>

novosti logo

Društvo Društvo

U školu na posao

Dualno obrazovanje je koncept novih strukovnih škola iz kojih bi trebale izlaziti učenice i učenici osposobljeni za razna obrtnička i strukovna zanimanja, sukladno potrebama poslodavaca. Njegovi zagovornici ističu da se ono mora temeljiti učenjem na stvarnom, a ne na simuliranom radnom mjestu i da praktični dio mora obuhvaćati 20 do 80 posto nastave

Usprkos ‘zastoju’ u provođenju cjelovite kurikularne reforme, neke stvari prije i poslije svake političke promjene u sastavu nadležnih ministarstava kao da decenijama ostaju iste. Jedna od njih je i sudbina dualnog obrazovanja. Radi se o konceptu novih strukovnih škola iz kojih bi trebale izlaziti učenice i učenici osposobljeni za razna obrtnička i strukovna zanimanja. Ta zanimanja bi pak, po mantri koja je starija od neovisne hrvatske države, trebala biti baš ona koja se na tržištima rada u trenutku maturiranja ovih mladih ljudi traže. Dualnost u toj vrsti strukovnog obrazovanja podrazumijeva da su učenici cijelo vrijeme svoga školovanja na dvije strane ili lokacije. U vremenima Šuvarove reforme školstva reklo bi se između ‘škole i tvornice’, a danas se to drugo učeničko mjesto puno neodređenije definira kao radno mjesto, gospodarstvo itd. Članovi sada već raspuštene Jokićeve ekspertne radne skupine, još uvijek djelujućeg Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, na čelu s povjesničarom Nevenom Budakom, te predstavnici Hrvatske gospodarske komore (HGK) i Hrvatske obrtničke komore (HOK) slažu se u jednom. A to je da se obrazovanje u strukovnim školama mora temeljiti učenjem na stvarnom, a ne simuliranom radnom mjestu i da praktični dio mora obuhvaćati 20 do čak 80 posto nastave.

Delegacija hgk-a, koja je u Austriji obišla strukovne centre i tvrtke koje u njima školuju svoje buduće radnike, donijela je vijest da se tamo učenicima rad plaća od 500 eura u prvoj godini obrazovanja do 950 u zadnjoj. Cilj je da prema kraju dosegnu 70 do 80 posto plaća radnika na istom radnom mjestu. U hgk-u su svjesni ‘stanja u našim tvrtkama’…

Ove ideje prisutne su desetljećima, a prvi put su kao potreba za dualnim obrazovanjem artikulirane 1990-ih godina, naročito donošenjem Zakona o obrtu 1994. No novi Zakon o obrtu iz 2013. vraća sve ponovno u okrilje državnih institucija, pa možemo reći kako se od tada urušilo već postojeće dualno obrazovanje u Hrvatskoj. U HGK-u ovim se pitanjima bavi njegov potpredsjednik za međunarodne i evropske poslove Želimir Kramarić, s kojim preko službe za odnose s javnošću nismo uspjeli stupiti u kontakt.

‘Dualni sustav obrazovanja nije ništa drugo nego jednostavan i transparentan sustav usklađivanja obrazovnih programa i kvota s potrebama tržišta rada. Poslodavci osposobljavaju onoliko učenika koliko će im trebati’, rekao je Kramarić u jednoj novinskoj izjavi.

Pitamo naše sugovornike što misle o modelu u kojemu bi zajedno sa strukovnim školama i poslodavci imali pravo odlučivati o programima i upisnim kvotama.

- Suradnja škola i poslodavaca je svakako dobrodošla, ali da bi se ona kvalitetno ostvarila, potrebno je ispuniti niz preduvjeta. Prvi je realizacija mreže škola i kurikuluma po kojoj će biti jasno koje škole i koji kurikulumi su doista potrebni. Potom treba ustanoviti centre kompetentnosti, odnosno škole na županijskoj razini koje će biti dobro opremljene, s educiranim učiteljskim kadrom i smještajnim kapacitetima za učenike. Potom treba provesti i edukaciju poslodavaca, kako bi bolje razumjeli obrazovni sustav i kako bi mogli jasno artikulirati svoje potrebe - kaže Neven Budak.

