Sve što se na međunarodnoj sceni događa nakon terorističkih napada u Parizu (kao i onih manje spektakularnih što su uslijedili u drugim dijelovima svijeta), ali i sve ono što se na toj sceni događalo u godinama što su prethodile, navodi na neupitan zaključak kako se područje međunarodnih odnosa pretvorilo u jeftini vašar licemjerja. Optužbe, zaklinjanja, čvrste izjave, danas ovakve, sutra onakve – od toga nije imun gotovo nijedan vodeći političar svijeta u kojemu živimo. Svjesno kažemo vodeći političar, a ne državnik, jer prvih ima mnogo, dok se drugih jedva negdje još nađe.
Uzmimo nasumce primjere što potkrepljuju našu tezu, ne držeći se nužno kronološkog reda. U rujnu je ruski predsjednik Vladimir Putin za govornicom Opće skupštine Ujedinjenih naroda pozvao na globalni savez u borbi protiv terorizma, izričito navodeći da bi takav savez trebalo osnovati po uzoru na antihitlerovsku koaliciju iz vremena Drugog svjetskog rata (usput, isto to predložio je tadašnji predsjednik RH u govoru održanom u Londonu u prosincu, pazite sada, 2001. godine!). Dan nakon Putinovog govora Amerikanci su mu se otvoreno podsmjehivali, organizirajući ‘svoju’ antiterorističku konferenciju i hvaleći se kako je broj njihovih saveznika, od kojih su mnogi bili potpuno marginalni, daleko veći od onih koji su stali uz Rusiju. No dan nakon terorističkih napada u francuskoj metropoli američki je predsjednik na samitu G-20 – na kakvome je prije godinu dana Putin bio primjetno gurnut u stranu – našao vremena da dva puta iscrpno razgovara s prvim čovjekom Rusije, naravno o borbi protiv globalnog terorizma. S Putinom su razgovarali i njemačka kancelarka, i kineski predsjednik, i britanski premijer, i mnogi drugi. Od nekakve međunarodne izolacije – ni traga. Možda spoznaja o tome jednoga dana dopre i do ‘orkanskih visova’ hrvatske politike. Francuska je trenutno uspostavila kontakte s Rusijom na razini glavnih stožera oružanih snaga i priprema zajedničko djelovanje protiv tzv. Islamske države u Siriji. I to ista ona Francuska koja, tvrde upućeni, još od 2011. surađuje s Al-Kaidom i njezinim ograncima, najprije u Libiji, potom u Siriji, ista ona Francuska čiji je predsjednik Francois Hollande bio u Evropi najgrlatiji zagovornik rušenja sirijskog predsjednika Asada silom. Danas Hollande u parlamentu kaže: ‘Naš je neprijatelj u Siriji Islamska država.’
Amerikanci još nisu dotle došli. Mada su u više od godinu dana ‘borbe’ protiv tzv. Islamske države u Iraku i Siriji imali upola manje naleta borbenih aviona nego Rusi u nepuna dva mjeseca i mada su pogodili ni upola toliko ciljeva kao Rusi, još uvijek ne mogu preskočiti preko vlastite sjene i reći da će se pridružiti Rusima u njihovim naporima da se slomi ISIL. Ne, samo se drugi mogu priključiti Americi, Amerika se ne priključuje nikome! Ipak, šef diplomacije John Kerry, koji je kao i njegov pretpostavljeni, Barack Obama, godinama propovijedao kako Asad mora biti maknut s vlasti jer je diktator, jer gazi ljudska prava, jer ubija vlastiti narod, promijenio je donekle priču. Sada razlozi micanja Asada nisu više ni diktatura, ni ljudska prava, ni pobijeni civili (a tko zna koliko ih ide na dušu Islamskoj državi?), sada Asad mora otići (i dalje mora!) jer je on ‘magnet koji privlači strance u redove ISIL-a’, pa će samo njegovim odlaskom ISIL oslabiti. Britanski premijer David Cameron, također vrlo grlati pobornik ne samo rušenja Asada nego i svih proturuskih mjera, što se opravdavaju stanjem u Ukrajini, najednom je u razgovoru s Putinom (u Antaliji) progledao i pred uključenim kamerama izgovorio do jučer nezamislivu rečenicu: ‘Shvaćam kako u borbi protiv globalnog terorizma moramo surađivati.’ Doduše, i dalje smatra kako britanskome lavu za vojne avanture izvan granica nije potrebno odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a.
