>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ulice Ćamila Sijarića

Ćamila sam upoznao zahvaljujući pjesniku Ismetu Rebronji. Godine 1982. bio sam mjesecima u Grabu na Goliji, kad mi je usred ljeta stiglo od Ismeta pismo, i u njemu je pisalo da će u taj i taj dan iz Sarajeva u Pazar doći Ćamil. Jako sam želio da Ćamila upoznam, ali sam imao i zebnje od susreta s njime

Od ljudi koje sam lično poznavao, Ćamil Sijarić je, uz Vaska Popu, onaj čije ime nosi najveći broj ulica. Ima ih barem u osam gradova: u Novom Pazaru, u Novoj Varoši, u Tutinu, u Bijelom Polju, Sarajevu, u Podgorici, u Bihaću, u Brčkom. Ulicom Ćamila Sijarića u Sarajevu prošao sam dvaput, onom u Pazaru prođem svake godine bar jedanput. Ćamilovo ime nose i škole, uglavnom osnovne: u Pazaru, u Sarajevu, u Nemili. Ova posljednja je dugo bila, možda je i sada, škola s najvećim brojem učenika u Bosni. U rodnom kraju Ćamilovu, ima biblioteka njegova imena, u Godijevu, od Bijelog Polja prema Pešteri. Imam na umu da je imenovanje ulica čudnovata tema, no bih volio da Skopje i Vranje imaju po Ćamilovu ulicu. On je u tim gradovima išao u školu i s velikom ljubavlju je i govorio i pisao o njima. U Skopju je bio izbačen iz Velike medrese zbog širenja ideja komunističkih, a u Vranju je završio gimnaziju.

Ćamila Sijarića sam upoznao zahvaljujući pjesniku Ismetu Rebronji. Godine 1982. bio sam mjesecima u Grabu na Goliji, kad mi je usred ljeta stiglo od Ismeta pismo, i u njemu je pisalo da će u taj i taj dan iz Sarajeva u Pazar doći Ćamil. To je bilo vrijeme bez telefona, a moje selo još nije imalo ni struje. Jako sam želio da Ćamila upoznam, ali sam imao i zebnje od susreta s njime. Jer se pričalo kako je on namćor i svojeglav, kako su na njega njegovi zemljaci ljuti, te kako su ga se i odrekli, zato što im se u romanu s naslovom ‘Bihorci’ narugao. Roman sam bio pročitao nekoliko puta i htio sam da upoznam čovjeka koji je u knjige uveo svijet u kakvom sam rođen i rastao. Ta knjiga se po selima čitala više potajno nego vidljivo, da te stariji ne vide, e zato što su neki od njih smatrali da u njoj ima grehota koje mogu ‘ištetiti čoeka’. U rečeni dan sam sišao u Pazar, i našao Ismeta i Ćamila gdje sjede, u hotelu Vrbak, u prostoriji kakva se u našem ugostiteljstvu zove separe, nad rijekom Raškom, s pogledom prema dijelu grada Lug. Pili su kafu, a dva pramena dima su im se dizala od stola. Ćamil me odmah pitao gdje je tačno taj moj Grab. Kad sam mu rekao da je to selo do 1912. bilo posljednje naselje Osmanskog carstva i da je povrh sela išla granica sa Srbijom, da još ondje ima duvarina od graničnih karaula, on me odmah, šaldžija kakav je bio, prozvao starovlašaninom, i stalno me tako zvao.

Nezaboravno mi je kako se tada okrenuo prema prozoru što gleda ka Lugu i kliknuo: ‘Bože, lijepa li grada, ovoga Pazara! Vidi mu ove kuće, crvene, ove ćerpiče, ona minareta, ovu vodu Rašku, onaj Hadžet gore! Treba samo da gledaš, i da u gledanju budeš strpljiv, i da budeš strpljen i priča će ti nadoći sama, kao tijesto što nadođe!’ Opušten, radostan i zadovoljan čovjek, sav posvećen razgovoru, lijep u licu, izrazite vjeđe, sluša, sav je uho. A dobar, znam neke koje tolika dobrota može iznervirati. Sve ono što su o njemu oni poneki govorili raspršilo se u meni za pola sata bivanja s njime za stolom. Ostali smo ondje do večeri. Onda smo izišli u šetnju. Nema o čemu nismo razgovarali. Kad smo se dotakli lova i konja, rekao mi je da bi ‘ama pod hitno’ trebalo na naš jezik prevesti Ksenofontove spise ‘O umijeću jahanja’ i ‘O lovu’. Nikad neću zaboraviti šta je rekao da je naučio od Ksenofonta: ‘Konj nije problem, ni pas tragač nije problem, već je problem jahač i problem je lovac!’

