>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Vjeran Pavlaković Antifašizam u Španjolskoj izvor je brojnih emancipacijskih ideja

Autor studije o političkim podjelama u Hrvatskoj tokom Španjolskoga građanskog rata: Važno je pobliže sagledati tridesete godine, kada su nastale mnoge ideološke podjele. Moja knjiga pokazuje da su autentični antifašizam i nacionalizam ekstremne desnice ideologije koje su se u Hrvatskoj razvile kao rezultat specifičnog političkog i povijesnog konteksta, odnosno da nisu naprosto nametnute od strane vanjskih sila

Vjeran Pavlaković, autor knjige ‘The Battle for Spain is Ours’ o političkim podjelama u Hrvatskoj tijekom Španjolskoga građanskog rata, studirao je i doktorirao u SAD-u, gdje je bio i znanstveni suradnik vošingtonskog Centra ‘Woodrow Wilson’. Dvije je godine istraživao temu na kojoj je i doktorirao; nakon postdoktorskog studija, sada je pročelnik Odsjeka za kulturalne studije na riječkom Filozofskom fakultetu. Njegova je doktorska studija kao knjiga tiskana samo na engleskom, što zbog troškova prijevoda, a što zbog toga jer je dobrim dijelom posvećena društvenim odnosima koji su manje poznati stranim čitateljima. Ipak, autor vjeruje da bi se za neko vrijeme, barem u skraćenom izdanju, mogla pojaviti i na hrvatskom.

Što je u Španjolskom građanskom ratu bilo odlučujuće za pobjedu nacionalista predvođenih Franciscom Francom?

Za to postoji niz razloga proisteklih iz tadašnje međunarodne situacije, ali i podjela u republikanskoj Španjolskoj. Podrška Njemačke, kasnije i Italije, bila je ključna za prve uspjehe nacionalista, ali veći dio rata sovjetski avioni i tenkovi koje su koristili republikanci bili su puno kvalitetniji od onih koje su koristile Francove postrojbe. Međutim, činjenica da legalno izabrana republikanska vlada nije bila u mogućnosti primati naoružanje sprečavala ju je da učinkovito iskoristi svoje pobjede na bojištima i prisilila je da se sve više oslanja na pomoć Sovjetskog Saveza. To je onemogućilo daljnje funkcioniranje republikanskog ratnog stroja i za sobom povlačilo visoku političku cijenu. Francove su se snage sastojale od profesionalnih vojnika i kolonijalnih trupa iz Sjeverne Afrike, a republikanci su trebali izgraditi jedinstvenu vojsku iz anarhističkih postrojbi, naoružanih građana i revolucionarnih trupa okupljenih da obrane vladu Narodne fronte. Iako kritiziran kao odveć oprezan zapovjednik, Franco je u ratu uspješno prebacivao glavninu vojske od jednog fronta na drugi, što je rezultiralo odsijecanjem Baskije, potom i Katalonije, od republikanske vlade u Valenciji. Konačno, Franco je uspio ujediniti sve snage desnice oko nacionalističkog barjaka: monarhisti, fašistički falangisti, karlisti iz Navarre, zemljoposjednici i pripadnici crkvenog vodstva okupili su se oko njega i njegove vojske kao ‘spasitelja Španjolske od barbarskog komunizma’. Franco se predstavljao kao križar koji predvodi novu ‘rekonkvistu’ protiv strane, boljševičke prijetnje. Nasuprot tome, Republika je bila podijeljena između liberala, anarhista, socijalista, Katalonaca, Baska i, na koncu, komunista, koji su sve više služili interesima Staljinove vanjske politike.