Slično govori i Mirela Lekić, šefica Odjela za obrazovanje, razvoj ljudskih potencijala i informacijski sustav HOK-a, gdje su najaktivniji po pitanju uvođenja dualnog obrazovanja.

- Hrvatska obrtnička komora se već dugi niz godina zalaže za aktivnu ulogu poslodavaca, ne samo vezano uz upisne kvote, već u cjelokupnom procesu strukovnog obrazovanja, od planiranja ishoda učenja do vrednovanja. Stoga smatramo da se upisne kvote i mreža programa moraju usklađivati s potrebama gospodarstva i tržišta rada, jer ćemo samo na takav način pružiti svim učenicima jednake mogućnosti obrazovanja - smatra Lekić.

O tome tko bi bili ti poslodavci bliski ‘centrima izvrsnosti’, tko bi ih i kako birao, Budak kaže:

Pitanje provedbe praktične nastave treba regulirati zakonima koji se odnose na obrazovanje učenika a ne na radno zakonodavstvo, jer učenici u Hrvatskoj za svog školovanja nisu u radnom odnosu kod poslodavca kod kojeg su na praksi - kaže Mirela Lekić iz hok-a

- Obje komore, HGK i HOK, u suradnji s nadležnim agencijama – Agencijom za odgoj i obrazovanje i Agencijom za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih – trebaju ustanoviti koji poslodavci su kvalitetni i imaju mogućnosti i volje uključiti se u dualno obrazovanje. Dakle trebaju napraviti neku vrstu mreže poslodavaca. Od takvih poslodavaca i ravnatelja škola (u međuvremenu educiranih i licenciranih za ravnateljsku profesiju) treba sastaviti sektorska vijeća na županijskoj razini koja će, u suradnji s Ministarstvom znanosti, određivati upisne kvote.

I za Mirelu Lekić bi najidealnije bilo kada bi ‘gospodarske asocijacije, primjerice HOK i HGK, prikupljale potrebe poslodavaca koji bi trebali imati zadovoljene pedagoške i sigurnosne uvjete s odgovarajuće osposobljenim mentorima, te ih iskazivale na razini regija ili županija u tijelima koja planiraju upise’.

- Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije planirana je uspostava Regionalnih kooperacijskih odbora čija bi osnovna uloga bila osigurati aktivno sudjelovanje lokalne zajednice (gospodarski čimbenici, HGK, HOK, HZZ, centri kompetentnosti, škole) u razvoju strukovnog obrazovanja u županiji/regiji - dodaje.

Mediji su u fazi zadnjeg predlaganja ovoga modela isticali kako on funkcionira u Njemačkoj i Austriji, dok se iskustava reforme obrazovanja u socijalizmu uglavnom nisu ‘sjećali’, osim kada bi htjeli difamirati nekog od sudionika Jokićevog i Budakovog tima. Timovi županijskih gospodarskih komora, primjerice onaj iz Koprivnice, obilazili su ove godine pokrajine koje hrvatskim institucijama služe kao modeli-uzori.

‘Bili smo u Bavarskoj, pogledali smo kako to izgleda i mogu reći da to fantastično funkcionira’, pričao je nakon povratka novinarima regionalnog lista Mirko Habijanec, predsjednik Županijske komore Koprivnica. Naročito ga se dojmilo, kao da nikada nismo imali samoupravnog povezivanja privrede i obrazovanja, što tamo ‘nije sve na državi i na politici, nego i gospodarstvenici daju dio novca za taj dio obrazovanja – za struku, praksu i učenje, a država to stimulira kroz određene poreze i druge lukrativne modele’.

