>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vidovdan

Vidovdan je bio važan dan u djetinjstvu. Rastao sam u muslimanskoj etničkoj zajednici, koja je datume računala po pravoslavnom kalendaru. U tome nije bilo nikakve nostalgije ili sjećanja na hrišćanske pretke, ne, razlozi za to se nalaze u tome što je pravoslavni kalendar čvrst, a lunarni nije

Preko novina se zahvaljujem Ivanu Čoloviću što je u svojoj izdavačkoj Biblioteci XX vek objavio knjigu Miodraga Popovića ‘Vidovdan i časni krst’. Zahvaljujem mu se sada, deset godina nakon što ju je po drugi put objavio, treće i četvrto izdanje zasluga su Ivana Čolovića. Da je nije objavio, ne bih na nju, neki dan, na sam Vidovdan, naišao. A da na nju, među knjigama u rodnom selu, nisam naišao, ne bih se bio sjetio nekih stvari iz djetinjstva. Na primjer, objašnjenja koje je moj davni rođak Rahim nama djeci davao o Vidovdanu. Vidovdan je najduži dan u godini. E zato što je to najduži dan zato se i zove vidovdan, jer je viđelo na Vidovdan najduže. Najduže se vidi na Vidovdan, govorio bi na Vidovdan Rahim, i dodavao:

U cipcio kalendan

Najduži je Vidovdan.

Za Rahima je kalendan bio ono što je ostatku svijeta bio kalendar. Danas smijem reći da bi, da je samo znao latinski, za Rahima i latinski calendarium, bio svakako calendanium, jer je imao i ovakav distih Rahim:

U cipcio kalendan

Najhladni je februvan.

Rahim nije znao ni čitati ni pisati, ali danas znam da Rahim nije bio dalek umijeću stvaranja riječi koje su primjenjivali stari Rimljani. Oni su riječ kalendar načinili po analogiji s imenima mjeseci, i to prvih dvaju Januarius, Februarius – calendarium. Rahim je svoj kalendan načinio prema danu Vidovdanu, a onda je prema ovim dvama načinio februvan. Rahima sam slušao prije no što sam pošao u školu, a i kasnije, za ljetnih raspusta. Rahim je bio moj prvi učitelj, i jedan od najboljih. U Rahimovu školu sam išao uzbrdo, čuvajući ovce, ovce pasu uzbrdo, konji i goveda pasu u svim pravcima. Rahim je cipcio život bio najamnik, čobanin tuđih ovaca. U osnovnu školu sam išao nizbrdo. I jedna i druga škola su me svakako ponešto jačale u glavu, ali najviše su me jačale u noge. Rahimova je škola bila sva u hodu, peripatetička, moglo bi se reći. Rijetko bi se kad sjelo u toj školi. U toj sam školi čuo kako ‘svaka stvar na svijetu baca senku’, kako čovjek ima dvije sjenke, jednu od sunca i jednu od duše svoje; onu od sunca vidi mu svako, a onu od duše vidi mu samo onaj ‘ko u dušine senke zna da gleda. Najkraća senka od sunca je na Vidovdan, a senka od duše, ne znamo kad je najkraća’.

Od Rahima sam čuo da se proljeće od ljeta dijeli na Vidovdan. I kako je pola dana Vidovdana proljećovo, a pola ljetovo. I kako je pola dana Vidovdana jednako cijelom danu Nikoljdanu. Zato je na Vidovdan najbolje započeti kosidbu. Može se početi i o Petrovudne, a ako se dotad ne počne, sijena će biti malo i stoka će možda gladovati zimi. Ovo posljednje nije samo Rahimovo, tako se vjerovalo u selima naše isohipse, od hiljadu metara pa nagore. Niža sela bi na Vidovdan već imala livade pokošene, sijena zdenuta, i spremala se za žnjetvu ječma i pšenice.

Za Vidovdan ni u nižim ni u višim podgolijskim selima nije bilo nikakva rituala vjerskoga. Nije. U mojem selu su živjele četiri pravoslavne kuće, u susjednom su živjeli samo pravoslavci, blizu njihova sela je bila, i sad je tamo, crkva. Za Vidovdan nije bilo nikakva sabora kod crkve, nije bilo nikakva obilježavanja. Bilo je sabora za Petrovdan, za Prokoplje, za Ilindan, za Preobraženje, za Vidovdan nije. Ni danas ne znam nikoga kome je Vidovdan kućna slava.

