Da nam je netko ovoga ljeta – dok smo gledali kako na polju pored Đevđelije makedonska policija brani Tvrđavu Evropu brzim spuštanjem odgojnih palica na leđa i bubrege izbjeglica iz zemalja naših nekadašnjih nesvrstanih prijatelja, kako ih pokušava zaustaviti suzavcem, kako trenira strogoću nad nemoćnim ljudima – rekao da će njihovi sunarodnjaci samo dva mjeseca kasnije upravo Makedoniju izdvojiti kao najbolju državu kroz koju su prošli, teško bismo mu povjerovali. No u međuvremenu je ondje, pod pritiskom izbjegličke krize, promijenjen Zakon o azilu, što je omogućilo da ti ljudi, umjesto velikoga humanitarno-političkog problema, zamalo postanu pokretačima posrnuloga makedonskoga gospodarstva ili barem tamošnjih željeznica.

Naime, do ljeta su se izbjeglice tom zemljom kretale ilegalno: grčka policija, s kojom makedonski kolege nisu imali službenih kontakata jer u zaglavlju njihovih službenih dokumenata stoji Grcima neprihvatljivo ime države, jednostavno bi u blizini granice iskrcala tisuće ljudi, uputivši ih prema zemlji koja ih nije smjela službeno prihvatiti, pa bi tako bile bačene u ralje kriminalaca, krijumčara, ali i lokalnog stanovništva, koje je u njihovoj nesreći vidjelo odličnu priliku za zaradu. Mnogi su tada ostajali bez svojih trošnih bicikala, prodajući ih izbjeglicama po višestruko većoj cijeni od realne… Pošto su slike policijskog zlostavljanja izbjeglica na makedonsko-grčkoj granici obišle svijet, Makedonci su promijenili svoj zakon, čime su izbjeglice dobile mogućnost legalnoga 72-satnog zadržavanja u toj zemlji.

Ilegalni trgovci pokušavaju putnicima u vlaku prodati grickalice, pivo, sokove i cigarete. Cijene su dvostruko više od uobičajenih. Tu rabotu mirno promatraju i policajci i željezničari. ‘Mi Makedonci moramo znati da smo i sami nekada, nakon rata, bežali iz Egejske Makedonije. I mi smo bili izbeglice’, kaže djed koji s unukom živi tik do stanice

Tada se u priču uključuju Makedonske željeznice, pa izbjeglice prestaju biti Vladinim problemom i postaju izvorom prihoda. Računica je jednostavna: svakoga dana u nekadašnju najjužniju jugoslavensku republiku uđe u prosjeku oko 4.000 ljudi, a karta za ono što bi u Zapadnoj Europi teško zvali vlakom (koji će ih za tri sata prevesti od juga do sjevera zemlje) košta 25 eura. To znači da u jednom danu zemlja u kojoj zlatno sunce sja na izbjeglicama zaradi oko 100.000 eura, odnosno i do tri milijuna mjesečno. Izbjeglice su tim moralno upitnim aranžmanom jako zadovoljne – omogućen im je brz tranzit kroz zemlju u kojoj se ne žele zadržavati, a cijenu karte doživljavaju nužnim zlom, manjim od većine drugih problema na koje su naišli.

Granica s Grčkom u neposrednoj je blizini Đevđelije, pokraj koje je i izbjeglički kamp: dovoljno je prijeći most na rubu grada i makadamom nastaviti oko kilometar i pol. Kamp je ograđen žicom. Ulazimo u njega sa strane okrenute prema gradu. Na drugom ulazu, koji gleda prema Grčkoj, velika je gužva. Upravo dolazi nova grupa, 50-ak ljudi. Jako je vruće, pa su iscrpljeni, ali i strpljivi. Makedonski ih policajci rutinski obrađuju, dijele im papire i šalju dalje na registraciju; pred njima je još šest takvih grupa, međusobno udaljenih pedesetak metara. Izbjeglice sjede na zemlji pod nemilosrdnim rujanskim suncem i čekaju svoj red.

Velikom dolaznom skupinom dominiraju Afganistanci, od kojih mnogi jako dobro govore engleski jer su godinama radili za ‘osloboditelje’ Amerikance. Kada su oni otišli, vratili su se talibani, a američki su se suradnici, poput našeg sugovornika Ahmeda, našli prvi na udaru.

- Radio sam za Amerikance i morao sam pobjeći. Talibanima i ekstremistima sumnjivi su svi koji govore engleski, za njih smo izdajice i životi su nam ugroženi - kaže nam.

Njegovu priču potvrđuje Mersiha Redžepi iz nevladine organizacije Legis, koja na različite načine pomaže izbjeglicama. Ona je pravnica, praktična vjernica, tradicionalno odjevena. Pitamo je za iskustva sa Sirijcima, koji dolaze iz sekularne zemlje.

