>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vehid i Zaim

Vehid Gunić, tada urednik u Televiziji Sarajevo, naišao je na moju pjesmicu o Zaimu Imamoviću i pozvao me da dođem u Sarajevo, e da, za emisiju koju je pripremao o njemu, kažem tih šest redaka. Upitao sam ga, a da li ću, ako već činim toliki put, upoznati i Zaima Imamovića lično. Kad mi je rekao, jašta ćeš, ja sam njemu rekao, e za to mogu i pješice doći

Nedavno sam, u ovoj rubrici, napisao da sam za stihove, na području jezika na kojem pišem, dobio samo jednu nagradu. Treću nagradu na festivalu kulture mladih Srbije u Knjaževcu, početkom ljeta 1976. Ovoj se tvrdnji ni poslije 40 godina ne može oduzeti ništa, a nešto bi valjalo dodati. Dodajem da se tvrdnja odnosi na nagradu samo za stihove, te da se odnosi samo na zvanične nagrade, na one koje daje nekakav žiri, formiran od kakve institucije, izdavačke, akademske i slično. Stihovima se danas, u načelu, nazivaju redovi pisani jedan ispod drugog, a takvi su da, i to je u načelu, ne idu široko kao proza. Nekada je bilo strožije, stihovi su morali imati ritam i metar, nekad i rimu, danas je sve to blaže i rastegljivije. E ja sam, za jedan sastav u tim rastegljivim stihovima, za svega sedam takvih redaka, šest plus naslov, dobio jednu nagradu od koje mi ni veće i javne nagrade ne bi bile draže. Ne bi mi bile. Nagradu sam dobio od čovjeka koji je tih sedam redaka pročitao, pa me je nagradio. A ranije me nikada nije bio vidio niti je za mene bio čuo. Postupak kojim sam tu nagradu dobio, takav je da ga smatram čak i nekim uzorom za pošteno nagrađivanje. U bavljenju stihovima, ta mi je nagrada učinila radost tako trajnu da malko liči na nebesko tijelo po imenu Luna: tu je i kad je ne vidiš.

Tu nagradu dao mi je Vehid Gunić, novinar, pisac, putopisac. Godine 1982. njemu je do ruku došla knjižica mojih pjesama, objavljena u Beogradu četiri godine ranije, i on je u njoj našao tekst pod naslovom ‘Pismo Zaimu Imamoviću’. Radi potpunosti i preglednosti onoga što slijedi, neka mi bude dopušteno da se samocitiram:

Zaime svi vele da pevaš iz grudi

Da se svuda čuješ

A usta ne otvaraš

Kazane o mojoj pesmi

Ove bi me reči

Istinski usrećile

O mojoj pesmi nisu nikad kazane riječi koje su govorene o Zaimu, ali je mene istinski usrećilo upravo ovih šest redaka! Vehid Gunić, tada urednik u Televiziji Sarajevo, naišao je na tu pjesmicu, pa potražio broj moga telefona, i našao ga, tada sam živio u Zemunu, te mi je telefonirao i pozvao me da dođem u Sarajevo, e da, za emisiju koju je pripremao o Zaimu Imamoviću, kažem tih šest redaka. Bilo mi je čudnovato da me zove u Sarajevo samo zato da snimi ovih 25 riječi, pa sam ga upitao, a da li ću, ako već činim toliki put, upoznati i Zaima Imamovića lično. Kad mi je rekao, jašta ćeš, ja sam njemu rekao, e za to mogu i pješice doći.

Rastao sam sa Zaimovim pjevanjem. Hazbo, brat moj stariji, govorio je kako je njemu Zaim najveći pjevač na našem jeziku, a od drugih jezika da mu je najveći Nikola Badev. Od žena su njemu najveće bile Zora Dubljević, Zehra Deović i Vaska Ilieva. (Ja bih ovim trima danas dodao i Amiru Medunjanin.) I Hazbo i tetak moj Iljaz Kalčinić, velik meraklija i sevdalija, kod Zaima su hvalili što se ne dere iz grla bijela, već što pjeva iz grudi. O tih godina i tih dana djetinjstva dugih po planini! Znao sam sve što sam od Zaima čuo. I to pjevao, sam kroz paprat i mrčavu. Što li mi se Radobolja muti, o kako sam bio opčinjen oksimoronskim imenom te rijeke! Jednom sam u Mostar išao samo da vidim Radobolju vodu, kako se uliva u Neretvu kod Staroga mosta. U poneki ljetni dan bih, krijući se, odnio iz kuće tranzistor, i ako bi u njemu Zaim zapjevao, ono je mjesto kuda sam prolazio ili sjedio dok je pjevao, zauvijek ostajalo u sjećanju. I dan-danas, bio veseo ili u žalosti, kad onuda prođem, meni iz žbunja, granja i trnja pjeva Zaim: ovdje ja posadih višnju na jaliji, onamo nekada sam sevdisao, a pod jednom trešnjom na Gudžalištu čujem lov lovio Muhareme. I tako dalje, kao u onoj priči o Crnogorcu u Sibiru, koji hodi stazom u prvi malo topliji proljetni dan, a sa svih strana ga salijeću riječi, riječi koje su izrečene još zimus, ali se nisu mogle čuti, jer su se, čim su izgovorene, zaledile na studi, pa se odleđuju i dolaze mu odmrznute.

