Organizacija Ujedinjenih naroda dosegnula je krajem travnja svoj novi licemjerni vrhunac kada je njezino Ekonomsko i socijalno vijeće (ECOSOC) u Komisiju o statusu žena imenovalo ni manje ni više nego Saudijsku Arabiju, državu koja je po svim kriterijima najgore mjesto na svijetu za žene. Od 54 članice ECOSOC-a njih čak 47 podržalo je ideju da ta zemlja u naredne četiri godine odlučuje o politikama za promoviranje rodne jednakosti, pa je direktor nevladine organizacije UN Watch Hillel Neuer ovako sažeo tu situaciju: ‘Danas je UN poslao poruku da se prava žena mogu prodati za petrodolare.’
Status žena u Saudijskoj Arabiji notoran je i svodi se na status roblja: izvan kuće one moraju biti pokrivene od glave do pete, tako da im se ne vide ni oblik tijela ni lice, a za utjerivanje ovog zakona zadužena je vjerska policija koja neposlušne kažnjava globama i batinama. Ova teokracija jedina je država na svijetu u kojoj žene ne smiju voziti automobil, a u svim javnim ustanovama, osim u bolnicama, žene su odvojene od muškaraca i imaju zasebne ulaze. Od rođenja do smrti prisiljene su imati muškog skrbnika koji donosi svaku za njih važnu odluku, od studiranja i putovanja do zaposlenja, udaje, pa čak i nekih medicinskih postupaka, a saudijski režim profit od naftnih resursa koristi za izvoz šerijata diljem svijeta financiranjem džamija i islamskih škola u inozemstvu.
Iako provodi nešto što se zove ‘feministička vanjska politika’, švedska vlada odbila je otkriti kako je glasala
Odluka o primanju Saudijske Arabije u Komisiju o statusu žena prošla bi, po svemu sudeći, nezapaženo da o njoj javnost nije obavijestila spomenuta ženevska organizacija UN Watch. Takve odluke u pravilu se u UN-ovim tijelima donose rutinski, bez puno pompe, a tako bi bilo i ovoga puta da u toj udruzi nisu sjeli pa izračunali da se Saudijska Arabija ne bi dokopala mjesta u agenciji da joj podršku nije pružilo najmanje pet članica Evropske unije. Imenovanja u Komisiju o statusu žena obično se ne donose glasanjem već aklamacijom, te ne postoji mogućnost glasanja protiv, već jedino za ili odbijanje glasanja. Nominacija se može odbaciti jedino ukoliko kandidat ne osigura dovoljan broj glasova.
Ove godine istjecao je mandat petnaest članica Komisije, a pet ispražnjenih mjesta odnosilo se na azijsko-pacifičku regiju. Za tih pet mjesta prijavilo se točno pet država: Irak, Japan, Južna Koreja, Turkmenistan i Saudijska Arabija. Iako nije bilo potrebe za glasanjem jer kandidata nije bilo više nego ispražnjenih mjesta, Sjedinjene Države ipak su zatražile barem simboličko glasanje, koje se održalo tajno i u kojemu je Saudijska Arabija prikupila 47 od moguća 54 glasa. Budući da je sedam članica bilo suzdržano i da trenutačno u ECOSOC-u sjedi dvanaest članica Evropske unije – Belgija, Češka, Estonija, Francuska, Finska, Njemačka, Irska, Italija, Švedska, Grčka, Portugal i Ujedinjeno Kraljevstvo – UN Watch zaključio je da je najmanje pet članica EU-a podržalo ulazak Saudijske Arabije u Komisiju o statusu žena.
Nekoliko dana nakon što je priča dospjela u javnost, belgijski premijer Charles Michel popustio je pod pritiskom lijevo-zelene opozicije, pa nakon inicijalnog vrdanja priznao da je njegova zemlja glasala ‘za’. Opozicija traži i glavu ministra vanjskih poslova Didiera Reyndersa, a premijer Michel izjavio je da mu je žao zbog takve odluke i da je belgijski predstavnik u ECOSOC-u glasao bez prethodnih konzultacija s vladom.
Budući da je SAD inzistirao na glasanju, za pretpostaviti je da je ta zemlja bila protiv, no Australija se primjerice odbila izjasniti, jednako kao i Irska. Velika Britanija učinila je isto, pa tamošnji mediji podsjećaju da se britanska vlada i prošle godine odbila izjasniti oko podrške Saudijskoj Arabiji za članstvo u UN-ovom Odboru za ljudska prava, nakon što je WikiLeaks objavio diplomatske depeše iz kojih je vidljivo da su britanska i saudijska vlada trgovale glasovima za ulazak u to tijelo, a po svemu sudeći i drugim, lukrativnijim resursima.
S obzirom na to da provodi nešto što se zove ‘feministička vanjska politika’, vlada Švedske možda se i najviše od svih osramotila svojim odbijanjem da otkrije kako je glasala. Tamošnja ministrica vanjskih poslova Margot Wallström odbila je, naime, odgovoriti na to pitanje, no kako je ujedno izjavila da Saudijska Arabija ‘članstvom u UN-ovoj Komisiji može nešto naučiti o ženama’, ova bi se izjava mogla tumačiti i kao implicitno priznanje, tim više što je ministrica za jednakost spolova Asa Regner rekla da je ‘UN organizacija u kojoj svaka država članica ima jednako pravo sudjelovati u njezinom radu’. Da stvar po Švedsku bude gora, WikiLeaks je ponudio nagradu od 10.000 eura za informaciju o tome kako je glasala vlada Švedske, države zbog čije je optužnice za spolno uznemiravanje osnivač WikiLeaksa Julian Assange već godinama zatočen u ekvadorskoj ambasadi u Londonu.
Da je ova kontroverza UN-u priuštila omanje neugodnosti svjedoči i činjenica da su iz te organizacije našli za shodno pismeno objasniti kako je sve oko izbora Saudijske Arabije u agenciju za prava žena bilo regularno i po proceduri. Mjesta su se ispraznila, kandidati prijavili, a glasanje provelo tajno, kako je i običaj, no sve to zapravo nema puno veze jer će Saudijska Arabija biti tek ‘jedna od 45 članica i kao takva neće igrati ulogu u formiranju agende Komisije’. ‘Vrijednost UN-a leži u njegovoj univerzalnosti’, napisali su, a ‘Komisija koja bi se sastojala od besprijekorno čistih država ionako ne bi mogla progurati rodnu jednakost u svijetu.’
Nekoliko dana nakon ovoga UN Watch objavio je da je u glavnom saudijskom gradu Rijadu održan UN-ov globalni forum o nevladinim organizacijama pod nazivom ‘Mladi i društveni utjecaj’. Forum je održan pod visokim pokroviteljstvom saudijskog ministra obrane Muhameda bin Salmana, inače nadglednika zračnih napada u Jemenu koji su doveli do jedne od trenutačno najgorih humanitarnih kriza u svijetu. Dok su se UN-ovi delegati opuštali u luksuznom hotelu Four Seasons, brojni saudijski ‘mladi koji se bave društvenim utjecajem’, poput blogera Raifa Badawija, tavorili su po zatvorima zbog kritiziranja režima. U manje od dva tjedna saudijska diplomacija dvaput je dakle osigurala legitimitet svom totalitarnom režimu, i to upravo od najvažnije svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava.