- Bilo je smiješnih situacija. Neke moderne Sirijke čudile su se mojoj odjeći, a zanimljiv se događaj zbio kada smo organizirali vjerski obred s lokalnim hodžom: molitvi se odazvalo samo 20-ak ljudi… Hodža se nasmijao i rekao da će mu propasti posao, ali ljudi nisu pokazali nikakav interes za molitvu. Smiješno je što ih mnogi u Zapadnoj Europi doživljavaju kao tradicionalne vjernike, pa i potencijalne ekstremiste - prepričava nam Mersiha.

U izbjegličkom kampu država izdvaja samo za policijsko osiguranje, za ostalo se brinu humanitarne organizacije, koje dijele hranu i vodu, odjeću i savjete. Crveni križ se brine o zdravlju izbjeglica, a tu su i predstavnici UNHCR-a koji, uz ostalo, organiziraju dječje igraonice. Neki pojedinci dolaze u vlastitom aranžmanu. Lenče Zdravkin s izbjeglicama je od prvog dana.

- Nisam imala izbora, moja kuća je uz pruge kod Velesa. Kada su počeli pristizati, pitali bi za put i tražili pomoć, a jednom se neka žena srušila u nesvijest pored moje kuće. Osjećala sam da nešto moram pokrenuti - kaže, dodajući da od tada svakodnevno putuje u Đevđeliju i vraća se u Veles na spavanje, u čemu nije jedina.

Na mjestu ukrcaja u vlak, odmah pored kampa, drugačija slika: skupine od po 50-ak izbjeglica sve obavljaju zajedno, registraciju i boravak u kampu, pa i ulazak u vlak koji će ih bez zaustavljanja provesti do sela Tabanovca na granici sa Srbijom. Gužva i naguravanje, policajci i radnici željeznice psuju izbjeglice nestrpljive da što prije uđu u vlak, na čijem ulazu visoki i jaki 50-godišnjak naplaćuje karte. Kada smo mu se približili, okrenuo je leđa; ne želi da vidimo da svima ne izvraća točan iznos. Jedan otac i sin žale se da im je naplatio dvostruko. Odjednom strka: desetak mladića napušta vagon, prema njima trči željezničar i urla, zove specijalce. Jedan od mladića objašnjava da je njihov vagon prepun, da u njemu ne mogu disati, pa samo žele prijeći u drugi.

- Lažu, ima mesta, lažu! Vraćaj se! Go! Go! Vraćaj se, mamu ti jebem - viče željezničar.

Mladići ga u čudu gledaju, situaciju spašava policajac.

- Abe, pusti ljude. ‘Oćeš da pocrkaju unutra - pa željezničar popušta. Bespotrebna drama je gotova, ima mjesta u drugom vagonu.

Konačno, kompozicija od nekoliko poluraspadnutih i smrdljivih vagona kreće prema Đevđeliji, gdje vlaku, poput jata lešinara, prilaze ilegalni trgovci, uglavnom Romi i Makedonci. Pokušavaju putnicima prodati grickalice, pivo, sokove i cigarete. Tu rabotu mirno promatraju i policajci i željezničari. Računi se, naravno, ne izdaju, a cijene su dvostruko više od uobičajenih. Svi nastoje zaraditi, a građani imaju svoj komentar. Starija gospođa u prolazu nam dobacuje kako ‘izbjeglice smrde i ostavljaju smeće’, a djed koji s unukom živi tik uz stanicu i koji svakodnevno gleda peron prepun izbjeglica kaže da nema ništa protiv tih ljudi.

- Mi Makedonci moramo znati da smo i sami nekada, nakon rata, bežali iz Egejske Makedonije. I mi smo bili izbeglice…

U Preševu, novoj točki na izbjegličkom putu, dočekuje nas potpuni kaos, jer je Srbija dobila direktivu da mora evidentirati sve izbjeglice koje ulaze u zemlju. Ljude propuštaju na kapaljku, nema dovoljno djelatnika za njihovu registraciju. Policajci su na rubu snaga i, što je puno važnije, na rubu živaca…

- Van bira, van evro - viče mali bucmasti Rom pokušavajući kroz prozor vlaka koji kreće prodati mlako pivo nekom očajniku.

U kabini strojovođe prodavač cigareta pokazuje veliki bunt novčanica. Još jedna tura nesretnika olakšana je za dio novca: željezničari su dobili svoje, prodavači svoje, država svoje. Vlak se zaustavlja u Tabanovcu, na granici sa Srbijom. Obična pogranična postaja postala je važna zaustavna točka za stotine tisuća ljudi. I ovdje najveći dio posla obavljaju volonteri, Albanci i Makedonci ujedinjeni u pomoći izbjeglicama. No ujedinjeni su i oni koji pokušavaju zaraditi na ljudskoj nevolji: čim siđu s vlaka, izbjeglice od volontera dobiju okrepu, ali i poslovne ponude od lokalnih prodavača, koje ni ovdje ne ometa policija. Blizu stanice je granica, koju izbjeglice prelaze pješice. S druge strane je Preševo, gdje ih čeka novo stajanje i nova registracija. Dvije mlade djevojke hodaju za izbjeglicama, zastaju i nešto traže po tlu. Prilazi im jedan volonter.

