>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Željko Badurina: Reagiram na besmislene postupke političara

Moji favoriti iz svijeta politike se mijenjaju. U određenom trenutku to su bili Anka Mrak Taritaš, Zoran Milanović, Vesna Pusić, Tomislav Karamarko, Tihomir Orešković, Zlatko Hasanbegović… Pokušavam neutralno sagledavati njihove postupke, odnosno promašaje

Željko Badurina, poznatiji jednostavno kao Badurina, umjetnik je popularan na internetu. Duhovit i izrazito pronicljiv, ima publiku koja ga voli i prati: radove gotovo svakodnevno producira i objavljuje na društvenim mrežama, a izlaže i u galerijskim prostorima. Na naizgled jednostavan način opisuje realnost oko nas, komentirajući prije svega politiku, umjetnost, društvo i općenito život. Postao je time digitalnim kroničarem našeg digitalnog vremena.

Uvijek dopuštam da se moji radovi uzimaju i dijele dalje, kao što se i ja osjećam slobodnim uzimati radove drugih i koristiti ih tako da napravim nešto novo, svoje. Mislim da je takav način korištenja i distribuiranja radova u duhu interneta, odnosno Facebooka

Od 2012. ‘izlažete’ na Facebooku digitalne intervencije na fotografijama ili, u širem smislu, memove: s jedne strane to je logičan nastavak vašega analognog rada, mail arta, a s druge ste prisvojili metodu koju koriste milijuni drugih internetskih korisnika. Po čemu su onda vaši radovi umjetnost, a neki drugi nisu?

Ne znam jesu li moji radovi umjetnost. Specifični su u tom smislu da su tematski lokalni, bave se uglavnom domaćom politikom, umjetnošću itd. Vjerojatno jest riječ o umjetnosti, jer sam diplomirao na Akademiji i član sam Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, ali se načelno ne opterećujem time. Da bi se moji rad razumio, valja poznavati naš domaći kontekst: kad bih imao izložbu u Berlinu, bilo bi logično da se tekstovi koje često koristim u radovima prevedu na njemački i da ispod njih bude legenda s pojašnjenjem konteksta u kojem je rad nastao. Oni shvatljiviji engleskoj publici su uglavnom s engleskim natpisima, poput VTF (What the Fuck) ili OMG (O my God), koje FB zajednica često koristi kao poštapalicu.

Distribuiranje ideja

Udaljimo li se koji korak od Waltera Benjamina i njegove teorije o tehničkoj reprodukciji pri kojoj umjetničko djelo umnožavanjem gubi svoju auru, što se zapravo događa s digitalnom reprodukcijom vaših djela? Koja je njihova kulturna, materijalna i izložbena vrijednost? I gubi li se ona kad ih preselite u galeriju?

Logično je da radovi nastali za društvene mreže budu upravo na njima. Svako njihovo izmještanje je pomalo neprirodno, jer su rađeni u digitalnom obliku za potrebe FB-a i trebaju biti upravo ondje. Što se tiče njihova izlaganja u materijalnom obliku, tj. isprintanih na papiru i izloženih u galeriji, to je potrebno zbog publike koja nije uključena u internetske društvene mreže, a zanima je to što radim. Zanimljivo je ponekad takve radove izlagati u galeriji, jer ih se kao cjelinu može drugačije sagledati i mogu se uspostavljati drugačije poveznice. Što se prvog dijela pitanja tiče, moji su radovi prikazani na tisućama monitora. Kod većine njih nije toliko bitna forma, iako je i ona važna, nego poruka ili komentar. Distribuiranje stavova i ideja putem tih radova je ono najvažnije. U tom je smislu materijalizacija nekakvih digitalnih sličica kao printova na papiru manje bitna, one su idejno odradile svoj posao. U inozemstvu muzeji otkupljuju digitalne radove svjesni da je riječ o online radu i imaju razrađenu metodologiju kako ih arhivirati i prezentirati. Prioritet mi je komunikacija ideje, a vrijeme će pokazati koliko su moji radovi kulturno vrijedni. Davno sam u komentaru u rubrici ‘Misao dana’ rekao da je sve što radim zapravo javno dobro, dostupno svima.

Uvažavam stranu koju komentiram koliko god mogu. Ne radi se o autocenzuri, nego o potrebi da ostanem u granicama duhovitosti, da ne zapadnem u neke negativne i ružne stvari

Kažete da nemate milosti prema političarima: čini se da nekima doista ne dajete nikakav popust i da ste na neke izrazito fokusirani. Kako birate na koga ćete reagirati, tko su vam favoriti?

