Pregovore Srbije s EU-om uvjetovat ćemo novim suđenjima za ratne zločine – izjavio je nedavno za Hrvatski radio ministar pravosuđa Orsat Miljenić, komentirajući puštanje Vojislava Šešelja na slobodu. ‘To nam je dužnost i nijedna hrvatska vlada ne može od toga odstupiti. Srbija se mora držati određenih kriterija, koji su bili postavljeni nama. I reći nekome da Ovčara završava na činu kapetana bivše JNA, potpuno je neprihvatljivo’, kazao je tom prilikom. Miljenić je rekao i da žali što na Haškom sudu nije osuđen i Veljko Kadijević: ‘Grozno da je čovjek umro bez da mu je suđeno. Stvarno smatram da mu je trebalo suditi, jer je vodio vojsku koja je činila zločine na našem području.’ A kako je na slobodi još puno bivših oficira koje Hrvatska smatra odgovornima za zločine, ministar upozorava: ‘Srbiji mora biti jasno da ih to čeka i što prije počnu, bolje za njih. To je jednostavno tako i mi odstupiti nećemo.’
Očekivano, Miljenićeve su izjave privukle pozornost u Srbiji, gdje su ih mnogi teško primili, pa nije trebalo dugo čekati reakciju premijera Aleksandra Vučića: ‘Čini mi se da su neki pomislili da je prilika da na neki način Srbiju ucenjuju. Ostaće bez odgovora, ali sumnjam da će bilo ko ekonomski snažnu, modernu i uspešnu zemlju moći ucenjivati u budućnosti.’
Nema sumnje da je hrvatski ministar pravosuđa svjestan da je Sabor potpisao deklaraciju kojom se Hrvatska obvezala da neće stajati na putu pristupnim pregovorima susjednih zemalja s Evropskom unijom, na što ovih dana neslužbeno upozoravaju i neki strani ambasadori. Isto tako, nema sumnje da su njegove izjave namijenjene ponajprije domaćoj publici, koja pod utjecajem Šešeljevih provokacija traži bilo kakvu reakciju svojih vlasti. Ali, isto tako, činjenica je da je Miljenić, kada se maknu nabrojani razlozi – u pravu. Potpuno je točno da se optužnica za Ovčaru nije smjela zaustaviti na nižim činovima ili, kako reče ministar, na ‘kokošarima’. Točno je i to da je u Srbiji stotine počinitelja ratnih zločina, među kojima i zapovjednika bivše JNA i paravojnih formacija, što su trebali odgovarati za zločine. Srbija nije ni istražila, a kamoli procesuirala organizatore logorskog sustava na svom teritoriju; štoviše, do danas se službeno ne priznaje da su na njenom teritoriju postojali logori. Međutim, iako je sve to točno, problematično je što je hrvatski ministar pravosuđa zaboravio da predstavlja zemlju koja ima sličnih problema u procesuiranju ratnih zločina.
Na to ga je, reagirajući na njegove izjave, podsjetio predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, koji je za srpske medije izjavio da se ‘Hrvatska više puta odredila da neće uslovljavati pristupanje Srbije EU-u, nego da će razgovarati o svim otvorenim pitanjima otvoreno i s interesom da se dođe do rješenja’. Pupovac je naglasio da su Srbi u Hrvatskoj podržali ulazak Hrvatske u EU i nisu tražili da se završe svi započeti sudski postupci, a mnogi ne samo da nisu završeni, nego nisu ni započeti. Prema Pupovčevom mišljenju, Hrvatska se ne bi trebala ovako postavljati, nego bi trebala intenzivirati suradnju dvaju pravosuđa da se zločini procesuiraju. Podsjetio je na problem neprocesuiranja zločina tijekom i nakon ‘Oluje’: ‘Kada su pušteni generali Gotovina i Markač, od strane državnog vrha je rečeno da će odgovarati oni koji su odgovorni za te zločine. Mi tu odgovornost ne vidimo.’
Odnos hrvatskog pravosuđa prema ratnim zločinima može se podijeliti u dvije faze. Prvu, od 1991. do 2000., karakterizira velik broj optužnica za ratne zločine nad građanima srpske nacionalnosti. Tada su stotine Srba osuđene u odsutnosti, najčešće na visoke kazne: postupci su bili na rubu regularnosti, a odvjetnici po službenoj dužnosti ‘branili’ su po nekoliko optuženika i uglavnom nisu ulagali žalbe na presude. S tom se praksom prestalo u drugoj fazi, nakon odlaska HDZ-a s vlasti, kada pod velikim pritiskom međunarodne zajednice započinju i suđenja pripadnicima HV-a. No valja reći da su ta suđenja dočekana s velikim otporom javnosti i da do njih vjerojatno ne bi ni došlo da to nije uvjetovano u sklopu pristupnih pregovora s EU-om. Iz tog je razloga suđeno primjerice za stravične zločine u Medačkom džepu i okolici Gospića, za što je osuđen Mirko Norac. Međutim, upravo suđenje za Medački džep dokazuje s kolikom figom u džepu domaće pravosuđe pristupa problemu ratnih zločina.
Naime, sud je oslobodio hrvatskog generala i ratnog heroja Rahima Ademija, kojem je suđeno zajedno s Norcem: tom su prilikom izneseni brojni dokazi da Ademi jest nevin, ali da je kriv netko drugi, tko bi trebao odgovarati. Mediji i nevladine organizacije upirali su tada prst u admirala Davora Domazeta Lošu, koji je Norcu bio nadređen, ali on nikada nije optužen. Sumirano, ništa više i ništa manje, Norac i Ademi su procesuirani jer je taj predmet dostavljen iz Haga. Slučajevi poput ubojstva rezervista u Karlovcu i trakavice oko suđenja Mihajlu Hrastovu, zatim za Pakračku Poljanu, Loru, Grubore, Gošiće, Varivode i mnoge druge ratne zločine govore o tome koliko je teško doći do presude u slučajevima koji optužuju pripadnike HV-a i policije. Nakon ‘Oluje’ ubijeno je više od 600 građana, a za ratni zločin osuđen je samo Bože Bačelić i to za ubojstvo dvoje starca na Prokljanu i jednog zarobljenika u Mandićima. Dobio je sedam godina zatvora.
Miljenićeve izjave da Srbija treba osuditi svoje ratne zločince imale bi puno veću težinu da je Hrvatska najprije pomela smeće ispred svojih vrata. Ovako, dok ispod hrvatskog tepiha više nema mjesta od tolikog smeća koje je nagurano ispod njega, nitko ne može ozbiljno shvatiti hrvatske prijetnje o zaustavljanju evropskog puta Srbije. Vjerojatno će pritisak na Srbiju izvršiti Bruxelles, pa će se i kod susjeda možda stvari pomaknuti s mrtve točke; možda će i Srbija pronaći svog Pedra, kakvog je Hrvatska dobila u Mirku Norcu, jedinom visokom časniku osuđenom za ratni zločin. Hrvatskoj bi možda bilo pametnije da se strpi i pomogne ulasku Srbije u EU, jer bi tada lakše došla i do onih građana Srbije koji se terete za zločine u Hrvatskoj. Međutim, tu postoji jedan problem koji mnogi, poput Orsata Miljenića, zaboravljaju. Naime, tada bi i Srbija mogla tražiti izručenje hrvatskih građana.