Delegacija HGK-a, koja je provela nekoliko dana u Austriji, obilazeći njihove strukovne centre i tvrtke koje u njima školuju svoje buduće radnike, donijela je vijest da se tamo učenicima rad plaća od 500 eura u prvoj godini obrazovanja do 950 u zadnjoj. Cilj je da učenici prema kraju takve svoje radne obaveze dostižu 70 do 80 posto plaća radnika na istom radnom mjestu. No što to znači u našim prilikama, u kojima ‘zastarjelo’ egalitarno načelo da se za isti rad dobiva isti novac možeš objesiti mačku o rep, saznali bi učenici ako ovakvo školovanje zaživi šire od nekoliko eksperimentalnih škola i razreda. U HGK-u su dovoljno svjesni ‘stanja u našim tvrtkama’, pa tvrde da će prve godine takvog modela obrazovanja u strukovnim školama financirati novcem iz fondova EU-a. Ako može Slovačka, možemo i mi. Za koga i kako ona proizvodno osposobljava svoju omladinu može saznati svatko tko želi – za jeftinu radnu snagu njemačke automobilske industrije.

Pitamo Budaka bi li zbog toga trebalo mijenjati postojeće radno zakonodavstvo.

- Učenička bi praksa trebala biti plaćena, jer ako je dobro organizirana, ona nije opterećenje poslodavcu, nego i on ima koristi od rada učenika. Sredstva se inicijalno mogu osigurati kroz europske fondove, a nakon toga bi poslodavci morali sami snositi troškove. O iznosima tih naknada treba postići dogovor MZOS-a i poslodavaca. Pretpostavljam da bi zbog takvih oblika privremenog zapošljavanja tijekom prakse trebalo izvršiti određene prilagodbe relevantnih zakona - kaže.

- Plaćanje prakse u sustavu Jedinstvenog modela obrazovanja regulirano je Ugovorom o naukovanju, a u ostalom segmentu strukovnog obrazovanja Zakonom o strukovnom obrazovanju. Pitanje provedbe praktične nastave treba regulirati zakonima koji se odnose na obrazovanje učenika a ne na radno zakonodavstvo, jer učenici u Hrvatskoj za svog školovanja nisu u radnom odnosu kod poslodavca kod kojeg su na praksi - pojašnjava Mirela Lekić.

Dakle stvaramo još jedan model rada, ovoga puta učeničkog, koji neće biti reguliran radnopravnim nego građanskim ugovorima. Sve to znaju državne i privredne institucije u Njemačkoj i Austriji, koje se ne libe, kao ni zavodi za zapošljavanje u Hrvatskoj, da pecaju ovdašnje učenice i učenike u svoj sistem. Ako igdje postoji pisani institucijski trag rada kompradorske buržoazije, to je u primjerima posredovanja ‘vlastitom’ djecom kao radnom snagom za ‘tuđa’ tržišta. Da bi sve bilo sofisticiranije negoli u doba povijesnih gastarbajtera, brinu se pravni timovi koji smišljaju preduvjete za uključivanje u program. Ne vrbuje se ipak srednjoškolsku djecu, već punoljetne građane Hrvatske (od 18 do 27 godina), državljane EU-a, s prethodno završenom srednjom školom (po trogodišnjem ili četverogodišnjem programu), da ponovno postanu srednjoškolcima i uključe se u program npr. MobiPro-EU 4.0 ili atraktivnije ‘The Job of my Life’, vezan uz strukovno osposobljavanje i osposobljavanje nezaposlenih osoba. Cilj programa je, kako piše na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ‘doprinijeti borbi protiv visoke nezaposlenosti mladih u EU-u i osiguranju potrebnih stručnjaka u SR Njemačkoj’. Tako se ispunjava naše evropsko poslanje ‘poticanja mobilnosti mladih nezaposlenih osoba’, a ako to nekome izgleda poput unutrašnje kolonizacije odvoženjem ‘radne sirovine’, krivnja je na perifernoj državi. Ona sama o sebi piše kako joj se sve događa ‘zbog neusklađenosti stečenih kvalifikacija s potrebama tržišta rada’. Zbog toga mladi ‘imaju slabiju profesionalnu perspektivu u matičnoj državi’, ali će je, gle vraga, odjednom dobiti kada počnu raditi za njemačke i austrijske gazde.

