U novom izdanju ‘Priča sa Kolime’ Varlama Šalamova (1907. – 1982.) lako je prepoznati iznimnu vitalnost žanra tzv. dokumentarne fikcije. Sam Šalamov, naravno, nije previše razmišljao o suptilnim preplitanjima ‘dokumentarnosti’ i ‘fikcije’ dok je između 1954. i 1973. pisao svoje priče – a napisao ih je ukupno 104 – već je ponajprije želio, najbolje što je mogao, zabilježiti svoja zaista strašna logoraška iskustva. Šalamov, očito nemirni buntovni duh, rano je počeo rovariti protiv Staljina i već je 1929. uhapšen i sproveden na zloglasne Solovjecke otoke, s kojih je pušten 1932., no pravi pakao ga je čekao na sjeveroistoku Sibira, u Kolimi, kamo su ga otpravili nakon drugog hapšenja 1937., navodno opet zbog neprijateljske djelatnosti. Najprije su mu odrezali pet godina, no 1942. kazna mu je preinačena u neograničenu ‘zbog ratnih okolnosti’, da bi 1943. – valjda za svaki slučaj – dobio još dodatnih deset godina zbog konstatacije da je ‘Bunjin klasik ruske književnosti’! Tek mu je 1957. dopušteno da se vrati u Moskvu.
‘Priče sa Kolime’ prvi put su objavljene na njemačkom jeziku 1967. godine, potom su uslijedili prijevodi na talijanski, francuski i engleski, dok je prvo izdanje na ruskom jeziku izašlo 1982. u Londonu. U SSSR-u tek 1987. – do tada je kolala u samizdatima – dok se u srpskom prijevodu, u izdanju BIGZ-a, pojavila 1985. U novom izdanju – uobičajeno izvanrednom uratku beogradskog nakladnika LOM – urednik Flavio Rigonat nije tek ponovio staro BIGZ-ovo izdanje, već je od 45 tada objavljenih priča izabrao 30 uglavnom literarno najuspjelijih, kojima je pridodao još tri ranije neprevedene, tako da ovo LOM-ovo izdanje doista možemo tretirati kao knjigu Šalamovljevih ‘najboljih priča’, čak i ako su iz izbora ispale neke od glasovitijih, poput priče ‘Crveni krst’.
Pišući svoje priče Šalamov je tražio najjednostavniji način da zabilježi ono što je vidio i iskusio, a efekt fikcije se redovno pojavljuje kao posljedica neshvatljivih, nevjerojatnih i neprihvatljivih scena ekstremnog ljudskog nasilja. Šalamov je sedamnaest godina crnčio na izoliranom azijskom sjeveroistoku, u neprohodnoj ledenoj tajgi okruženoj močvarama, u robijašnici, zapravo rudniku zlata pogodnom za eksploataciju, okruženom bodljikavom žicom, zapravo svojevrsnom otoku. Zatvorenici u pričama uvijek sanjaju o povratku na ‘kontinent’, suočeni s konstantama gladi i nevjerojatne hladnoće – temperature se tamo lako spuštaju na minus 60 – i primjerima ekstremnog ljudskog ponašanja: u logoru caruju beskrupuloznost, sebičnost, nesolidarnost i netrpeljivost, liječnici su bezobzirni i lijeni, upravnici surovi karijeristi, stražari podmitljivi i okrutni, a među zatočenicima glavnu riječ vode cinkaroši, prevaranti, lopovi, nasilnici i, naravno, na vrhu piramide – kriminalci. Tko god da je ikada pomislio da u kriminalu i kriminalcima postoji nešto zabavno, duhovito ili romantično, nek’ se lati ‘Priča sa Kolime’ i spozna što kriminal znači u svom oslobođenom obliku.
Logor je, piše Šalamov, potpuno negativna strana života i ništa korisno ni potrebno nije iz njega iznio niti jedan zatvorenik: njih se iscrpljuje nespavanjem, batinama i širokim arsenalom metoda zlostavljanja. Na Kolimi je svako življenje egoizam, grijeh i poniženje čovjeka, tu kao da se sručilo sve ljudsko i povijesno zlo, korupcija, patnja i poniženje i opet poniženje čovjeka. To da postoji netko tko više pati – to je jedina utjeha zatvorenicima: primjerice, sumanuta potraga za gubavcima po bolničkim podrumskim labirintima gotovo da bi mogla biti inspiracija za neki jezivi distopijski triler.
Nesumnjivo, Kolima je uvid u totalitarizam u svojoj najčišćoj i najstrašnijoj formi. Šalamov često ponavlja u svojim pričama da u ovom logorskom labirintu smrt nije najstrašnija, već da je život mnogo strašniji od smrti. Logor je i frapantni medicinski test izdržljivosti ljudskog tijela – potpuno je nevjerojatno kakvu je torturu u stanju ono pretrpjeti. U Kolimi nije bilo plinskih komora, ali nije ih ni moralo biti – staljinistički logori su sigurno bili strašni kao i nacistički, a sekvenca u kojoj buldožer neuspješno kopa po smrznutim leševima u zemlji (‘hiljade leševa, hiljade mrtvaca nalik na kosture’) sigurno je jedna od najpotresnijih u svjetskoj književnosti. ‘Priče sa Kolime’ nisu samo klasik logoraške književnosti, već možda i najuvjerljiviji opis bestijalnosti staljinističkog terora, koji se svodi uglavnom na sumanutu torturu nevinih ljudi – to je dakle Zlo kao takvo – i na strastvenu želju da se unište, ako je ikako moguće, i zadnji tragovi ljudskosti.
Nisu sve priče Varlama Šalamova literarna remek-djela i Rigonat je učinio veliku stvar što je u prvi plan gurnuo literarno vrjednije i knjigu naprosto učinio prohodnijom i na neki način prihvatljivijom za čitanje. Simptomatično je da ‘Priče sa Kolime’ nikada nisu prevedene na hrvatski, što je šteta, pogotovo danas, kad je ova knjiga, kako vidimo, itekako aktualna.
