Dva na papiru najatraktivnija naslova ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala bila su ‘Groblje raskoši’ Apichatponga Weerasethakula i ‘1001 noć’ Miguela Gomesa. Doduše, Weerasethakul, pobjednik Cannesa 2010. s ‘Ujakom Boonmeeom koji se prisjeća svojih prošlih života’, novim je filmom uspio doseći samo do pobočnog kanskog programa Izvjestan pogled, gdje mu je žiri pretpostavio i ‘Mustanga’ Deniz Gamze Ergüven i Matanićev ‘Zvizdan’, no dobro je poznato kakvi žiriji na velikim festivalima znaju biti. Nakon odgledanog ‘Groblja raskoši’ jasno je da je Weerasethakul opet u nekoj drugoj dimenziji u odnosu na ostale filmske smrtnike.
‘Groblje raskoši’ zbiva se u školi pretvorenoj u bolnicu i njezinoj neposrednoj okolini, a u središtu narativa je invalidna žena na pragu tzv. treće životne dobi koja pomaže u njezi vojnika što pate od misteriozne bolesti spavanja. Zbližava se s jednim od vojnika te s mladom i privlačnom vidovnjakinjom, tvoreći svojevrsni duhovni i emotivni trokut koji nije lišen ni suptilnih erotskih primjesa. One kulminiraju pri kraju filma kad vidovnjakinja, želeći pomoći protagonistici oko bolne noge, istu zalijeva ljekovitom tekućinom i liže, što može asocirati na perverznije izdanke porno podžanra old + young lesbians (ne zaboravimo da je u probojnom autorovom ostvarenju ‘Blaženo tvoj’ djevojka svom mladiću u zelenom okružju prirode radila felacio), no stvar se dodatno usložnjava jer je u tom trenutku u tijelu mlade i lijepe djevojke zapravo duh spomenutog vojnika, tako da starica de facto opći s dvije raznospolne osobe odjednom, čime se neizravno afirmira bierotizam.
‘No Home Movie’ belgijske sineastice Chantal Akerman bavi se filmski rijetko prisutnom ljubavi – onom između odraslih roditelja i odrasle djece, i zato je još dragocjeniji
Doista, ‘Groblje raskoši’ u svakom je pogledu queer film, prije svega svojom potpunom drugačijošću u kojoj se miješaju meditativnost, metafizika, fantastika, ultrarealizam, poetičnost, erotizam, prošlo i sadašnje, konci naracije s posve nenarativnim kadrovima-slikama, uglavnom sve ono na što smo navikli kod Weerasethakula. Ni užestilski nema iznenađenja: kadrovi su i dalje dugi, kamera statična, ritam izrazito spor, a ovaj put svi su izrezi slike u nekoj varijanti srednjeg plana, tek na samom kraju, u posljednjem kadru protagonistice koja gleda širom otvorenih očiju nekuda, tajlandski genij poseže za nešto bližim planom, odnosno izrezom kadra od prsiju naviše, čime stavlja točku na i svog izuzetnog uratka.
Za razliku od Weerasethakula koji se vratio u velikom stilu, Miguel Gomes je poprilično razočarao triptihom ‘1001 noć’, sastavljenim od tri dvosatna filma. Nakon dokumentarnog prologa u kojem lamentira nad propašću portugalskih brodogradilišta i po nekoj slobodnoj asocijaciji uspoređuje tu propast s istovremenom najezdom ‘uvoznih’ stršljena na domaće pčele, Gomes kreće sa Šeherezadinim pričama smještenim u Portugal u doba aktualne krize, kad su ‘gotovo svi’ Portugalci osiromašili, pri čemu je lijepa vezirova kći tek autorska izlika da se povežu raznorodne, proizvoljno nanizane i većim dijelom neinteresantne storije (rijetki su izuzeci epizoda o ljubavnom trokutu dječaka i dviju djevojčica u pubertetu, potom ona u sudbini psića koji mijenja vlasnike, te većim dijelom dokumentarni segment o ljudima što uzgajaju ptice pjevice). Pri kraju autor se posvećuje i samoj Šeherezadi, ali uglavnom zato da bi lijepu glumicu koja je utjelovljuje mogao obnažiti, kao što je tokom završne trećine filma svako malo obnaživao mlade djevojke lijepih tijela, ni ne trudeći se da smisli nekakav dramaturško-psihološki razlog tome, što je zapravo najsimpatičniji sastojak filma – zašto tražiti drugačiju motivaciju od estetsko-erotske za prikazivanje lijepih mladih nagih ženskih tijela?