U selima bez struje prodavala se pokoja ovca ili tele, e da se kupi tranzistor. Zaim Imamović je bio veliki motiv za tu trgovinu. Plosnate baterije ‘Croatia’ su nemilice trošene u čekanju da ‘naiđe Zaim’. Kad po nekoliko dana ne bi naišao, odrasli bi se pitali, ‘aman da ga nije neka boljka pogodila’. Pričalo se da ne može svaki dan pjevati, jer je overemio, a bolest mu je takva da ne može ni dugu pjesmu da ispjeva, no uzima kratke. Da su mi šavovi između plućnih krila oslabili, svejedno što su mu zlatnom žicom prošiveni, ‘a i ta se žica bogme tanji’. (A pričalo se i kako su mu doktori, od onoga dijela te plućne žice što je pretekao pri šivenju, načinili onaj zlatni zub s desne strane.)

Dođem u Sarajevo, Vehid me lijepo dočekao. Sutradan me odvede na Baš-čaršiju, postavi me leđima pred Sebilj, a licem pred kameru, kamera ide, ton ide, i ja izgovorim onih šest redaka. Hajmo još jednom, malo brže, sporo mi to govoriš. Ja ponovim, valjda brže. Dobar si, hajde u auto, idemo Zaimu na Koševo.

Zaimov stan je na petom spratu nebodera, na vratima do njegovih piše Penava. Jozo Penava tu živi, kaže Vehid. Veliki Jozo Penava, zemljo Indijo! Uđemo, Zaim, nasmijan, nasmijana i Fadila, životna njegova drugarica, oko nogu im se vrzmaju tri dječačića. Unuci. Jedan se zvao Nedim, drugi Damir, treći nisam upamtio. Damir je onaj koji je sada pjevač i muzičar.

Sjednemo, Vehid čini da snizi moje uzbuđenje. De pokloni tu knjigu Zaimu. Izvadim knjigu, de sad napiši nešto u njoj za Zaima. Ja nešto napišem, pružim Zaimu knjigu, Vehid mu pokaže u knjizi ono rašta me je zvao. Zaim pročita, pa kaže: ‘Fino je ovo, fino.’ Aman.

Unuci sad hoće svaki Zaimu u krilo, gospođa Fadila uzme jednog po jednog u drugu sobu, oni se opet vrate. Vehid namjesti kameru, Zaim uzme harmoniku Hohner, te odsvira i otpjeva ‘Leptirići mali šarenijeh krila’. (Ima to na youtube, onima koji pogledaju stavljam na znanje da sam bio u sobi kad je to Zaim svirao i pjevao.)

Kad se malo raskravim, upitam Zaima, a ko je njemu bio pjevački uzor. On spomene ime koje nikad dotad nisam čuo: Rešad Bešlagić. Kaže da od njega nije ostalo ni ploča ni drugih snimaka. I kaže da je Rešad rođen u Tuzli, da je živio u Beogradu, pjevao na Skadarliji i na radiju, da je ne samo lijepo pjevao, nego i bio jako lijep, te su ga ‘i žene bogme voljele’. I da su ga ‘neđe četres i neke’ ustaše uhvatile i ubile, i da je velika žalost u Sarajevu bila za Rešadom.

Iz Sarajeva se vratim u rodni kraj, emisiju nisam vidio, jer selo nije imalo struje. Ali su emisiju vidjeli rođaci iz sela nizvodno i nizbrdno, ta su imala struju. Trebalo je to preživjeti: tako ti Boga, kako je Zaim? A kako su mu pluća? A ima jedan jazavac što veliku štetu čini po Hilmovom vrtu, taman da ga ubijemo, i da njegovo salo poneseš Zaimu u Sarajevo, nema za pluća boljeg lijeka od sala kad se izvadi iz jazavca, pa se boniku od verema na prsa privije!

U Sarajevu, prema Rajlovcu, ima ulica Zaima Imamovića. Išao sam da njome prođem. Ali ne znam da li se ta ulica zove po Zaimu čijim glasom meni još i danas pjevaju one moje lijeske i trešnje u Grabu. Ne znam, a ne znaju ni oni koji bi trebalo da znaju, to jest, oni koje je trebalo obavijestiti po kojem Zaimu je ulici nadjenuto ime. Jer ima još jedan Zaim Imamović, taj je bio komandant u bosanskoj vojsci, a poginuo mlad, na Treskavici, 1995, godinu dana nakon smrti pjevača Zaima Imamovića. Neki dan sam se čuo s Damirom Imamovićem, on ne zna je li po djedu njegovom ta ulica nazvana. Pa je pitao i oca svoga Nedžada, pjevača sevdaliju, sina Zaimova: ne zna ni Nedžad. Oni što imenuju ulice u kantonu sarajevskom nisu obavijestili nikog od porodice. Razgovarao sam ovih dana i sa Vehidom Gunićem: ni on pouzdano ne zna, on, koji o Zaimu Imamoviću zna toliko da bi to ostatak svijeta zvao sve.

1/1