Prizori izbjegličkih kolona koji se automobilima, kamionima, traktorima i zaprežnim kolima vuku sporednim cestama Like, Korduna, Banije i sjeverne Dalmacije, područjima nekadašnje tzv. Republike Srpske Krajine, neposredno uoči i pred kraj vojne akcije Oluja u kolovozu 1995., utkane su u kolektivnu memoriju hrvatskih Srba. Malo tko je, od tih 200 hiljada ljudi, koji su iz (pokazat će se kasnije: opravdanog) straha za osobnu sigurnost, ali i manjim dijelom zahvaljujući porukama krajinskih vlasti, tih dana napustili svoje stoljetne djedovine, vjerovao proglasu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, upućenog 4. kolovoza: ‘Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava.’
Dvadeset godina kasnije, goli zidovi učiteljske zgrade u selu Plavnu kraj Knina svjedoci su nekadašnjeg života u tom kraju; osnovna je škola, u čije su prozorske i vratne otvore nagurane bale sijena, samo potvrda da djeca onamo više ne odrastaju. Riječi povratnice Jele najbolje opisuju posljedice Oluje u toj kninskoj općini: - Ođe je završena priča, ljuto zlo i gotovo. Šta će ti sve kad naroda nema. Tri iljade ljudi živilo je tu do Oluje, a sada možda 150 duša po svim zaselcima – kazuje ona.
Najpoznatiji su Grubori, koji su gotovo dvadeset dana od kraja ratnih djelovanja (25. kolovoza 1995.), potpuno zapaljeni, a prilikom ‘čišćenja’ terena, pripadnici ATJ Lučko ubili su šestero starijih mještana, koji su, uz nekoliko desetaka drugih ubijenih širom tog dijela kninske općine, očito povjerovali u Tuđmanova izrečena jamstva. Procjenjuje se da je u kolovozu i rujnu 1995., tokom i nakon završetka vojnih djelovanja, na akcijom obuhvaćenom teritoriju ubijeno više od 600 civila, mahom starijih osoba, a spaljeno više hiljada kuća i drugih objekata. Grubori su danas pusti, okruženi gustom makijom i dračom što ih čini nevidljivim oku ostatka svijeta; neprohodno je čak i zmijama, ali i državi, koja je taj dio svog suverenog teritorija očito (kao vlastitu sramotu) i konačno prepustila prirodnoj selekciji koja će mu i zatrti svaki trag postojanja.
I drugdje, dosta toga podsjeća na Oluju: prizori Bukovice i njenih zabačenih i devastiranih sela ili nizovi kuća u predjelu etnički izmiješanih Ravnih kotara, čije ruševine danas bilježe turisti svojim fotoobjektivima, kako bi ih pokazivali kao dio uspomena s ljetovanja; dok im se, još uvijek osjetan miris paljevine zavlači u nosove, grafit sa susjednog zida ‘vlasnik Hrvat’, poziva na iracionalni oprez. Iako su kuće i drugi objekti krajem rata nerijetko sistematski i s namjerom uništavani kako bi se onemogućio bilo kakav povratak ljudi, dvadeset godina nakon Oluje, povratak je uglavnom dovršen. Prema podacima Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Hrvatsku se službeno vratilo oko 133 hiljade Srba, od kojih je čak 30 posto starijih od 65 godina. Značajniji broj povratnika zabilježen je krajem devedesetih, a najviše ih se vratilo 2001., njih ukupno 15 hiljada, dok se danas broj povratnika na godišnjoj razini mjeri u nekoliko desetaka. Povratak su usporavali i diskriminatorni propisi devedesetih, poput Uredbe o privremenom oduzimanju određene imovine, kojom je imovina izbjeglih Srba dodijeljena novonaseljenim građanima hrvatske nacionalnosti, kao i propisi kojima je Srbima oduzeto stanarsko pravo.