Istraživanja su pokazala da se u internacionalnim brigadama borilo više od 1.775 Jugoslavena. Francuz Herve Lemesle procijenio je da je moglo biti oko 1.910 dobrovoljaca. Gotovo 50 posto jugoslavenskih dobrovoljaca činili su Hrvati. Naime, u Španjolsku je bilo puno jednostavnije doći iz Hrvatske, švercajući se na brodovima, nego iz Srbije

Izdani na mnogo načina

Koliko je dobrovoljaca iz Jugoslavije sudjelovalo u Španjolskom građanskom ratu i kakva je bila njihova nacionalna i politička struktura?

Mnogo su se godina službeno brojala 1.664 jugoslavenska dobrovoljca, ali istraživanja su pokazala da se u internacionalnim brigadama borilo više od 1.775 Jugoslavena. Herve Lemesle, Francuz koji je pisao o Jugoslavenima u tom ratu, procijenio je da je moglo biti oko 1.910 dobrovoljaca. Problem pri utvrđivanju točnog broja je taj što su mnogi od njih koristili pseudonime pri ilegalnom ulasku u Španjolsku. Pored toga, neki su ubijeni na početku rata, dok još nije bila vođena precizna evidencija o dobrovoljcima. Možemo zaključiti da je polovica dobrovoljaca dolazila iz današnje Hrvatske i da su gotovo 50 posto jugoslavenskih dobrovoljaca činili Hrvati. Jedan od razloga je i to što su mnogi iz Hrvatske radili u Belgiji, Francuskoj, Španjolskoj, SAD-u i Kanadi, odakle su se regrutirali borci za internacionalne brigade. Geografski gledano, bilo je puno jednostavnije doći u Španjolsku iz Hrvatske švercajući se na brodovima, nego isto to učiniti iz Srbije. Iako je Komunistička partija Jugoslavije bila glavni organizator slanja dobrovoljaca u Španjolsku, većina njih nije bila u Partiji prije prelaska Pirineja. Španjolski građanski rat inspirirao je mnoge ljude da se bore protiv fašizma i stanu u obranu demokracije, iako je tamošnja situacija bila puno složenija od sintagme ‘komunisti protiv fašista’.

Je li se netko s područja Jugoslavije borio na strani nacionalista?

Iako sam očekivao brojne dokaze da su se mnogi Hrvati borili na strani Francove vojske, pronašao sam samo nekoliko imena. Bilo je mnogo portugalskih i irskih dobrovoljačkih jedinica koje su se borile zajedno s nacionalistima, a osim redovitih talijanskih vojnika, tu je bila i njemačka legija Condor. U vrijeme kada je rat u Španjolskoj eskalirao, Ante Pavelić i najveća skupina aktivnih ustaša bili su internirani u Italiji, pošto je Mussolini potpisao sporazum o prijateljstvu s Jugoslavijom, pa nisu mogli organizirati potporu Francu. Naišao sam na neke slučajeve kada su Hrvati, optuženi za šverc ili nacionalističke aktivnosti u Istri pod talijanskom kontrolom, mogli birati hoće li u zatvor ili se ‘dobrovoljno” priključiti talijanskoj vojsci u Španjolskoj; sasvim je moguće da je određeni broj pojedinaca tako završio na strani nacionalista.

Koliki su bili sovjetski utjecaj i pomoć republikanskoj vladi i koliko je to politički zloupotrebljavano?

Otvaranje sovjetskih arhiva 1990-ih omogućilo je nove spoznaje o Staljinovim političkim ciljevima. Romantiziranu demokratsku i revolucionarnu Španjolsku, koja je inspirirala mnoge dobrovoljce i umjetnike diljem svijeta, sovjetski su savjetnici i agenti NKVD-a, zajedno s članovima španjolske komunističke stranke, izdali na mnogo načina, bivajući više usmjereni na eliminiranje političkih oponenata unutar Narodne fronte nego na pobjedu u ratu protiv Franca. Svibanjski dani 1937., odnosno obračun vladinih snaga s anarhistima i trockistima (POUM-om), ubojstvo vođe Andresa Nina i hajka protiv sumnjivih trockista primjeri su sovjetskog utjecaja na unutarnju borbu za prevlast. S obzirom na to da je više od osamdeset Jugoslavena stiglo u Španjolsku izravno iz SSSR-a, ne čudi da su pojedinci nastradali uslijed političkih spletki i frakcijskih borbi, no bilo bi pogrešno borbu u internacionalnim brigadama karakterizirati samo kroz prizmu staljinističkog terora.

