Hrvatsko-srpski odnosi, posebno licitiranje sa brojem nestalih lica i uvjetovanje povrata kulturnog blaga iz Srbije u Hrvatsku, teme su koje svako malo raspire strasti. Kao da je krivnja samo na jednoj strani, Hrvatska često zna ucijeniti Srbiju zbog onemogućavanja i sporog rješavanja tih problema. Iako, za razliku od ostalih otvorenih pitanja, povrat kulturnog blaga, zahvaljujući stručnjacima, manje-više ide svojim tokom, on često služi kao sredstvo politiziranja, za jeftino sakupljanje političkih poena. Tako je 2011., kao uvjet za otvaranje zamrznutih diplomatskih odnosa, Hrvatska Srbiji nametnula tu obavezu, a njome je uvjetovala i eventualno povlačenje svoje tužbe za genocid.

O kulturnom blagu hrvatska strana nije šutjela ni dok se srpska borila za dobivanje statusa kandidata za članstvo u EU-u, pitanje povrata izvučeno je iz ladice i pred Evropskim parlamentom, tokom usvajanja direktive o povratu kulturnih dobara nezakonito iznesenih iz zemalja članica poslije 1993. – to se događalo uoči evropskih parlamentarnih izbora, kada su se i desna i lijeva hrvatska opcija u Strazburu usuglasile da se spomenuta direktiva primijeni i na vrijeme prije 1993. godine. Tada su Dubravka Šuica i Tonino Picula u Evropskom parlamentu zatražili da povrat hrvatskoga kulturnog blaga opljačkanog u ratu devedesetih bude dio pregovaračkog paketa za ulazak Srbije u EU; pritom su iznijeli podatak da je u tom razdoblju iz Hrvatske otuđeno 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Istu brigu iskazala je i evroparlamentarka Ruža Tomašić, a uvjetovanje puta Srbije u EU povratom hrvatskoga kulturnog blaga često se može čuti i iz usta ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i predsjednika Ive Josipovića. No nitko od njih nije naveo lokalitete s kojih je kulturno blago opljačkano i tko se tim blagom u stvarnosti koristio i bio mu vlasnikom…

Pri evakuaciji se nije vodilo računa o konfesionalnom ili nacionalnom poreklu baštine, nego o njenom značaju i ulozi u ponovnom uspostavljanju normalnog života. Tako je spašen sav materijal iz vukovarskog Muzeja, Galerije umjetnina i Zbirke Bauer, a vraćen je već 2002. - ističe Zorana Vapa iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika u Novom Sadu

Da je dio otetoga blaga s kojim ucjenjujemo svoje istočne susjede imovina Srpske pravoslavne crkve dade se zaključiti iz odgovora koji smo dobili od Ministarstva kulture, a potpisala ga je predsjednica Povjerenstva za povrat kulturnih dobara Branka Šulc: u njemu su točno pobrojane lokacije s kojih preostalo nevraćeno kulturno blago potječe. A riječ je o 1.065 kulturnih dobara iz 45 pravoslavnih crkava, manastira i riznica s područja Dalmatinske, Osječko-poljske i Baranjske eparhije: iz Islama Grčkog, Kule Atlagića, Kolarine, Benkovca, Brguda, Karina, Smokovića, Ceranja, Miranja, Krke, Obrovca, Bilišana, Dragovića, Zadra, Dubrovnika, Drniša, Knina, Lazarice, Čiste Male, Biskupije, Radljevaca, Plavnoga, Biočića, Bribira, Strmice, Velikih Bastaja, Lisičine, Golubića, Vukovara, Dalja, Markušice, Kneževa, Opatovca, Bijelog Brda, Mikluševaca, Marinaca, Koprivne, Jagodnjaka, Bobote… Popisu treba dodati i 28 katastarskih mapa i arhitektonskih crteža iz benkovačkog Muzeja, četiri inventarne knjige, arheološke i etnografske zbirke, zbirke umjetničkih djela, starih fotografija, karata i razglednica iz fonda Dvora Jankovića, kao i numizmatičku zbirku iz kninskog muzeja, koja je sada pohranjena u beogradskom Narodnom muzeju.

Imajući dakle na umu kojem dijelu građana Hrvatske to blago doista pripada, postavlja se pitanje je li ono u ratu devedesetih otuđeno i ukradeno, kako ističu domaći političari, ili je samo sklonjeno na sigurno. Jer početkom rata 1991. u Beogradu je formiran krizni štab, čiji je zadatak bio da s hrvatskih područja s većinskim srpskim stanovništvom evakuira pojedine predmete ili kompletne riznice. Tu evakuaciju, po pozivu SPC-a, izvodili su između 1991. i 1994. stručnjaci iz kulturnih institucija Srbije, ali i oni koji su živjeli na tim područjima.