Hrvate i Srbe ujedinila je toksična troska iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura, koja se godinama navozila na područje sela Biljana Donjih gdje žive Srbi. Crna kancerogena prašina koju raznosi vjetar, truje im vinograde, 'jednako srpske i hrvatske voćke'
Isključujuće kriterije po srpsku populaciju sadržavao je i Zakon o obnovi koji je donesen nakon rata. Osim što se ovakvim propisima stimuliralo doseljavanje Hrvata iz Srbije i posebno Bosne i Hercegovine (primjer je Gračac), što je posve izmijenilo etičku sliku teritorija, njihovom provedbom u praksi se nastojalo onemogućiti bilo kakav sustavni povratak. Uvjeti u kojima na području nekadašnje Krajine živi većina povratnika, svedeni su na golo preživljavanje, svakodnevnu improvizaciju. – Moje ime je izbjeglica, a prezime prognanik, adresa beskućnik manjina – tim riječima se i danas predstavlja Rade Graovac, koji se među prvima 1997., vratio u Smoković, ravnokotarsko selo u općini Zemunik Donji kraj Zadra. – Vratio sam se u svoju kuću, ali ja kuće nemam. Čitavo selo je minirala država i to je istina, a sad od te iste države već petnaest godina ne mogu dobiti pravo na obnovu i kako da živim ovdje? Di da se ljudi vrate? Ja svoja građanska prava još nisam ostvario – naglašava Graovac, kojemu nije pomoglo ni to što je rođen u miješanom braku i što je, prema vlastitom priznanju, za što ima i svjedoke, u ratu spasio mnoge Hrvate. Mjesečno prima 71 kunu invalidske mirovine što ga čini fenomenom u svjetskim okvirima; prehranjuje se sitnim povrtnim kulturama koje uzgaja u svome vrtu; specijalitet su mu poljski puževi, jer za meso nema novca.
U nekad najnaprednijem selu Ravnih kotara odavno nema trgovine, pošte, a kamoli kafića: neki povratnici svjedoče, da su se vratili samo, da bi, kad za to dođe vrijeme, bili sahranjeni na svojoj djedovini. Mlađi povratnici, pak, bave se uglavnom poljoprivredom i stočarstvom te sade masline i voće. Ipak i unatoč strogim i bespotrebnim birokratskim pravilnicima koji i danas onemogućavaju povratnike u ostvarivanju osnovnih prava, ohrabruje činjenica da je suživot (ako je to prava riječ) na tom prostoru, nauštrb svih politika i društvenih sistema, konačno ostvaren: Hrvate i Srbe ujedinila je toksična troska iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura, koja se godinama navozila na područje sela Biljana Donjih gdje žive Srbi. Crna kancerogena prašina koju raznosi vjetar, truje im vinograde, ‘jednako srpske i hrvatske voćke’, povrće i pitku vodu iz bunara koju su mještani prisiljeni kupovati.
Dok s jedne strane, nekada duboko pokidane socijalne veze dobivaju novi smisao egzistencijalne naravi, u Parčićima, bukovačkom selu u općini Kistanje, krajnje osamljeničkim životima, gotovo bez doticaja jednih s drugima, živi svega petero starijih povratnika. Skućili su se u jedinom naseljenom zaselku Vukšama, gdje već dvanaest godina žive bez struje, a počesto i bez vode. Struje je u tom selu bilo do Oluje, a onda su, dokazujući domoljublje, uništili i ispilili električne stupove. Devastirana je i većina kuća, a dio je zapaljen; nekoliko starijih mještana koji su odlučili ostati u svojim kućama, tom je prilikom – ubijeno. Duge ljetne dane Andrija Vukša krati odvođenjem koza u ispašu i povremeno pućkajući dimove iz lule; pušio bi on i više, samo da mu netko donese duvana. Neženja je, živi od 800 kuna mjesečne penzije i skrbi o nepokretnoj 95-godišnjoj majci. Vukše žive bez frižidera i drugih električnih aparata, na golom betonskom podu, među zidovima iz kojih probija plijesan.