Nastavak borbe u partizanima

Koliko je dobrovoljaca poginulo u Španjolskoj i koliko ih se vratilo u Jugoslaviju?

Teško je dati precizne brojke jer su evidencije nepotpune, kako iz prvih ratnih mjeseci tako i za velikih povlačenja u jesen 1938. Pretpostavlja se da je otprilike polovica dobrovoljaca poginula u Španjolskoj, iako dokumentirani dokazi postoje samo za oko 550 ljudi. To je nevjerojatno velik broj, uzmemo li u obzir da je u prosjeku 16,2 posto pripadnika internacionalnih brigada ubijeno u borbama; no jugoslavenski su se dobrovoljci nastavili boriti i nakon što su brigade raspuštene u listopadu 1938. godine. S obzirom na to da je jugoslavenski režim dobrovoljcima oduzeo državljanstvo, više od 400 je ostalo u francuskim sabirnim logorima nakon pada Republike 1939. Rekao bih da je to iskustvo imalo snažan utjecaj na sve one koje su izašli iz logora, s obzirom na to da su politička indoktrinacija i potreba za solidarnošću ondje bile jače nego na španjolskim bojištima, gdje su vojne vještine bile važnije od iščitavanja Marxa ili Lenjina. KPJ i njegovi simpatizeri, posebice u Banovini Hrvatskoj, započeli su široku kampanju vraćanja zatvorenih dobrovoljaca, ali su mnogi od njih ostali u francuskim kampovima nakon što je Njemačka pregazila Francusku u ljeto 1940. godine. Iako su se neki uspjeli vratiti u Jugoslaviju kroz Marseilles, Pariz ili druge kanale, velika grupa je poslana na rad u njemačke radne logore, gdje su iščekivali daljnje upute. Nakon što su 1941. sile Osovine napale Jugoslaviju, Tito je Vjećeslavu Cvetku Floresu dao zadatak da organizira povratak španjolskih veterana. Po povratku u Zagreb, bili bi slani kao pomoć u organizaciji novoformiranih partizanskih odreda. Dok se oko 350 španjolskih veterana na koncu uspjelo vratiti u Jugoslaviju, samo je 250 aktivno sudjelovalo u NOR-u, jer su mnogi ostali invalidi ili su patili od zdravstvenih problema.

Jesu li se neki od onih koji su se vratili u Jugoslaviju, odnosno u NDH, pridruživali i nekim drugim formacijama, a ne samo partizanskim?

S obzirom na to da su svi Španci bili podobni za Spomenicu 1941., nakon 1945. pokušalo se odrediti jesu li pokazali ‘revolucionarni kontinuitet’ u NOB-u; navodno, samo nekolicina nije to pokazala, dokazujući i time kako su uistinu bili prvi antifašisti. Razgovarao sam 2003. s jednim bivšim dobrovoljcem, Stjepanom Slatkovićem, koji mi je rekao kako se razočarao u komunizam dok je bio u Španjolskoj, što je razlog zašto se nije pridružio partizanima; bio je mobiliziran u domobrane i ranjen pri kraju rata. Prema dokumentima koje sam pronašao u Arhivu Jugoslavije, rekao je vojnoj komisiji da je za rata bio u zatvoru u Austriji, očito kao opravdanje radi neodlaska u partizane. To je ipak rijedak slučaj, većina Španaca nastavila je u partizanima revoluciju koja nije uspjela u Španjolskoj. Čak 59 ih je proglašeno narodnim herojima, a svi zapovjednici četiriju armija 1945. bili su i španjolski dobrovoljci – Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin.

