Bili ste na mnogim funkcijama u Partizanskoj Drežnici i gradu Ogulinu još od devedesetih, a koje funkcije imate sada?

Predsjednica sam Srpskog kulturno-umjetničkog i duhovnog društva Đurđevdan, predsjednica sam Zajednice drežničkih Srba, predsjednica Hrvatsko-kineskog društva prijateljstva u Drežnici i zamjenica predsjednika Hrvatsko-Ruskog društva prijateljstva.

Nedavno su vam u posjetu bili i Kinezi?

Desetak dana nakon velikog požara u kome smo ostali bez dijela prostorija, naše cjelokupne opreme i narodnih nošnji, 16. avgusta u Drežnicu je došla delegacija iz Kineske ambasade u Zagrebu, bili su tu i predstavnici naših ostalih društava prijateljstava. Tom smo prilikom otvorili izložbu fotografija vezanih uz Kinu. Održali smo i kraći kulturno-umjetnički program za naše goste. No, naša djeca-izvođači su nastupila u sportskim trenirkama jer su nam gotovo sve narodne nošnje iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije potpuno stradale u nedavnom požaru. Goste smo upoznali s nastalom štetom, obišli smo cijelo mjesto i upoznali ih s historijom Partizanske Drežnice u Drugom svjetskom ratu.

Kako su to gosti primili?

Oni su zadivljeni onim što se na ovim prostorima događalo tokom Drugog svjetskog rata. Ovdašnjim ljudima odaju veliku čast za žrtve i ne mogu shvatiti da se ovaj kraj u današnjoj Hrvatskoj zanemaruje, da se uništavaju spomenici i da se kradu obilježja iz partizanske borbe. Nama nije preostalo ništa drugo nego da kažemo punu istinu.

Vi ste među prvima u Hrvatskoj pokrenuli ljetno-zimske škole za obrazovanje. Onda se dogodio ‘kratki spoj’?

U pravu ste. Od 1994. do 1997. ljetno-zimske škole za srpsku djecu organizirala je Srpska pravoslavna crkva odnosno Drežnička parohija. Od 1997. do 2003. u Drežnici organizaciju tih ljetno-zimskih škola preuzima Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Od 2003. pa do 2012. godine, organizaciju ovih škola preuzima Zajednica drežničkih Srba. Sve se održavalo u okviru škole, sportske dvorane i Spomeničko-memorijalnog centra. Djeca su spavala u tim prostorijama, učila su srpski jezik i ćirilicu, muziku i likovnu umjetnost, historiju i geografiju. Predavači su bili vrhunski profesori. Imali smo dnevne i noćne odgajatelje, učio se vjeronauk, imali smo svakodnevnu medicinsku skrb, naše kuharice iz škole su kuhale pet obroka dnevno. Nikada nikakvih problema nije bilo. O tim školama mnogo je pisano u medijima i bilo je govora na televizijama, zagrebačkoj i beogradskoj.

I onda?

Kao grom iz vedrog neba dobivamo obavijest da smo izgubili pravo na organiziranje škole. Ne zbog naših propusta jer ih nikad nije bilo nego zbog promijenjenih ‘pravila igre’. Prema novim propisima, naime, takve oblike obrazovanja moraju organizirati turističke agencije, što je van zdrave pameti. Tako se mi više ne možemo javljati na te konkurse jer djeca ne smiju spavati u školskim prostorima, jelo im se ne može kuhati u školskim kuhinjama, odgajatelji i medicinsko osoblje moraju biti profesionalci kao da su naši odgajatelji samouki i medicinsko osoblje alternativni vračevi.

Što ćete učiniti?

Tražit ćemo prijem kod novog ministra obrazovanja Vedrana Mornara. Mi smo o svemu htjeli i prije razgovarati, ali bivši ministar Željko Jovanović niti ijedan njegov pomoćnik ili zamjenik nisu našli vremena da nas prime. Moram reći da smo prije, za vrijeme bivše vlasti, imali sasvim korektan odnos s Ministarstvom obrazovanja i da nas je tamo uvijek netko primao i saslušao, ako to već sam ministar nije mogao učiniti. Trebalo bi završiti nezavršeni dio Spomen-memorijalnog centra i urediti deset apartmana po četiri kreveta što je kapacitet od 40 djece u dvotjednom turnusu pa bi i dalje mogli organizirati zimsko-ljetne škole. Za prehranu bi se vrlo lako snašli, mada bi se vrlo jeftino mogla urediti i kuhinja. Ovakve škole nisu turizam pa da smještaj i prehrana moraju imati nekoliko zvjezdica već je to čisto očuvanje identiteta djece, a njima su bitni zabava i stjecanje novih znanja.