Često smo se viđali, uglavnom u Pazaru, nekoliko godina je ondje znao provesti cijeli odmor. Jednom smo, bila je druga polovina avgusta, u kasno popodne pošli u šetnju glavnom pazarskom ulicom: uz Ćamila su bili još Ismet Rebronja, Refik Ličina, Šaban Šarenkapić. Nas četvorica u majicama ili košuljama kratkih rukava, a Ćamil elegantan, svijetlo ljetno odijelo, lijepa košulja, sako samo ogrnuo preko ramena. Ispred nas desetak metara ide jedna žena, noge joj krive, savijene u dva luka, koji se u koljenima šire, a u kukovima i kod stopala primiču. Refo Ličina, nestašan kakav je vazda, hoće da malo čačne Ćamila, pa kaže: ‘E Ćamko, jesi li ikad vidio ružnije žene?’ A Ćamil ga pogleda, podigne one vjeđe, pa mu rekne: ‘E kako, najprije, možeš za bilo koju ženu reći da je ružna? A potom, de da zamislimo da je ovo godina 1402: ne možemo ni slutiti na kakvoj bi cijeni bile žene s ovakvijem nogama; jer bi ih i Bajazitova vojska i vojska Tamerlanova prepoznale kao jahačice konja za onu bitku kod Angore: te o-noge, o Ličina, stoljećima nijesu bile šala, imaj to na umu, vragolane jedan bihorski, Ličina!’

Bio je opčinjen freskama, Mileševom i Sopoćanima. Za čuvenoga Bijelog anđela je govorio da je lik djevojke iz njegova kraja, u koju se živopisac zaljubio. Bijelo Polje je uzdizao do neba: ‘Grad koji u grbu ima otvorenu knjigu, grad u kojem je nastalo Miroslavljevo jevanđelje, e ima taj grad na svijetu, eno ga na Limu, na vodi velikoj.’

Po obrazovanju je bio pravnik, ali je bio i nepotkupljiv povjesničar i skupljač narodnih pjesama i proučavalac narodnih običaja. Pripovjedač najvišeg reda, putopisac i pjesnik, njegova izabrana ili sabrana djela objavljena su triput, i u po deset tomova. I rasprodata. Govorio je albanski, francuski, ruski i arapski jezik. Znao je cijele cjeline iz Ovidija, na latinskom, slušao sam njegova perfektna skandiranja heksametara. Tvrtko Kulenović je objavio da je Sijarić bio i počasni građanin Lenjingrada. Za to nisam znao, a od Ćamila to nisam nikada čuo, jer nije bio čovjek koji se hvali. Znam da je više puta posjećivao veliko Piskarjovsko groblje žrtava lenjingradske opsade i o njemu napisao potresan putopis.

Ćamil je bio među prvima koji su ušli u Jasenovac, krajem aprila 1945. Od njegova sina Faruka i kćeri Olane čuo sam kako im je majka Sabina pričala da se Ćamil skoro godinu dana oporavljao od onoga što su mu oči vidjele u Jasenovcu. O tome je ostavio potresno svjedočanstvo, knjigu ‘Oslobođeni Jasenovac’. U toj knjizi je i jezivo svjedočenje grobara jasenovačkog Martina Sedlara, koga je Ćamil našao na mjestu gdje je pokopavao umrle.

Ta knjiga je, po svoj prilici, bila uzrok što su Ćamila opanjkavale razne nacionalističke hulje i pripisivali mu nedokazane i nedokazive stvari. Tako, pričalo se kako je on bio član nekakve sandžačke delegacije, koja je 1941. došla poglavniku Paveliću i tražila od ovoga podršku za pripojenje Sandžaka NDH. Usmeno je tu objedu po Sarajevu širio najviše književnik Anđelko Vuletić (o tome svjedoči Josip Osti, u odličnoj knjizi ‘Duhovi hiše Heinricha Bölla’, nedavno objavljenoj u Ljubljani, str. 407), a napismeno se nalazi npr. kod hrvatskog akademika Dubravka Jelčića u njegovom ‘Dnevniku od rujna do rujna 1989-1990’, na stranici 75. Tamo dični akademik tvrdi da je Ćamil, kao student prava bio čak predvodnik te delegacije. A Ćamil je studij prava završio 1940. u Beogradu, a kod Pavelića nije bio nikada! Nikada! Nije i ne bi ni bio! Ja sam to istražio pomno, pa neka akademik meni iznese dokaze o onom što je povodom smrti časnog čovjeka Sijarića u svojoj kupusari nadrobio. Hic Rhodushic saltus, academice!

Ćamil je umro 6. decembra 1989. U Sarajevu ga je, na pješačkom prelazu, udario neki auto i smrtno ga ranio. Od njegove je smrti prošlo više od četvrt stoljeća, ali ja ga, kad god čitam nešto njegovo, čujem kako mi on čita ono što je napisano. I kako smo ženili Šerifa, i o hrtu iz Dolića poklonjenom u Bihor, i o pešterskim bunarima, o Demku i o Hasanu, sinu Huseinovom, svuda, svuda glas čujem Ćamilov.

1/1