Kakvi su se mitovi širili o Španjolskom građanskom ratu?

Najveći mit bio je romantizirani narativ o tome kako su se internacionalne brigade borile za spas demokracije, što je bilo posebno rasprostranjeno među zapadnim povjesničarima koji su bili ogorčeni činjenicom da je Franco ostao na vlasti čak i nakon svrgavanja Hitlera i Mussolinija. Unatoč individualnom junaštvu i idealiziranju republikanskih namjera, bolje razumijevanje staljinističkih nakana otkriva da pobjeda Republike ne bi nužno vodila liberalnoj i demokratskoj Španjolskoj. Teror republikanske strane, iako ni približno rasprostranjen ili masovan poput nacionalističkoga, svakako je činjenica koju treba uzeti u obzir kada se gleda stvarnost sukoba. Za trajanja SFRJ Španci su bili dio prvih junačkih antifašista i postali su važan element narativa o NOR-u. Reprodukcija toga vidljiva je u filmovima, romanima, memoarima, pa i pjesmama – ondje je taj rat uvijek prikazivan kao borba protiv zla fašizma, koji je u konačnici osuđen na propast. Ako se i spominjalo unutrašnje podjele, okrivljeni su frakcionaši koji su došli iz Moskve, što se sve više naglašavalo nakon raskida Tita i Staljina.

Kakav je bio odnos prema dobrovoljcima za vrijeme NOB-a i nakon 1945.?

Imali su mističnu auru i već na početku Drugoga svjetskog rata status legendi, barem među ljevičarima. Tito je od njih posebno tražio da organiziraju partizanske odrede, posebice ondje gdje je etničko nasilje uništavalo odnose između Hrvata i Srba, poput Like, Banovine i Bosanske krajine. Primjerice, Hrvat Marko Orešković bio je poslan u Liku među srpsko seljačko stanovništvo kako bi se pokazalo da nisu svi Hrvati ustaše. Španci su bili važni ne samo zbog svog ratnog iskustva, nego i zbog svoje političke odanosti, zbog čega su često bili politički komesari u partizanskim odredima. Nakon rata, mnogi od njih imali su važne političke i vojne funkcije, poput Ivana Gošnjaka, Maksa Baće, Ive Vejvode i Koče Popovića.

Tito i teorije zavjere

O navodnom boravku Tita u Španjolskoj i djelovanju kao izaslanika NKVD-a i Kominterne desničarski znanstvenici i mediji napisali su cijele sage: je li Tito bio u Španjolskoj?

Titov navodni posjet Španjolskoj primjer je teorija zavjere kakve, nažalost, utjelovljuju načine manipuliranja poviješću u političke svrhe u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Ne postoji nijedan stvarni dokaz da je Tito bio ondje, tada je iz Pariza koordinirao transfer dobrovoljaca u internacionalnu brigadu u Albaceteu. Iako su mnogi kasnije postali nezadovoljni političkim sustavom ili su izbačeni iz Partije nakon 1971., nijedan dobrovoljac nikada nije spomenuo da je Tito bio u Španjolskoj. Oni koji se trude pronaći dokaz da je bio u Španjolskoj oslanjaju se na anegdote, pisma ljudi koji tvrde da su ga vidjeli, slučajeve zamjene identiteta i namjernu manipulaciju dokumentima, poput nedavne fotografije muškarca koji se tušira u logoru, za koju se tvrdi da je na njoj Tito. Osim što je fotografija snimljena s leđa i može prikazivati bilo koga, objavljena je u kolekciji memoara ‘Španija’ iz 1971. i prikazuje scenu iz francuskog logora Gurs nakon pada Republike – dakle nije riječ ni o Španjolskoj! No čini se da činjenice određenim desničarskim pojedincima nisu bitne, oni pokušavaju delegitimizirati Tita, konstruirajući ‘neprekinutu liniju zločina’ koje je navodno počinio u Španjolskoj, kod Bleiburga, na Golom otoku i slično. Zasigurno, postojala su politička rivalstva u Španjolskoj i nesumnjivo je da su brojni komunisti izgubili živote zbog tih borbi za moć, recimo Milan Gorkić ili Vladimir Ćopić. No pokušaji da se Tita pretvori u ubojicu NKVD-a u Španjolskoj jednostavno nemaju podlogu u povijesnim zapisima.

