stranka zbilja okončala kao društvo ljudi koji ‘nikakvu odgovornost nisu preuzimali sami’, već su stvorili kastu ‘stručnjaka koji misle da su sposobni, a nisu, koji misle da su lavovi, a ustvari su penzioneri koji hoće da se uguraju u strukture’ i još su profitirali ‘iako bez SDP-a u ozbiljnoj biografiji imaju samo matični broj’. No upravo su takvi u posljednjih sedamnaest godina, koliko ima da je konačno bivši predsjednik naslijedio poziciju Nijaza Durakovića, uspijevali i to na Lagumdžijino insistiranje i zadovoljstvo. Njegova se vladavina zasnivala na zadovoljavanju ambicija živahnih umirovljenika i proizvodnji mladih socijalista kojima je, sve do stranačkog uspona, najveći životni uspjeh bio vađenje osobne karte. Paralelno, Lagumdžija je ili iz SDP-a izbacivao ili u njemu marginalizirao sve one što su imali i imaju ružan običaj ne tražiti svoje mišljenje SMS-om od šefa. Na kraju je, eto, pet kandidata za novog, privremenog vođu samo posvjedočilo kakva je kadrovska pustoš ostala u donedavno važnoj, a sada tek četvrtoj-petoj federalnoj stranci po snazi; jednoj od rijetkih sa zaista multietničkim članstvom, ali i monoetničkom, uz to i opalom podrškom.
Izborom Nermina Nikšića okončano je dakle vanredno stanje, ali samo privremeno: tek sada zapravo počinju ozbiljni procesi u kojima novi predsjednik nema nekog izbora. Odluči li braniti one koji su ga proveli putem od konjičkog općinskog službenika do pozicije šefa SDP-a, dakle Lagumdžiju i njemu najodanije suradnike, stranku ne samo da neće reanimirati, već su velike šanse da je dodatno upropasti. SDP je, što je otkrio nedavni poraz, duboko podijeljena partija, pa je, uz sve mane protukandidata i svu podršku vodstva, Nikšić uspio dobiti tek 230 glasova na Kongresu. Ne pokrene li, u prijevodu, unutarnju reformu, doći će, lako je moguće, skoro izvjesno, do osipanja članstva i formiranja dvije-tri nove, slične partije, koje će nastaviti umanjivati sve skromnije SDP-ovo biračko tijelo. Ukoliko, sa druge strane, zbilja provede reviziju članstva, uz prateću izmjenu načina biranja stranačkog rukovodstva – prominentni socijaldemokrati zagovaraju princip kakav vlada u SDP-u Hrvatske, dakle jedan član, jedan glas – uopće ne može biti siguran kako će lidersku poziciju zadržati duže od godinu dana. Nadajući se upravo takvom raspletu, nekoliko je ambicioznih članova vrha stranke odlučilo odgoditi pokušaj preuzimanja predsjedničke pozicije, vjerujući da imaju daleko veće šanse ukoliko ne ovise isključivo o partijskim delegatima.
Postoji, naravno da uvijek postoji, i famozna treća opcija: da Nermin Nikšić ne napravi nikakve kapitalne promjene, a ipak vrati relevanciju SDP-u. No to bi značilo da je on politički genije, a nije. Da jeste, nikada ga Lagumdžija ne bi iščupao iz provincijske anonimnosti, niti bi mu on bio na širem spisku poželjnih kandidata za održavanje kontinuiteta utjecaja u stranci, dovedenoj do granice propasti.