- Kao šta je utvrdio ekspert Saveta Evrope Fon Imhof, spašavanje kulturne baštine izvedeno je po najvišim standardima struke, a u skladu sa važećim evropskim i svetskim konvencijama. Pri evakuaciji se nije vodilo računa o konfesionalnom ili nacionalnom poreklu predmeta i zbirki, nego o općem značaju te baštine i njezinoj ulozi u ponovnom uspostavljanju normalnog života. Tako je spašen, evakuisan i reiventarisan, uz preventivnu konzervaciju, sav materijal iz vukovarskog Muzeja, Galerije umjetnina i Zbirke Bauer, koji je na svoje prvobitne adrese vraćen već 2002. godine - ističe Zoran Vapa, direktor Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika iz Novog Sada, gdje je bio smješten jedan dio kulturnog blaga.

- Sada ispada da smo pokrali svoju baštinu. Naše kulturno blago došlo je u Srbiju legalno, nije ukradeno. Riječ je samo o ostacima ostataka srpske kulturne baštine koja je za vrijeme građanskoga rata, ali i poslije ratnih sukoba, nestala ili uništena na području Hrvatske. Da apsurd bude veći, oni koji su prenijeli i od uništenja spasili to blago sada se nazivaju pljačkašima. Kako da objasnimo da je to srpska baština i da nije opljačkana i otuđena, nego spašena, da ne doživi sudbinu blaga koje je sistematski bilo uništavano za NDH - kaže predsjednik Asocijacije izbjegličkih udruženja Milojko Budimir.

Nekadašnji kustos Narodnog muzeja u Beogradu Nikola Kusovac, član Komisije za zaštitu kulturnog naslijeđa od ratnih razaranja formirane devedesetih, tvrdi da je sramota što Hrvatska ikone izbjeglog naroda koristi u političke svrhe; dodaje da Hrvatski zavod za zaštitu spomenika kulture u SFRJ nije brinuo o srpskoj baštini i da je ona bila u veoma lošem stanju kada je stigla u Srbiju.

- Hrvatska nema ama baš nikakav pravni osnov i interes da joj se vrati kulturno blago koje pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a samim time i srpskom narodu. Jako se dobro zna kako su brinuli o kulturnom blagu opljačkanom u Drugom svetskom ratu. Prvo se govorilo o osnivanju Muzeja Srba u Hrvatskoj, zatim da će se pri Povijesnom muzeju organizovati odeo za Srbe, ali od toga nije bilo ništa. Na kraju su jedan dio tog blaga vratili u Pakrac, gde su ga dokrajčili u zadnjem ratu. Trebalo bi biti kao šta je rekao pokojni patrijarh Pavle: ‘Kada se vrati narod, vratiće se i blago’ - govori Kusovac o kulturnom blagu iz Hrvatske, koje je sada u Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture Petrovaradin, Galeriji Matice srpske u Novom Sadu, Patrijaršijskom dvoru u Sremskim Karlovcima, Muzeju SPC-a, Narodnom muzeju i Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Beogradu.

- Ikone su simbolično dijelile sudbinu naroda, ali sada se vraćaju bez naroda. To je kao da se tijelo i duša odvajaju. Hrvatskoj je drago naše blago, ali ne i naš narod. Naša su očekivanja od nove hrvatske vlade bila da će najprije pokrenuti pitanje dostojanstvenog povratka onih kojima je to kulturno blago pripadalo i tako ispuniti obaveze koje je Hrvatska preuzela. Prioritet treba dati narodu, tj. živoj crkvi, pa onda govoriti o vraćanju kulturnog blaga. Apsurdno je da Hrvatska ističe temu povrata kulturnog blaga, a prešućuje povratak ljudi. Što bi jednoj državi trebao biti prvi interes, povrat kulturnog blaga ili povratak građana? - pita Budimir i ističe da bi bilo primjerenije da Hrvatska odgovori što je sa kulturnim blagom koje je poslije progona Srba ostalo u Hrvatskoj, a koje je nakon oslobođenja tih dijelova zemlje bilo izloženo ne samo pljačkanju i uništavanju nego i miniranju i rušenju do temelja.