I pored dijametralno suprotne ideologije, postoji li što zajedničko Špancima i borcima ISIL-a i koliko se oni razlikuju primjerice od dobrovoljaca u Ukrajini?

Svaki rat privlači i plaćenike i idealiste, ali važno je razumjeti da jugoslavenski dobrovoljci nisu išli u Španjolsku samo zato kako bi se borili protiv Franca, nego i zato da bi prenijeli revoluciju u Hrvatsku i ostale dijelove tadašnje državne zajednice. To je vrlo vidljivo iz pisama i članaka koje su dobrovoljci pisali u Španjolskoj, od kojih su neka objavljivana u ljevičarskim novinama i časopisima. Mnogi mladi ljudi iz više od 50 država koji su se pridružili internacionalnim brigadama bili su idealisti koji su vjerovali kako mogu promijeniti vlastite vlade i u tom su smislu doista bili pravi internacionalisti. Različite vlade, od Jugoslavije do SAD-a, donijele su niz zakona kako bi ih se kaznilo: razlog tomu bila je svijest da bi njihov povratak vrlo vjerojatno značio nastavak revolucionarne aktivnosti u vlastitoj državi. Upravo se to dogodilo u slučaju bivše Jugoslavije. Zanimljiv primjer je Alberto Bayo, državljanin Kube koji se nakon Španjolskoga građanskog rata vratio u domovinu: 1950-ih je organizirao kamp u kojem je obučavao Fidela Castra, Che Guevaru i njihove suborce za vođenje kubanske revolucije. U posljednjih nekoliko godina možemo prepoznati sličan razvoj događaja na Bliskom istoku, odnosno Islamsku državu u Siriji i Iraku. Procjenjuje se da je taj radikalni pokret regrutirao 12.000 stranih dobrovoljaca, oko kojih se stvorio strah da bi, kada se vrate u državu podrijetla, mogli započeti teroristička djelovanja. Istražujući policijske arhive vezane uz Špance, moguće je pronaći mnogo sličnosti između načina na koje su razne države pokušale spriječiti protok dobrovoljaca, uključujući oduzimanje državljanstva, nadzor ili cenzuru, što je sada, uz internet i društvene mreže, nešto teže. Mislim da se rješenje krije u rješavanju socioekonomskih problema koji stvaraju frustriranu mladež, i u Kraljevini Jugoslaviji i u predgrađima Marseillesa suvremene Francuske.

Jugoslavenski dobrovoljci nisu išli u Španjolsku samo zato kako bi se borili protiv Franca, nego i zato da bi prenijeli revoluciju u Hrvatsku i ostale dijelove tadašnje države. Svjesne toga, različite vlade, od Jugoslavije do SAD-a, donijele su niz zakona kako bi ih se kaznilo

Kakav je danas odnos prema Špancima u Hrvatskoj?

