>

novosti logo

Kronika Kronika

Zaboravljeni Meštrovićev nasljednik

Braća pokojnog kipara iz Kistanja oživljavaju uspomenu: ‘Moje kamene i gipsane tvorevine, isječak su iz svakodnevnog života. To su likovi ljudi s krševitih bespuća’, govorio je Gojko Mažibrada

Uskoro će se navršiti trideset godina otkako je okončao život kistanjski umjetnik Gojko Mažibrada. U njegovom rodnom mjestu gotovo da više niko ne spominje ovog darovitog kipara kojeg su svojevremeno nazivali ‘novim Meštrovićem’, ali uspomenu na njega još uvijek čuvaju dvojica njegove braće. Kistanje je umjetnika odavno zaboravilo, a većinu Gojkovih djela odnio je ratni vihor.

- Gojko je rođen 1950. godine u Kistanjama, gdje je završio osnovnu školu, a potom Željezničku industrijsku školu u Zagrebu. Od mladosti je ispoljavao sklonost ka umjetnosti, crpeći inspiraciju u rodnom mjestu, među običnim ljudima i zbivanjima u rodnoj Bukovici. Kiparstvom se počeo baviti kako bi izrazio svoje emocije, ispoljavajući svoja unutrašnja stanja u sedri i kamenu, stvarajući tako svoja djela koja su u umjetničkim krugovima nalazila pozitivan odjek. Jedno vrijeme kiparstvo je usavršavao u umjetničkoj školi Bella Arte u Firenci, nakon čega se vratio u Kistanje.

Izradio je 1974. godine i bistu Josipa Broza Tita i zauzvrat od predsjednika SFRJ dobio zlatni sat sa posvetom. U Narodnom Muzeju u Zadru 1975. godine prvi se put predstavio široj javnosti sa osamnaest svojih skulptura. Bila je to, nažalost, njegova prva i jedina izložba - kaže Gojkov brat, Jovo Mažibrada.

U potpunosti i neraskidivo vezan za rodnu grudu, sam Gojko je u jednom od rijetkih intervjua posvjedočio je o onoj nevidljivoj niti koja ga je vodila kroz svijet umjetnosti, rekavši: ‘Bukovački kamen, tuga i radost mog zavičaja, postao je moja opsesija, materijal kazivanja mojih intimnih doživljaja. Oduvijek sam bio u potrazi za onim što vidim. I ove moje kamene i gipsane tvorevine, figure koje vidite, isječak su iz svakodnevnog života. To su likovi ljudi sa krševitih bespuća, sa ispaša, iz seoskih gostionica, sa željezničkih postaja…’

Gojkov talent nikad nije bio dovoljno cijenjen u sredini u kojoj je živio i stvarao. Umjetnost ovdje nije bila na cijeni, tako da je tihi umjetnik poodavno zaboravljen. Mnogi nisu shvatili da je umjetnost, kroz samog Gojka, stanovala u Kistanjama. Iza Gojka Mažibrade ostali su brojni radovi, ali većina njih nestala je tokom posljednjeg rata, a nekolicina preostalih Gojkovih skulptura, djelimično ili potpuno uništenih, još uvijek se nalazi u njegovoj rodnoj kući. Braća bezuspješno nastoje sabrati bar fotografije svih Mažibradinih djela, kako bi bar na taj način ostalo zabilježeno njegovo rano prekinuto stvaralaštvo.

- Išao sam u Zadar, u tamošnji Muzej i Arhiv, interesirati se da li oni imaju više informacija o djelima pokojnog Gojka, ali ništa. Nisu ostale čak ni fotografije. No vjerujem da snimke njegovih djela još negdje postoje, ali za sada ni do čega ne možemo doći. Do rata je u kući bilo između 70 i 80 skulptura, ali sve je to nestalo kada smo izbjegli 1995. godine. Ostalo je samo njih desetak, i to prilično oštećenih - priča Jovo Mažibrada.

- Nama je cilj da se promoviše Gojkovo stvaralaštvo kako njegov cjelokupni umjetnički opus ne bi otišao u zaborav, jer nisu njega bez razloga smatrali Meštrovićevim nasljednikom. Što se tiče Bukovice, on je u njenoj istoriji najznačajniji kipar. U prilog ovoj tvrdnji govore djela. U vrijeme dok je boravio u Veneciji, odlazio sam njemu iz Rijeke, gdje sam tada živio. Znam da je i tamo izradio neka od svojih djela, pa mislim da bi se u Veneciji možda mogao pronaći bar dio njegovog stvaralaštva. Mnogo bi se toga o Gojku i njegovom stvaralaštvu moglo još reći, pa čak i knjiga napisati, samo kada bismo uspjeli sabrati, makar u vidu fotografija, sve ono što je u svom kratkom životu stvorio. Nažalost, njegovo rodno mjesto ga nikada nije prepoznalo kao umjetnika, nije ga znalo cijeniti. Gojkova umjetnost za Kistanje nije postojala. Jedino su ga u početku malo podržali u njegovom radu, ali bilo je to trenutnog daha. Nakon njegove smrti nitko nije pokazao bilo kakav interes da se Gojkova djela sačuvaju i da se trajno izlože negdje u Kistanjama. Sada je naš jedini cilj da se njegovo umjetničko stvaralaštvo reafirmiše. To je naš dug prema Gojku, kako ne bi ostao potpuno zaboravljen - završava svoju priču Jovo Mažibrada.

U porodičnoj kući Mažibrada u Kistanjama preostali dijelovi Gojkovih skulptura još uvijek svjedoče o umjetnikovom neospornom talentu, ali i njegovoj želji da u kamenu sačuva likove oca, majke, Nikole Tesle, bukovačkih seljaka. Njegova braća, kažu, neće odustati od namjere da saberu na jednom mjestu Gojkovo stvaralaštvo, a nadaju se da će u nekim narednim vremenima u Kistanjama više cijeniti umjetnost i umjetnici.

1/3