- Nitko nije osudio uništenje spomeničkog naslijeđa koje zbog svoje arhitektonske i umjetničke vrijednosti pripada najvišoj kategoriji. Tako su u plamenu nestale crkve-brvnare u Rastovcu i Donjoj Rašenici, kao i crkva-brvnara u Buzeti kod Gline, sve iz 18. vijeka, a bile su pod zaštitom Uneska. Kako se ne postavlja pitanje što je bilo s karinskom crkvom Svete Nedjelje, koja je minirana i do temelja srušena u ljeto 1996. godine? Zašto je demolirana pravoslavna crkva u Obrovcu i zašto je bačena bomba na saborni hram u Dubrovniku, zašto su srušeni hramovi u Pakracu i Karlovcu, gdje je završila opljačkana episkopska knjižica u Pakracu koju je osnovao još Arsenije Treći Čarnojević, tko je porušio ostatke crkve Časnog krsta u Velikim Zdencima i manastir Orahovicu? - nabraja Budimir u ratu uništene objekte SPC-a u Hrvatskoj.

Naša su očekivanja od nove hrvatske vlade bila da će najprije pokrenuti pitanje dostojanstvenog povratka onih kojima je to kulturno blago pripadalo. Prioritet treba dati narodu, tj. živoj crkvi, pa onda govoriti o vraćanju kulturnog blaga - smatra Milojko Budimir

- Sistematski je uništeno i 3.000 spomenika NOB-u. Osim nepokretnih spomenika, stradalo je i pokretno kulturno blago. Pored dragocjenih liturgijskih predmeta, uništene su čitave galerije ikona na ikonostasima, djela najpoznatijih ikonopisaca i slikara od 15. do 20. vijeka. Procjenjuje se da je zauvijek nestalo više od 7.000 ikona. Ako nisu u stanju otkriti počinitelje svih tih nasrtaja na crkvene objekte, kako planiraju zaštititi kulturno blago koje će se vratiti? - pita Budimir i dodaje da u Matici Srbije nije bilo volje da se pokrene srpska i svjetska javnost oko zaštite baštine u Hrvatskoj.

- Unesko i druge međunarodne organizacije nisu iskazale dovoljnu brigu u zaštiti spomenika srpske kulture u Hrvatskoj. U proteklom periodu duhovna baština nije popisana i dovoljno zakonom zaštićena. Srpska duhovna baština, bez obzira na to u kojoj se državi nalazi, pripada neraskidivoj cjelini nacionalne kulture. Srbija mora uzeti u ozbiljno razmatranje pitanje srpske duhovne baštine u Hrvatskoj, imajući u vidu ratni kulturocid, aktualni historijski revizionizam i niz antisrpskih incidenata u Hrvatskoj, među kojima i napade na ćirilicu. Ali nas nitko ne čuje - kaže Budimir, zabrinut za sudbinu kulturnog blaga koje je već vraćeno Hrvatskoj.

Unatoč iskorištavanju u političke svrhe i zabrinutosti članova izbjegličkih udruženja, posao na povratu kulturnih dobara teče organizirano i sinkronizirano: od 2001. do novembra 2013. iz Srbije i manjim dijelom Crne Gore u hrvatske muzeje, galerije i crkve vraćena su 25.262 pokretna kulturna dobra. Manji problemi bili su prouzročeni stanjem materijala i uvjetima na terenu, no to se rješava u hodu i suradnjom institucija obiju država.

- Najveći broj manastira i hramova pripada kulturnim spomenicima i kulturnoj baštini Hrvatske, a odlukom Sinoda SPC-a kulturno blago treba biti vraćeno na izvorne lokacije, što provodi međudržavno Povjerenstvo za povrat kulturnih dobara. Član srpskog dijela Povjerenstva redovito je i predstavnik SPC-a, koji meritorno prati način povrata i toga dijela kulturnih dobara - ističe Branka Šulc, navodeći da su neke od kočnica u procesu povrata česte izmjene članova srpskog dijela Povjerenstva i ponavljanje provedbi zaključaka s prethodnih sastanaka, kao i restauracija i konzervacija hrvatskih kulturnih dobara u Srbiji, čije troškove većim dijelom snosi srpsko Ministarstvo kulture.

Utvrđivanje konačnog popisa dobara koje Hrvatska želi natrag rezultiralo je potpisivanjem Protokola o povratu, što su 23. marta 2012. učinili ministri kulture Andrea Zlatar Violić i Predrag Marković.

- Protokolom se regulišu način i dinamika povrata preostalih pokretnih kulturnih dobara i precizira da će to biti izvršeno posle obavljenih konzervatorskih i restauratorskih radova i osiguravanja uslova za povrat u RH, a na osnovu mišljenja zajedničkih radnih stručnih grupa za proveru uslova na terenu. Prema tome, postoje obostrane obaveze, a obaveza Hrvatske je da osigura uslove, odnosno smeštajne kapacitete na području Dalmacije i istočne Slavonije - objašnjava Zoran Vapa proces vraćanja kulturne baštine kako bi, uz ostalo, i dalje svjedočila o vjekovnom postojanju i važnoj ulozi srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.