Ovo pišem zato što se ovo uklapa i poklapa s onim što o Vidovdanu piše Miodrag Popović. Kako se uklapa, za to bi trebalo više prostora no što ima ova rubrika. Popovićeva knjiga pokazuje kako je i koliko je Vidovdan krupno pitanje. Vidovdan je uzdignut u srpski vjerski praznik, a to niti je posve uspjelo niti je jasno da li nije. Svetac Vito nije Srbin, već je Italik iz Velike Grčke, umoren u ranoj mladosti, godine 303. naše ere za cara Dioklecijana. A Svetovid je pagansko staroslavensko božanstvo. Kako se staroslavenski bog obilja i rata utopio u lukanijskog sveca Vita, o tome je mjerodavno svoja istraživanja doveo do izraza Miodrag Popović. E kako je Popović to izrazio, najkrupniji je razlog što je njegova knjiga ‘Vidovdan i časni krst’ odavno na meti srpske nacionalističke elite. Zato što potonja hoće da Vidovdan bude srpski, uzorno i uzorito, per excellentiam. Miodrag Popović u svom ‘ogledu iz književne arheologije’, kako je dao podnaslov svojoj studiji, pokazuje da je 15. juna, po julijanskom kalendaru, na mjesto praznika sveca Amosa, postavljen knez Lazar, koji je poginuo u Kosovskom boju, a Crkva ga proglasila svecem dvije godine nakon smrti. Ime svetog Lazara se u crkvenim kalendarima javlja tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Vidovdanu kao crkvenom prazniku prije kraja 19. stoljeća nema spomena u heortologiji i liturgiji Srpske pravoslavne crkve. U Kraljevini Srbiji pa u prvoj Jugoslaviji Vidovdan je bio državni praznik.

Ali, kad se čita šta su o Vidovdanu u posljednjih četvrt stoljeća nadrobili žestoko srbujući akademici, stiče se utisak da je taj dan nešto kao glavni srpski praznik. Politički razvoj situacije sa Kosovom u posljednjih dvadeset godina 20. stoljeća, presudan je razlog za akademičku razularenost. Srpska politička i kulturna elita nije znala ni umjela, a još više nije htjela da kosovsko pitanje rješava racionalno i pragmatički, već je preferirala da na njega gleda mitski i iracionalno. U završnom poglavlju Popovićeve knjige, naslovljenom ‘Vidovdanski kult’, objavljenom još 1976., stoji jasno upozorenje o tome da su poetske slike časnog krsta i Vidovdana, kao dana svevremenog junaštva, umjetnički funkcionalne jedino u iracionalnom kontekstu narodnih pjevača. ‘Izvađene iz njega i uključene u nove, ideološke, pseudomitske konstrukcije, ove herojsko-lirske slike gube svoju lepotu i unutrašnji poetski sadržaj, postaju mitski segment kvaziracionalnog konteksta, intelektualnog surogata u kome se ne samo gube granice između arhaične i savremene svesti, već dolazi i do neke vrste poremećene svesti, koja više ne razlikuje mit od zbilje.’

Miodrag Popović, ne napuštajući načela naučnog istraživanja, na više mjesta upozorava na opasnosti od naknadne mitizacije. Ova se pak desila za živa autora (preminuo 2005.), i to uz masovno složnu podršku srpske političke i kulturne elite. Na Vidovdan 1989. predsjednik Srbije Slobodan Milošević je održao politički skandalozan govor na Gazimestanu, na Kosovu polju, kazavši: ‘Nije nam danas teško da odgovorimo na ono staro pitanje: sa čim ćemo pred Miloša.’ Ako se zna da je Miloš Obilić isključivo lik iz epske poezije, a da povijesno nije postojao, onda se njegova politizacija iz usta predsjednika jedne republike može smatrati prekoračenjem racionalnog rasuđivanja.

Srbi su, moglo bi se reći, pokazali da politički, uglavnom, ne umiju dobro rukovati ni Vidovdanom ni Kosovom. Sve veliko o Vidovdanu i Kosovu ostvareno je u poeziji, izvan nje je skoro sve do sada bilo pogubno.

Popovićev Ogled nije mio akademskim nacionalistima. Neki su ga proglasili prevaziđenim i zastarjelim, neki komunistički konformnim. Izgleda da većini njih najviše smeta Popovićevo dokazivanje duboke ukorijenjenosti kulta svetog Vida u paganskoj staroslavenskoj religiji. Ivan Čolović je od takvih branio knjigu koju je dva puta objavio. Branio ju je argumentirano i polemički uzorno i ovoga proljeća. Čitaocu koji za tu polemiku ne zna, neka ne bude teško da tu odbranu knjige vidi evo ovdje.

Vidovdan je bio važan dan u djetinjstvu. Rastao sam u muslimanskoj etničkoj zajednici, koja je datume računala po pravoslavnom kalendaru. U tome nije bilo nikakve nostalgije ili sjećanja na hrišćanske pretke, ne, razlozi za to se nalaze u tome što je pravoslavni kalendar čvrst, a lunarni nije. Otac je, u drvenom jednom koferu, kraj Kur’ana držao knjižicu pravoslavnog kalendara. Posve opušteno, nikakve ritualnosti, Knjiga i Kalendar. Vidovdan je bio početak ljeta, kosidbe i zrijevanja prvih trešanja. Danas, skoro pedeset godina nakon Rahimove smrti, meni se čini da je njegov ‘najduži dan u kalendan’, možda najduži dan srpske historije. U umjetničkim obradama taj je dan i neizrecivo lijep, ali u političkom i stvarnom životu uglavnom je sablasno tmuran.

1/1