Gomes se prije tri godine zasluženo proslavio ekstraordinarnim ‘Tabuom’ u kojem je fascinantno pomaknuto povezao erotsko, društveno i političko s igralačkim filmofilstvom oslonjenim na sineaste u rasponu od Murnaua preko Wendersa do Maddina, međutim pomaknutost aktualne zamašne trilogije kudikamo manje oduševljava, štoviše, većim se dijelom doima proizvodom razmaženog djeteta koje misli da svaka (blesava) ideja koja mu padne na pamet može proći, jer mu je odrasli bespogovorno odobravaju. Uostalom, ‘1001 noć’ završila je na visokom četvrtom mjestu filmova godine ultrauglednog ‘Sight and Sounda’, mjesto iznad ‘Groblja raskoši’.
A u istom časopisu mjesto neposredno ispod Weerasethakulova filma pripalo je posljednjem ostvarenju znamenite, nedavno preminule, belgijske sineastice Chantal Akerman. Ona je možda najpoznatija predstavnica tzv. feminističkog filma u povijesti kinematografije, iako, naravno, nije baš jasno što bi to feministički film bio, ako ne računamo proizvoljne definicije samih feministkinja (npr. da su to filmovi koji odbacuju standardniju naraciju, a ženski likovi su im u središtu). Zapravo, Akerman je bila pod velikim utjecajem Andyja Warhola, kojeg su neke radikalne feministkinje toliko mrzile da ga je jedna od njih gotovo ubila, a taj utjecaj razabire se i u tematici (‘filmovi o usamljenim djevojkama’, kako Almodovar naziva dio Warholovih radova) i u oblikovanju (nemotivirano dugi kadrovi da bi se ‘uhvatilo’ vrijeme u trajanju; često poklapanje realnog i fiktivnog vremena). No Akerman su uvijek zanimali i prostori zbivanja, ambijenti su joj bili jednako važni kao i likovi, a sve to prisutno je i u ‘No Home Movie’, tzv. kućnom filmu snimanom ‘priručnim’ kamerama u kojem autorica prati svoj odnos s majkom. Stan u kojem zajedno žive gotovo je jednako važan protagonist kao i njih dvije, pri čemu su on i majka uvijek ispred kamere, a Akerman najčešće iza, mnogo prisutnija glasom nego pojavom.
Razgovori se vode uglavnom o prošlosti, o obiteljskom stradanju u holokaustu, koji se dakle sagledava iz intimne perspektive, bez velikih riječi i drame, o tome kakva je Chantal bila djevojčica i učenica, o odnosu s pokojnim ocem i slično, a kućne scene prilično se pravilnim ritmom smjenjuju s prizorima pejzaža snimanim u dugim statičnim ili dinamičnim kadrovima. Pritom o obiteljskoj povijesti i holokaustu saznajemo malo, ali zapravo sasvim dovoljno, jer svrha ovog filma nije da zadovolji očekivanja lijevo-liberalnih boraca za ljudska prava, nego da pokaže dirljivu toplinu odnosa majke i kćeri. Doista, ‘No Home Movie’ prije svega je ljubavni film, ali onaj koji se bavi filmski rijetko prisutnom ljubavi – onom između odraslih roditelja i odrasle djece, i zato je još dragocjeniji.
