Premda se Branko Drekić iz Malog Graca kraj Gline iz progonstva vratio prije dvadeset godina, još uvijek nije uspio isposlovati stalne prihode, odnosno mirovinu. Tako se njegova četveročlana povratnička obitelj - supruga Sofija i sinovi Zoran i Nenad - snalazi kako zna i umije, svakodnevno radeći složno i mukotrpno od izlaska do zalaska sunca. Rade ono što jedino znaju i što su radili prije rata. Bave se poljoprivredom od prvog dana povratka na rodno ognjište, kada su krenuli od čiste nule. Danas je to već pristojno imanje s nekoliko krava, svinja i peradi, obrađenim i zasijanim njivama, iskrčenim šikarama, obrezanim voćkama i zasađenim povelikim vrtom. Iako se od rada na imanju itekako dade živjeti i preživjeti, Branka muči što nije uspio ostvariti stalna primanja barem malo veća od 350 kuna, jer upravo toliko prima svakoga mjeseca kao mirovinu koju je ostvario u Njemačkoj, radeći tamo dvije godine, 1975. i 1976.
Još uvijek ima ljudi, poput obitelji Branka Drekića, koji se ne daju. Po svaku cijenu, bez obzira na sve teškoće ostaju i opstaju na svome
- Njemačku mirovinu, manju od 50 eura mjesečno, počeo sam primati tek 2013. godine i redovno je primam evo već četiri godine. Još 2003. godine, u vrijeme kad nisam imao nikakvih prihoda, počeo sam uplaćivati 520 kuna mjesečno za mirovinsko i socijalno osiguranje, odnosno poljoprivrednu mirovinu. Taj novac sam priskrbio od bavljenja poljoprivredom. E, sad, da bih ostvario mirovinu, nedostaje mi još osam mjeseci. U Sisku su mi u podružnici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje rekli da moram čekati, ali da će mi ona njemačka mirovina smetati pri dobivanju naše. Sad ne znam da li da se odreknem njemačke mirovine pa da čekam ovu, hrvatsku, ili što. Bojim se da se stvar može izjaloviti, pa nekako mislim, bolje vrabac u ruci nego golub na grani - objašnjava svoje dileme Branko Drekić.
Prvih dana kolovoza 1995. godine, obitelj Branka Drekića, poput većine ostalih obitelji iz Malog Gradca, ali iz iz cijele Banije i Korduna, pobjegla je glavom bez obzira prema Bosni, pa dalje prema Srbiji, ostavljajući iz sebe sve što su za života stekli i priskrbili. Nisu tamo dugo izdržali.
- Nema tamo života za nas, vidjeli smo to odmah. Radili smo sve i svašta, sinovi su išli raditi kao nadničari i to kao vrlo jeftina radna snaga, pa nam je brzo dozlogrdilo. Nije to naša kuća ni naša Banija, sve je nekako tuđe i loše smo se osjećali. Nismo dugo izdržali i počeli smo sve češće kontati o povratku sve dok jednoga dana nismo shvatili da nam je dosta progonstva i služenja. I tako smo nakon dvije godine krenuli nazad na Baniju. Iako smo zatekli sve opljačkano i ispreturano lako smo prešli preko toga, jer bolja je i tvoja opljačkana kuća nego tuđa pozlaćena. Važno je da kuća nije bila zapaljena i srušena već samo oštećena, a posla se nismo bojali. Vrlo brzo stekli smo uvjete za život i opstanak na svome - prisjeća se Branko.
Zahtjev za obnovu urodio je plodom samo za nešto crijepa, pa Branko baš i nije zadovoljan, ali kaže: bolje išta nego ništa. Odmah po povratku Zoran i Nenad pokušali su naći bilo kakav posao kako bi roditeljima olakšali, no ni od toga nije bilo ništa. Već dvadeset godina su prijavljeni na Zavod za zapošljavanje, ne primaju nikakvu naknadu i rade na imanju od jutra do večeri kako bi preživjeli. Rade naporno, kao što su radili i u Srbiji, ali sada znaju da rade na svome i to ih čini zadovoljnim.
- Netko bi rekao da živimo u izobilju kad prebroji krave, svinje, oranice, livade i šumu. E, moj prijatelju, to ti je samo tako na prvi pogled. Bilo bi to dobro da mi koji se bavimo poljoprivredom, nismo pritisnuti nepovoljnim otkupnim cijenama. Sve je to nekako otišlo k vragu. Pogledaj ti koliko truda i novca treba da uzgojiš jedno prase, a kad ga trebaš prodati, naletiš na zid. U dućanima je kilo češnjaka i po 70 kuna, salata puterica po 30, a u istim tim dućanima kilo svinjetine od plećke, bez kosti, po 19 ili 20 kuna. Pa kada je to bilo tako? Meso se jelo jednom ili dva puta tjedno, a salatu smo bacali kokošima. Tako je i sa otkupnim cijenama mlijeka. Mlijeku naših krava sa Banije nema premca u Evropi. Pogledaj ti ove livade, pune nezagađene trave, majčine dušice, stolisnika, rosopasa i drugog mirisnog bilja. Pa to mlijeko miriši dok se muze, a kada ga uskuhaš, onaj skorup je debeo i čvrst, žut kao zlato. Šta vrijedi, prodat ga ne možeš. Ponekad mi se čini, kada bih ga dijelio badava, da nitko ne bi došao po njega - žali se Branko Drekić.
Ipak, nisu cijene i novac najvažnije što brine Branka Drekića. Brine ga budućnost njegove Banije. Kaže da sve nekako odumire. I ljudi i običaji. Pusta sela na svakom koraku. Sahrana koliko hoćeš, rođenja i svadbi nikako. Oni koji su se vratili već su sada starci, pa nerijetko u mnogim selima najmlađi mještani imaju 60 ili čak 70 godina. A na sve strane spomenici nekadašnjeg života. U drač zaraslepolusrušene škole, napuštene i zatvorene trgovine, devastirane crkve koje se otključavaju jednom godišnje na svoga sveca, tek tu i tamo na razrovanim putevima tragovi asvalta, doktori daleko i predaleko, a autobusa ni od korova. A sve je je to nekada, ne tako davno, pulsiralo dinamičnim i sretnim životom.
Na sreću, još uvijek ima ljudi, poput obitelji Branka Drekića, koji se ne daju. Po svaku cijenu, bez obzira na sve teškoće ostaju i opstaju na svome, sve se nekako nadajući da će država nešto pokrenuti u ovom kraju. Da će najodgovorniji na lokalnoj, županijskoj i državnoj zajednici uvidjeti bogatstvo ovog kraja, ponuditi prave programe za razvoj poljoprivrede i investicije, i na, kraju krajeva, napokon pomirisati ono punomasno mlijeko banijskih krava.