Sjedinjene Države osuđivale su početak ruske akcije u Siriji kao pogrešan i kontraproduktivan potez koji mora završiti neuspjehom. Ipak, ne priznajući još javno da je ruska intervencija, za razliku od američke, ali i britanske i francuske, posve u skladu s međunarodnim pravom, prvi su put napale konvoj tankera s naftom čijim izvozom džihadistički teroristi dnevno (!) zarađuju milijun i pol dolara tek nakon što je Putin na samitu G-20 posve neuvijeno prozvao i neke članice te skupine kao kupce ‘džihadističke nafte’. Sve obavještajne podatke o ISIL-u Washington i dalje ljubomorno čuva, ne dijeleći ih čak ni sa svojim provjerenim saveznicima (osim na kapaljku). Kada državni tajnik Kerry slavodobitno najavljuje kako će SAD (nitko drugi nego samo SAD) poraziti ISIL, ali im za to treba vremena, podsjećajući kako je trebalo vremena i da porazi Al-Kaidu, nema ni spomena o tome tko je – doslovno – stvorio organizaciju odgovornu za rušenje Blizanaca u New Yorku, nema ni spomena da je i ISIL na isti način čedo zapadne, u prvom redu američke politike, stvoren i naoružavan zato da bi za račun onih koji Asadu ne mogu oprostiti što ne dozvoljava privatizaciju naftnih i plinskih izvora u Siriji rušili, bez obzira na cijenu, sirijskog vlastodršca.
I u svemu tome, u rastućoj klimi straha i nesigurnosti, s terorizmom koji krvavim nožem kuca na evropska vrata (tko može reći da sutra neće i na američka?), nitko ni da bi riječ rekao o tome kako je sve počelo u Afganistanu i kako se nastavilo u Iraku (obje države su stvarno, mada ne i formalno uništene i postale su najprije rasadište terorista, a potom i izvorište izbjegličkog vala, kao sada Sirija). Nitko ni da bi se sjetio kako bi trebalo odustati od politike ‘izvoza demokracije’ bombama, a pod izgovorom borbe protiv diktatura (što je uzdrmalo Tunis, bacilo Libiju u kaos i anarhiju, gotovo destabiliziralo Egipat i pretvorilo Siriju u poprište sukoba s tragičnim posljedicama, Jemen da i ne spominjemo). Nitko ni da natukne kako bi se trebalo vratiti nekim ključnim načelima međunarodnih odnosa, među kojima je načelo nemiješanja u unutarnje poslove drugih država u današnjim prilikama iznimno važno.
Zato je sva prilika da će savez protiv terorizma biti ostvaren na osnovi tekućih potreba, da će se i dalje liječiti simptomi, umjesto da se uklanjaju uzroci. Utvrđivat će se granice, ionako podijeljena Evropa i dalje će se dijeliti, postajući sve više nedonošče s golemom glavom (u Bruxellesu) koja, nažalost, ne zna dugoročno misliti, a izvoz demokracije i Rusija kao bogomdani potencijalni neprijatelj (jer neprijatelja mora biti kako zbog držanja na uzdi vazala, tako i zbog izvoza oružja) bit će tek stavljeni na stranu. Privremeno. Dok ne svanu neki bolji dani – ne za čovječanstvo, nego za one koji kroje njegovu sudbinu i koji su nas doveli do točke na kojoj smo sada. Pa će oni koji su jučer govorili i radili jedno, danas govoriti i raditi drugo, a sutra nešto treće (Libija i Gadafi školski su primjer takvog ponašanja). I neće imati problema da se pogledaju u ogledalo. Jer na vašaru licemjerja u ogledalima su svi jednako lijepi. Iza toga ogledala, međutim, ceri nam se mračno lice budućnosti, s crnim naličjem ksenofobije, rasizma i neofašizma, što tragom globalnog terorizma jačaju diljem svijeta. To, barem za sada, jedva da netko vidi ili želi vidjeti. Za sada…