Poseban problem povratnicima, naročito radno sposobnim, pričinjava nemogućnost pronalaska posla. Bezuspješno se pozivaju na 22. članak Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji lokalnoj samoupravi propisuje obavezu zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina razmjerno njihovom udjelu u stanovništvu. Nemogućnost pronalaska zaposlenja jedan je od najvažnijih faktora koji povratak čine neodrživim i time neuspješnim.Desanka Maksimović (57), farmaceutska je tehničarka koja je punih osamnaest godina, sve do Oluje, živjela u Kninu gdje je radila u bolničkoj ljekarni. Iz izbjeglištva se vratila 1997., i do danas se, nakon nebrojenih molbi, nije uspjela zaposliti u struci, iako je nakon povratka bila jedina u Kninu kvalificirana za taj posao. Danas živi u Plavnu, sa suprugom i dva psa u kamenoj kući staroj blizu dvjesto godina. I dalje gaji nadu u bolje sutra… Dragan Bagić, docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da je stopa nezaposlenosti među povratnicima u radno aktivnoj dobi veća od prosjeka za te županije, odnosno ta područja, a upravo je mogućnost zaposlenja važan preduvjet u nečijoj odluci za povratak. – S obzirom na etičku pripadnost i uz to povezanu diskriminaciju pri zapošljavanju, za što zasigurno postoje osobna iskustva i konkretni primjeri, treba uzeti u obzir i strukturne čimbenike: u obzir valja uzeti da je većina radnih mjesta u javnom sektoru popunjena u kratkom periodu između 1995. i 1998. godine. Također, zaposlenje je vrlo rijedak resurs u povratničkim sredinama pa je većina radnih mjesta opet vezana za državnu upravu i javne službe. Kad imate tako malo kvalitetnih radnih mjesta, onda je neka vrsta diskriminacije, odnosno vođenost etničkim kriterijima pri zaposlenju puno vjerojatnija. Dakle, ključni je problem kad se poklope rijetki materijalni i egzistencijalni resursi i onda neka politička pitanja – smatra Bagić, koautor studije ‘Manjinski povratak u Hrvatskoj – studija otvorenog procesa’.
Mario Pavlović, voditelj Odjela za povratak i reintegraciju predstavništva UNHCR-a u Hrvatskoj, ovako objašnjava problem nezaposlenosti u povratničkim sredinama, posebno na područjima od posebne državne skrbi. – Postoje općine u kojima ni načelnici ne mogu primati plaću, općine u kojima radi samo javna uprava i eventualno policija, ako postoji policijska postaja. Dakle, sada se ponovno vraćamo u povijesna razdoblja kada se doslovce živjelo od rada svojih ruku: naime, ono što zasadite i požanjete od toga i živite, i nažalost, da, to je tako – kaže Pavlović. Nakon dvadeset godina izgnanstva, Milan Ivković iz Dugog Sela Lasinjskog (općina Gvozd), vratio se u maju prošle godine u svoju rodnu kuću ili, bolje rečeno, u ono što je od nje ostalo. Dosad nije uspio ostvariti pravo na obnovu; u kući ne postoji ni priključak za struju i vodu. Također, nije ostvario ni pravo na penziju, socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu. – Sreća da sam još sa živcima u redu, to je moj najveći kapital danas. Gdje god dođeš, kazuju ti da nemaš prava. Nadam se ipak penziji koja će biti mala, jer uslovi za život su ovdje nikakvi. Mene je rođak, koji živi nedaleko odavde, primio na spavanje i boravak i bit ću kod njega dok ne stvorim uslove da spavam u svojoj kući. Ovakav život ne bih poželio ni onome tko me je otjerao odavde. Ali borit ću se, ako treba ložit ću vatru nasred kuće, kao nekada – kaže Milan.
Sociološki gledano, njegova je životna priča na tragu onoga što Bagić objašnjava kao slučaj onih povratnika koji se na adekvatan način nisu situirali tamo gdje su boravili kao izbjeglice. Budući da su povratničke sredine i dalje nerazvijene te da su Srbi u Hrvatskoj još uvijek diskriminirani u gotovo svim segmentima života, proces povratka je ostao neodrživ do današnjih dana. Tome u prilog ide podatak iz UNHCR-ove studije da se tek manji broj povratnika odlučio za ostanak u Hrvatskoj (48 posto). Zbog nemogućnosti ostvarivanja osnovnih životnih uvjeta, dio povratnika se ponovno vratio u republike u koje su izbjegli (najčešće u Srbiju i BiH). Dio njih, pretežno mladi, u potrazi za poslom odselio se u zapadne zemlje: banijski Srbi i kordunaši u Australiju i Kanadu, Srbi iz Bukovice i dalmatinskog zaleđa u Austriju ili Italiju… Dvadesetu godišnjicu Oluje, koja će bez sumnje, biti začinjena čestitarskim frazama i vjerojatnim ispadima primitivnog domoljublja, hrvatski Srbi krajišnici, osluškivat će, kao i dosad, posve razumljivo – iza zatvorenih vrata. Čekat će da svane jedan posve običan dan.
