Sezona lova na uhljebe bliži se vrhuncu: skoro da nema kolumnista, istaknutijeg poduzetnika ni ambicioznijeg novinarskog početnika koji nije ispalio poneku verbalnu salvu na prepariranu proračunsku perad. Jedan od najuspješnijih domaćih biznismena ‘grozi se uhljeba’, obavještava nas nedavno jedan čitani portal. ‘Je li Oliver Frljić heroj, provokator ili uhljeb?’ pitaju se novinari kulturnih rubrika. Regionalni mediji otkrivaju senzaciju: ‘Splitsko čudo! Uhljeb koji radi’. I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od onoga što je šepava metafora na početku značila. Uhljeb, naime, danas više nije samo nekompetentni neradnik instaliran na poziciju koju ne zaslužuje. Uhljeb može biti bilo tko zatečen na proračunskoj nizbrdici: nitko nije siguran, svi su sumnjivi. Uhljeb je postao šifrom glavnih gospodarskih problema, krivcem za nesreću nezaposlenih i potplaćenih, jasno istaknutom metom pravedničkog gnjeva. Budemo li birali pojam koji će obilježiti godinu na izmaku, on bi morao biti taj; budemo li tražili najfrekventniju riječ domaćih političkih rubrika, ‘korupcija’ više neće biti tako sigurna.
Situacija, mora se priznati, utoliko zbunjuje. Velika ofenziva na uhljebe, naime, obračun je sa sklerotičnim, nepopravljivo rutiniranim i promjenama nesklonim lijenčinama: vodi se u ime inovativnosti, svježih ideja i novih, maštovitih rješenja. Neobično je stoga što baš nitko iz mnoštva komentatora, strasno posvećenih središnjem političko-ekonomskom izazovu današnjice, ne uspijeva smisliti barem još jedan naziv za pojavu koja ih toliko brine. Ulaštila se dakle retorička artiljerija, isukale se stilističke sablje, postrojili se vodeći kolumnisti, urednici i medijski vlasnici, sekundiraju im neovisni stručnjaci, romanopisci i humoristi, pa kidišu, pišu i uzdišu, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, nižući na tisuće tekstova, priloga i komentara; ali nikako, eto, da dobace do iduće metafore. Poneko, doduše, dograbi popularnu ‘proračunsku sisu’, drugi obriše prašinu s neizbježnih ‘državnih jasli’, ali to je – barem što se verbalnih dometa tiče – manje-više to. Svjedočimo zabrinjavajućem prizoru: ako ovako izgledaju inovativnost, svježe ideje i maštovita rješenja radi kojih nam se vrijedi boriti protiv žalosnih ostataka socijalističkog mentaliteta, onda je možda zbilja razumnije odmah abortirati cijeli ovaj nesretni kapitalistički eksperiment pa se vratiti u doba komunističkog mraka. Ondje se za uravnilovku barem moglo okriviti sistem.
Smrtonosni uhljebi otkriveni su kada je započeo ciklus ekonomske kontrakcije. No taj ciklus nije pokrenula ekscesivna javna potrošnja, nego nas je zahvatio krenuvši iz globalnog epicentra dereguliranog, financijaliziranog biznisa, ondje gdje uhljeba pouzdano nema
Možda je, doduše, otužna stilska skučenost zapravo dio šire strategije. Možda nam medijski lovci na uhljebe žele vlastitim primjerom pokazati kako bi trebale izgledati neophodne mjere štednje pa štede već na osnovnom sredstvu za svoj rad. Možda reduciranom sposobnošću izražavanja zapravo šalju skrivenu poruku: koliko nam je siromašan vokabular, toliko je bogata naša politička vizija. Možda nam samo pokušavaju demonstrirati nužnost odricanja, možda se trude dati do znanja da ne valja tražiti – reklo bi se – uhljeba svrh pogače. Možda su zbog svega toga, naposljetku, odgovarajuće štedljivi i u sferi argumenata. Ondje nema ni približnih kalkulacija o broju suvišnih radnika, o metodama kojima bismo ga utvrdili, ni o mehanizmima selekcije sposobnih i podobnih. Nema projekcija makroekonomskih efekata povećanja broja nezaposlenih, nema ni spomena velikih direktnih i indirektnih državnih poticaja poduzetništvu i nema, čini se, nikoga tko bi uočio podudarnost između prokazivanja zaostalog ‘socijalističkog mentaliteta’, popularnog među liberalnim prvoborcima tržišnih sloboda, i mržnje prema ‘komunistima’ i ‘Jugoslavenima’, koja opet vrije na nacionalističkoj desnici. Nema, jer sve to nije ni potrebno: dovoljno je osloniti se na zajedničko iskustvo tromih javnih usluga i mutnu predodžbu njihova poboljšanja.
Problem je, međutim, u tome što problem postoji odavno: prezir spram birokratiziranih struktura kod nas je nešto poput motiva iz narodne predaje, neuništive ostavštine nematerijalne baštine. Pa ipak, tek odnedavno je prerastao u otvorenu agresiju. A ta se preobrazba jasno preklapa sa zaoštravanjem ekonomske krize. Prije sedam, deset ili petnaest godina – sjetit će se oni koji se mogu i žele sjetiti – proračunski su paraziti bili predmetom podsmijeha i sažaljenja; danas su, međutim, avansirali u opasnog unutrašnjeg neprijatelja sistema. Onako kao što je korupcija nakon početka krize postala temeljnom kategorijom razumijevanja političkih procesa – iako je se ranije ignoriralo čak i kada je poprimila sanaderovske razmjere – tako su i smrtonosni uhljebi otkriveni tek nakon što je ciklus ekonomske kontrakcije usmjerio brojne materijalne interese prema državnom budžetu, lišivši ih nekadašnjih tržišnih prihoda.
Taj ciklus, međutim, nije pokrenula ekscesivna javna potrošnja, nego nas je zahvatio krenuvši iz globalnog epicentra dereguliranog, financijaliziranog biznisa, ondje gdje uhljeba pouzdano nema. Stoga se s potrebom da ‘uvedemo reda’ u javne i državne poslove, naravno, nije teško složiti. Oko načina na koji bi to trebalo učiniti već je kompliciranije postići konsenzus. Ideja da se izlaz iz krize krije na mjestu na kojem ona nije nastala, međutim, posve je promašena. Pa su i napadi na proračunske nametnike samo refleksna strategija ideološkog refokusiranja problema. Trik odavno poznat i banalno jednostavan: kada nestane para, preostaje uhljeba i igara.
