Da su u posljednjih 30 godina ženska udruženja i brojne aktivistkinje svojim entuzijazmom i upornošću ostvarili značajne pomake u borbi za prava žena i poboljšanje položaja nekih od najranjivijih skupina, pokazala je i edukativna šetnja "Zagrebačka geografija borbe za ženska prava" koju su 6. marta centrom Zagreba, zajedno s velikim brojem zainteresiranih, upriličile
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Centar za ženske studije.
Kako nam je rekla voditeljica Documente Vesna Teršelič, ovom se šetnjom i drugim inicijativama uoči Dana žena obilježava i pamti veliki doprinos boraca i borkinja za ženska prava civilnom društvu u Hrvatskoj, među ostalim i osnivanje SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja, koji je krenuo s radom 3. ožujka 1988. i bio prvi u ovom dijelu Evrope.
– Od tada do danas ipak se nešto napravilo. Uz pomoć ženama u antiratnoj kampanji promovirale smo nenasilje, jer je u vrijeme rata bilo važno raditi za mir i ljudska prava svih civilnih žrtava rata i stradalih. U Gajevoj 45 bilo je smješteno prvo sklonište za žene i djecu žrtve nasilja. Te su prostore žene zauzele, jer ga nisu mogle legalno osigurati pa su naredne tri godine žene ilegalno sklanjale žene. Danas možemo govoriti o mreži ženskih skloništa – kazala je Teršelič i naglasila da je šetnja započeta na Glavnom kolodvoru kako bi se prisjetili ženske solidarnosti s kojom su dočekivane žene žrtve nasilja iz Hrvatske i BiH.
U međuvremenu je osnovano više udruga za prava žena pri čemu nam je suprotstavljanje patrijarhatu i nacionalizmu među prioritetima. rekla je Teršelič, koja je bila i jedna od suosnivačica Antiratne kampanje Hrvatske.
- Osnovale smo desetak nevladinih organizacija za ženska i ljudska prava - od Centra za ženska studije, Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), BaBa… - rekla nam je Rada Borić, aktualna predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba i nekadašnja izvršna direktorica Centra za ženska studije (CŽS).
- Uoči 8. marta sjećamo se ženske solidarnosti i kako i danas žene rade za mir i suprotstavljaju se nasilju u Ukrajini, Izraelu, Gazi… Još uvijek gradimo povjerenje i prelazimo granice, suprotstavljajući se nasilju i patrijarhatu. Žene su dale veliki doprinos Zagrebu, ali to nije vidljivo. Doprinos žena se ne uvažava i po činjenici da u Zagrebu manje od dva posto ulica nose ime po nekoj ženi. Povijesno, a posebno u prošlom i ovom stoljeću, žene su dale doprinos gradu i zato postoji tradicija ženskih šetnji. Ranije su to bile šetnje tragom Marije Jurić Zagorke, koja je pobjegla od dogovorenog braka odlučivši živjeti od svog rada. Išle smo i tragom ženskog antifašizma, pa šetnjom pokazujemo da su se stvari promijenile nabolje upravo zahvaljujući aktivizmu žena - rekla je Rada Borić, istaknuvši da da je kroz 30 godina djelovanja Centra za ženske studije kroz njega prošlo dvjestotinjak žena svake godine, što daje cifru od oko 6.000 žena, ne računajući popratne aktivnosti centra. Iako se pohađanja tih studija ne upisuje u radnu knjižicu, mnoge žene to s ponosom ističu, naglašava.
Vesna Teršelič, Rada Borić, Sanda Malbaša i Nevenka Fiket (Foto: Nenad Jovanović)
Nela Pamuković, koordinatorica Centra za žene žrtve rata, podsjetila je da je taj centar bio spoj feminističkih aktivnosti, odnosno SOS telefona i skloništa te antiratnih djelovanja. Aktivistkinje su neke od prvih lokacija dobile od tadašnje Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine Zagreba ili ih, kao što je bio slučaj s prostorom u Praškoj, zauzele ako su bili prazni, što je bio akt građanskog neposluha.
- Bile smo vođene idejom podržavanja žena na ratom pogođenim područjima, pa smo organizirali žene u Vojniću, Gvozdu, Pakracu, Okučanima, po Lici… baveći se zagovaranjem njihovih prava u brojnim sferama – kazala je Sanda Malbaša, osnivačica CESI-ja koji djeluje od 1992. godine. Zalagale smo se i zalažemo se za uvođenje seksualnog odgoja, a imamo i SOS telefon za žrtve nasilja u Krapinsko-zagorskoj županije, naglašava Malbaša.
Nevenka Fiket prisjetila se početaka SOS telefona, čija je bila suosnivačica.
- Kad je prvi put zazvonio svi su mislili da je to seksi telefon, pa su zvali mnogi muškarci. Potrajalo je dok se nije isprofiliralo da je namijenjen zlostavljanim ženama, a suočavale smo se s otporima u društvu jer su centri za socijalni rad smatrali da smo im konkurencija. Tokom tih 35 godina nikad nismo bile zatvorene i telefon je bio dostupan od 0 do 24 sata - kazala je Fiket.
Učesnici šetnje, njih 30-ak, među kojima su bile i aktivistice ženskih organizacija, novinari i diplomatski predstavnici više zemalja, mogli su tokom šetnje čuti zanimljiva svjedočenja da bi obilazak završili razgovorom u prostorijama Centra za ženske studije, nekadašnjem stanu Marije Jurić Zagorke. Šetnja je organizirana u okviru projekta "Ženske perspektive o demokratskim tranzicijama 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih".
