>

novosti logo

Kronika Kronika

Zatvor, batine i radio pretplata

Kako sistematski uništiti povratničku sirotinju - priča tko zna koja po redu: Živko Roksandić iz banijske Šaševe prošao je rat i zlostavljanje u sisačkom zatvoru, ali kap koja je prelila čašu stigla je iz HRT-a

Već smo navikli da prorijeđenim i vremešnim povratnicima na Baniji i Kordunu život zagorčavaju mnoge stvari s kojima se teško nose. Oni obilaze kancelarije i hladne činovnike u gradovima i općinama, često bezuspješno tražeći obnovu, struju, vodu, šljunak za puteve i socijalne crkavice, sve tako čekajući da nešto krene nabolje. Kako vrijeme prolazi, postaju sve stariji i nemoćniji, pa su struja, obnova ili voda koje su tako žarko tražili prije dvadesetak i više godina, danas izgubili prvotnu vrijednost. Nekako su se prilagodili i pomirili s činjenicom da od svega neće biti ništa. Život, često u potpuno nemogućim uvjetima, polako privode kraju. Mogu oni, ako treba, bez struje vode, obnove i bez puta. Ako treba.

Kako vrijeme prolazi, naoko sitne stvari za njih postaju krupne i u dobroj mjeri ih nerviraju i ljute. Prije nekoliko dana upoznali smo Živka Roksandića iz Šaševe, zabačenog i opustjelog sela jugozapadno od Gline, samotnjaka za kojega bi se moglo reći da ima itekako velikih problema napretek, ali od svih njih, najviše ga ljuti jedan – pretplata za radio prijemnik.

Dobivao sam i batine tamo u zatvoru. Dobro su me hranili, pa malo batinali, pa opet dobro hranili da ojačam, pa opet malo batinali i tako je za čas prošlo pola godine

- Kuća mi nije obnovljena, doslovno se raspada. Prije desetak godina rasturio me moždani udar, jedva sam preživio i zbog toga se jedva krećem. Nekako sam sve to prihvatio, ali, brate, onih 80 kuna mjesečno, već godinama dajem za radio koji se raspada i više krči nego što pjeva. Dok sam mogao, godinama sam plaćao, ali više ne mogu. U dugim zimskim večerima znao sam poslušati malo muzike i to mi je u ovoj pustoši bila jedina radost. Znaš, rijetko mi tko dolazi, pa je taj moj radio k’o neko čeljade u kući. Nekako je sve življe. Prošle godine imao sam prilične izdatke za drva i neko vrijeme nisam platio pretplatu. Ali, ne spavaj vraže. Stigla mi je neki dan poslijednja opomena kako moram odmah platiti 240 kuna zaostataka ili će za par dana svota iznositi već 700 kuna - jada se Živko, pokazujući na zid obješen radio prijemnik, uvezan špagom kako se ne bi raspao.

Pokušavamo mu objasniti da prijemnik može odjaviti, no kada je čuo da mora u Glinu kod javnog bilježnika, odbacio je tu mogućnost.

- Meni je lijeva noga ukočena, jedva hodam po kući par metara, kako i sa čim ću ja u Glinu? Neću platiti i gotovo, a radio ću prestati slušati, i tako više krči nego što svira. Neka dođu ovamo, neka vide gdje i kako živim, neka pogledaju i poslušaju moj radio, pa neka odluče, ali platiti neću. Ne mogu. Dok sam mogao, plaćao sam. To bi im trebalo biti dosta. Eto, nisam tražio obnovu, kućerak se raspada, pa neka mi umjesto obnove barem daju da slušam radio. Bilo bi to pošteno od države. Osim toga, neka me odvedu u zatvor, spasili bi me. Zatvora se ja ne bojim, jer tu barem imam iskustva - kaže Živko.

Cijela obitelj Roksandić, supruga Ljuba, kćerka Zora, sinovi Stevo i Živko, otišli su odavde još 1966. godine trbuhom za kruhom u Australiju. Živko je jedva izdržao desetak godina bez Banije i odlučio se sam vratiti u rodni kraj, gdje i danas samuje. Posljednji put se čuo sa sinom Stevom prije 7 godina. Od tada nikakva glasa o obitelji iz Australije.

Oluja Živka nije otjerala s rodnog ognjišta. Tih prvih dana kolovoza 1995. godine svi su palili traktore, u prikolice tovarili najnužniju imovinu, zajedno s nemoćnim, bolesnim babama i djedovima, pa putem prema Bosni. Tek njih četvero, među kojima i Živko, razbježalo se po obližnjoj šumi. Najprije su, priča Živko, navalili pripadnici Armije BiH, pa onda Hrvatska vojska. Pucali su jedni na druge preko njihovih glava. Kada su Živko i ostali vidjeli da je vrag odnio šalu i da se može izgubiti glava, predali su se HV-u. Završili su u zatvoru u Sisku, premda nitko od njih nije sudjelovao u nikakvim borbama niti su ikada imali ikakvo oružje. U zatvoru je Živko ostao punih šest mjeseci i odatle njegovo, ranije spomenuto, zatvorsko iskustvo.

- Ni danas ne znam zašto sam bio u zatvoru, kad ništa nisam loše u životu napravio i u ratu sam samo živio od svog rada na njivi. Sve nekako mislim da je to samo zato što sam Srbin, no, bilo pa prošlo. Dobivao sam ja i batine tamo u zatvoru. Dobro su me hranili, pa malo batinali, pa opet dobro hranili da ojačam, pa opet malo batinali i tako je za čas prošlo pola godine. Uglavnom, nisam bio gladan. Znao sam da neću vječno biti u zatvoru i da će me kad-tad pustiti. Tako je i bilo. E, kad sam se vratio u Šaševu, bilo mi je teško. Godinu dana sam čekao da ostvarim socijalnu pomoć od 600 kuna i tada sam već mogao nekako živjeti - objašnjava Živko, čija je socijala prošle godine porasla na 900 kuna.

Dva rata je Živko Roksandić preturio preko glave. Kao devetogodišnjak prošao je strahote Drugog svjetskog rata. Najteže je bilo izdržati glad i ustaški teror. Majku su odmah na početku rata ubile ustaše, stariji brat Stevo je poginuo boreći se u partizanskim jedinicama, a ostatak obitelji preživio je sakrivajući se po zemunicama i u zbjegovima. Priča nam i da tada nije bilo žita ni mlinova te kako po godinu dana nije vidio kruha. Znali su skupljati po polju zaostala zrna kukuruza, tucati ih čekićem i jesti.

- Znaš, prijatelju, svi ti ratovi, sva glad i sve muke, zatvorske batine i neimaština, moždani udar i onemoćalost, sve je to nekako, čini mi se, moralo biti. Zaboli me tu i tamo duša kada se svega sjetim, ali preživio sam i nisam gnjevan. Gnjevan sam zato što me siluju s onom pretplatom za radio. Đe su me samo pronašli u ovim vrletima - čudi se Živko Roksandić.

1/1