- Nisam upoznat s tim oglasima, ali ako HZZ nudi učeničku praksu u Njemačkoj i Austriji, to je ozbiljan problem jer vodi daljnjem iseljavanju. Te dvije zemlje sigurno nude praksu u zanimanjima koja su tamo deficitarna, što znači da učenici nakon odrađene prakse mogu razmjerno lako dobiti posao kod poslodavaca kod kojih su obavljali praksu ili u srodnim firmama. Hrvatska bi morala sama osigurati praksu za naše učenike - kaže Budak.

- Koliko je nama poznato, HZZ ima sklopljen ugovor s Njemačkim zavodom za zapošljavanje, koji mladim nezaposlenim osobama pruža mogućnost ponovnog školovanja za zanimanja za koje Njemačka ne može osigurati dovoljan broj kvalificiranih radnika. Iskreno, žalosti nas ta situacija u kojoj učenici koji su završili školovanje u svom zanimanju moraju još jednom završavati trogodišnje obrazovanje i za to vrijeme dobivati znatno niži dohodak - sa situacijom je upoznata Mirela Lekić.

Bolje je početi ispočetka učiti i raditi neku struku u Njemačkoj nego još fleksibilnije mijenjati loše poslovne statuse i kroničnu potplaćenost u Hrvatskoj.

Osim stručnog, kakvo bi opće obrazovanje trebali dobiti učenici u strukovnim školama, pitamo naše sugovornike, imajući na umu želju za uvođenjem ‘građanskog odgoja’ u srednje škole. Postoji li i neka ideja građanskog odgoja za radnička zanimanja, kada već ne postoji samoupravnog za gimnazije?

- Učenici u četverogodišnjim strukovnim školama trebali bi dobiti dovoljno općeg obrazovanja da mogu eventualno nastaviti obrazovanje na nekom višem stupnju. Međutim, svi učenici strukovnih škola trebaju dobiti toliko generičkih kompetencija da se tijekom života mogu lako prilagoditi novim tehnološkim i radnim izazovima, pa čak i potpunim promjenama zanimanja. Živimo u dinamičnim vremenima i nitko si ne može priuštiti obrazovanje za samo jedno zanimanje kojim bi se bavio čitav život. Svi moraju biti spremni za zanimanja koja danas ne mogu ni zamisliti - govori Neven Budak. Na primjer, grafički radnik dopodne, a kritički kritičar uvečer, ali to nije duh ove reforme.

- Odgovor na ovo pitanje može se dati tek nakon odluke o tome što je cilj strukovnog obrazovanja, je li to izlazak na tržište rada ili nastavak obrazovanja na visokoškolskim institucijama. Naša institucija smatra da cilj strukovnog obrazovanja prvenstveno mora biti izlazak na tržište rada, a za nastavak obrazovanja je potrebno osigurati godinu do dvije pripreme u području općeobrazovnih predmeta kako bismo takve učenike pripremili za kvalitetno školovanje na visokoškolskim institucijama - smatra Mirela Lekić.

Za nju, put učeničkog (samo)osvješćivanja, govoreći jezikom kakvog u dokumentima o obrazovanju nema, ne ide samo preko teorije.

- Razvoj ključnih kompetencija i transverzalnih vještina ne osiguravaju samo općeobrazovni predmeti i nikako se ne smiju poistovjećivati s njima. Sve one mogu se puno bolje razvijati, kako kroz stručno-teorijske predmete tako i kroz praktičnu nastavu - kaže šefica Odjela za obrazovanje, razvoj ljudskih potencijala i informacijski sustav HOK-a.

1/1