- Ostavi ćebe, to nije za vas, to je za izbeglice - viče.

Tek tada shvaćamo da cure uzimaju stvari koje su izbjeglice odbacile. Blago šokirani, promatramo kako lokalna djevojčica uzima odbačeni kruh i stavlja ga u vrećicu. Prilazi nam njezin otac.

- Šta gledaš? To je za svinje! Šta ne snimiš kada pišaju i seru pod moj prozor? Samo nas slikaš… imaju tamo WC, ali ne, radije dođu do moje kuće. Sedim sa ženom na terasu, a on drži kurac u ruci i piša! Nekultura, bre! Ne možeš sa kurac u ruku u Evropu - dere se on.

Izbjegavši intelektualni izazov i raspravu o kulturološkim razlikama Tabanovčana, Sirijaca i zapadnih Evropljana, odlazimo za Preševo, novu točku na izbjegličkom putu. Dočekuje nas potpuni kaos. Barem dvije tisuće zbijenih ljudi čeka ulaz u Prihvatni centar, jer je Srbija dobila direktivu da mora evidentirati sve izbjeglice koje ulaze u zemlju. Donedavno se to radilo po želji: tko hoće – može, tko neće – široko mu polje. Novom situacijom u potpunosti su iznenađeni i policija i Komesarijat za izbjeglice. Ljude propuštaju na kapaljku, nema dovoljno djelatnika za registraciju izbjeglica, kojih je sada umjesto tisuću i do četiri tisuće dnevno. Radi se u tri smjene. Policajci su na rubu snaga i, što je puno važnije, na rubu živaca. Teoretski, smjena im traje osam sati, ali ostaju po petnaest i više. Odjeveni su kao za nogometni derbi, vruće im je pod svom tom opremom, a i nerazumijevanje jezika nije od pomoći… Najveću gužvu prave Afganistanci, koji pokušavaju silom provaliti kroz vrata, no petnaestak policajaca zaustavlja ih posljednjim atomima snage. Ipak, neki se uspijevaju provući, ponajviše stoga što ih policija izvlači iz mase da se ne uguše…

- Prošao sam Grčku u jedan dan, za nekoliko sati i Makedoniju u kojoj mi je bilo najbolje, zašto nam Srbija ovo radi? Ovdje sam tri dana, spavamo na ulici, noću je hladno, gladni smo i žedni. Zašto ne odvoje Sirijce i Afganistance? Mi možemo u Njemačku, oni ne mogu - govori Ahmad Dabbagh, Sirijac koji je na rubu snaga.

Stravično loša organizacija prihvata i registracije izbjeglica u Preševu uzima svoj danak. U zraku se osjeća mogućnost incidenta. Neprekidna gužva i naguravanja s iscrpljenim i živčanim policajcima koji bi, dojam je, svakoga trena upotrijebili silu samo da nema novinara u blizini. Osim službenika, nedostaje i hrane i vode. Prednost u postupku imaju majke s djecom, ne i očevi. One uđu i prođu proceduru, a potom u kutu prihvatilišta i po tri dana čekaju supruge ili rodbinu. S druge strane ceste, autobusi s natpisima ‘Šid’ ili, još konkretnije, ‘Croatia’. Sretni su oni koji ih se dokopaju, iako je karta 35 eura, deset eura više nego kada se vozilo za Beograd ili na mađarsku granicu. I ovdje je računica jednostavna: ako je u Hrvatsku u mjesec dana ušlo gotovo 150.000 izbjeglica, na kartama od Preševa do naše granice zaradilo se oko pet milijuna eura! Mladići koji ljudima ‘pomažu’ da po izlasku iz Centra dođu do autobusa, a riječ je o 50 metara udaljenosti, rade u dosluhu s vozačima, koji nastoje što prije napuniti vozilo. Policija, naravno, sve to mirno promatra.

Pored beogradskog Autobusnog kolodvora trenutačno je možda više volontera nego izbjeglica. Pojedini pohlepni beogradski taksisti, koji poput stršljena atakiraju na svoje žrtve, nedavno su neke sirijske obitelji uvjeravali da putovanje moraju nastaviti s njima: cijelu im noć nisu dopustili da napuste perone i tek su ujutro njihov obruč probila dvojica mladića, uz pomoć nekolicine volontera. Policija već mjesecima mirno promatra pljačkaše kako obrađuju svoje žrtve. Kada izbjeglička rijeka presahne, bit će to tužan dan za mnoge makedonske i srpske trgovce, taksiste, željezničare, policajce, vozače autobusa i sve one koji u velikoj ljudskoj nesreći vide samo mogućnost za brzu zaradu.