I oni su demonizirani 1990-ih, kao i sve pozitivne i demokratske vrijednosti društva koje je, naravno, imalo i puno autoritarnih aspekata. Rekao bih da ljudi u Hrvatskoj općenito ne znaju mnogo o tim dobrovoljcima ili ih povezuju isključivo s narativima o partizanima. No puno je pozitivnih emancipacijskih ideja koje se mogu izvući iz antifašizma u Španjolskoj, ideja koje nisu obojane poslijeratnom represijom ili blejburškim sindromom, kao što je to bio slučaj s partizanskim antifašizmom nakon 1945. Mislim da je bitno i za povjesničare i za širu javnost da se pobliže sagledaju tridesete godine, kada su nastale mnoge ideološke podjele koje su rezultirale tragedijom Drugoga svjetskog rata, koja nastavlja utjecati na hrvatsko društvo. Moja knjiga pokazuje da su autentični antifašizam i nacionalizam ekstremne desnice ideologije koje su se u Hrvatskoj razvile kao rezultat specifičnog političkog i povijesnog konteksta, odnosno da nisu naprosto nametnute od strane vanjskih sila. Kada hrvatski društveni akteri – političari, mediji, religijske zajednice, intelektualci… – počnu preuzimati više odgovornosti za načine na koje se bave poviješću, ostatku društva bit će mnogo lakše krenuti dalje od konstantnog proživljavanja i rasprava o Drugome svjetskom ratu.

Prvi rat s mnogo propagande

Kako je Španjolski građanski rat utjecao na politiku i medije u Jugoslaviji, pa onda i u Hrvatskoj?

To je bio prvi rat s mnogo propagande, ne samo u Europi nego i diljem svijeta. Jedan od razloga je jaka ideološka priroda sukoba, a obje su strane zadobivale simpatizere prikazujući se kao legitimna vlast koja se bori protiv nehumanog neprijatelja. Moje istraživanje uglavnom se usredotočilo na to kako je opisivan u različitim tiskanim medijima u Savskoj i Primorskoj banovini, od HSS-ovih novina i crkvenih publikacija, pa sve do ilegalnih pamfleta koje je izdavao KPJ. Bila je to nevjerojatno živa rasprava o događajima u Španjolskoj, koja je potaknula mnoge teme vezane uz nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Ljevica je tvrdila kako bi revolucionarna narodna fronta poput one u Španjolskoj mogla zamijeniti unitarističku Jugoslaviju te Hrvatima i Slovencima dati više prava, kao što su ih bili dobili Katalonci i Baski. Simpatizeri ustaša su uvidjeli da talijanska i njemačka intervencija može koristiti njihovom cilju odvajanja od Beogradu i sve su više pisali o ekonomskim, političkim i društvenim pogodnostima fašizma i nacizma. Službene novine režima, ali i glavne publikacije HSS-a težile su smanjivanju rasprava o utjecajima Španjolske, jer su se bojali radikalne promjene statusa quo kakvu je mogao inspirirati ideološki sukob na Iberskom poluotoku.

Standard Oil opskrbljivao je Francove trupe

Kako je Španjolski građanski rat utjecao na Amerikance?

Sjedinjene Države službeno su bile neutralne, no tvrtke poput Standard Oila nastavile su opskrbljivati Francove trupe i nakon što je američki zakon o neutralnosti iz 1937. zabranio takve aktivnosti. Dok je Katolička crkva u Americi progovarala protiv Republike, drugi su se okupili oko legitimno izabrane vlasti, odražavajući podjele koje su se dogodile u mnogim drugim državama. Više od 2.000 američkih dobrovoljaca otišlo je u Španjolsku, uglavnom u brigadu nazvanu po Abrahamu Lincolnu. Mnogi dobrovoljci bili su povezani s Komunističkom partijom SAD-a, pa ih je američka vlada gledala s određenom sumnjom, čak i nakon što je zemlja 1941. ušla u rat. Za razliku od službene američke vojske segregirane u Prvome svjetskom rata, Afroamerikanci su u internacionalnim brigadama služili u mješovitim jedinicama te se smatra kako je Oliver Law bio prvi Afroamerikanac na dužnosti zapovjednika takve jedinice. Na koncu, diljem SAD-a podignuto je nekoliko spomenika dobrovoljcima Španjolskoga građanskog rata, a njihov doprinos antifašističkoj borbi javno je priznat i na brojnim izložbama i u povijesnim knjigama.

1/2