U jednom je dnevnom listu kao naslov izišao moj citat da nemam milosti prema političarima, iako mislim da nikad to nisam izjavio. U svakom slučaju, ne bih rekao da nemam milosti, ali komentiram njihov javni rad, koji treba biti izložen kritici ljudi i javnosti. Budući da su nam svima egzistencije podosta uvjetovane odlukama političara koji kreiraju našu svakodnevicu i stvarnost, logično je da ljudi razmišljaju o njihovim potezima i odlukama koje su često izuzetno dalekosežne. U jednom sam periodu i sam počeo aktivnije pratiti njihov rad, posebno onaj ključnih ljudi, poput premijera i ministara. Najčešće reagiram na njihove odluke i postupke koji mi se čine nepromišljenima, nedosljednima i besmislenima. Moji favoriti iz svijeta politike se mijenjaju. Pokušavam neutralno, koliko je to moguće i bez obzira na to koja je stranka ili koalicija na vlasti, sagledavati njihove postupke, odnosno najčešće promašaje. Ne favoriziram zapravo nikoga, a ako je netko dobar i kvalitetan, to poštujem bez obzira na svoja privatna uvjerenja. Favoriti su mi u određenom trenutku bili Anka Mrak Taritaš, Zoran Milanović, Vesna Pusić, Tomislav Karamarko, Tihomir Orešković… Nekima sam se češće vraćao, a nekima ne. Bavljenje svakim od njih ovisi o trenutačnoj aktualnosti neke teme, u kojoj je svaki put netko iz tog širokog spektra glavni akter. Bilo je političara koje sam češće koristio u radovima i onih koji bi samo ponekad bljesnuli. Bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i neke njegove odluke komentirao sam u nekoliko radova. Omiljena političarka Anka Mrak Taritaš bila je čest gost mojih fotomontaža; sve je počelo poigravanjem s dvoznačnošću njezina prezimena, koje u sebi nosi i doba dana kad padne noć. S vremenom mi je postala metaforom za tipičnog birokrata, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Mislim da sam je komentirao dobrohotno, a ne zlonamjerno. Po mišljenju javnosti, ona je ipak solidno odradila svoj ministarski mandat. Uvijek pokušavam pronaći nekakvu mjeru u svim komentarima, bez obzira na to koliko su mi neki od političara osobno mrski ili antipatični.

Sastavni dio vaših radova su i komentari vaše publike na društvenim mrežama. Jeste li ikada dobili komentare svojih meta: političara, umjetnika, estradnjaka, posredno i crkvenih predstavnika? I je li se netko našao uvrijeđenim?

Najčešće je riječ o dobrohotnim komentarima, vrlo pristojnima i umjerenima. Nikad nije bilo nekih težih zamjeranja ili situacija u kojima bi netko bio povrijeđen. Bilo je ljudi koji ponekad možda i nisu razumjeli neki rad, pa su postavljali pitanja. Znam da je Anka Mrak Taritaš znala ponešto šerati na svome FB-profilu, ali se nitko nikad nije uključio u diskusiju na mojoj stranici ili ondje ostavio nekakav komentar. Ljudi su, sudeći po njihovim komentarima, prepoznali sve što radim na FB-u kao nešto što ih veseli i zabavlja te ne provocira neke burne ili negativne reakcije. Mislim da je od iznimne važnosti pronaći mjeru u tome da se nečiji postupak ili neka tema obrade tako da to ljudi ne prepoznaju kao uvredu, nego kao duhovit komentar. Zanimljivo je da mnogi moji FB-prijatelji često šeraju moje radove s drugim ljudima. To mi je drago iz više razloga: prvi je taj da im se moji radovi sviđaju, a drugi to što će ih tako vidjeti još više ljudi. Uvijek dopuštam da se moji radovi uzimaju i dijele dalje, kao što se i ja osjećam slobodnim uzimati radove drugih i koristiti ih tako da napravim nešto novo, svoje. Mislim da je takav način korištenja i distribuiranja radova u duhu interneta, odnosno Facebooka, i ta mi je dimenzija demokratizacije ideja, fotografija, tekstova, slika… jako draga i bliska. Mislim da je to važan aspekt u budućem distribuiranju raznovrsnih sadržaja, pa tako i umjetničkih djela.

Dragocjen otklon kroz humor

Na koji način umjetnost treba govoriti o društvu u kojem živimo, odnosno kako doživljavate svoje radove kao politički komentar svijeta: postaju li i oni dijelom tog istog medijskog spektakla potrošnje?

Ako ćemo govoriti statistički, moji radovi nisu dio medijskog spektakla, jer po broju onih koji ih prate nisu internetska ‘megapojava’. Moj osobni interes je takav da uza sve druge teme njegujem i interes za društvenu stvarnost i dnevnopolitička zbivanja. Ne smatram da su umjetnici koji nisu društveno angažirani ili koji rade u nekim tradicionalnim medijima manje vrijedni, postoji interes publike i za takvu umjetnost. Važno je napomenuti da su teme i područja interesa svakoga pojedinog umjetnika vrlo raznovrsni. Dobro je da su umjetnici angažirani i društveno osviješteni, ali nerealno je očekivati da svi budu takvi. Otvoren sam za sve pristupe i oblike umjetnosti. Politička satira koja je prisutna u jednom dijelu mojeg rada nešto je što me iskreno zanima i mislim da bi bilo neprirodno da se drugi umjetnici bave takvim temama ako ih one ne zanimaju. Osim političke satire, zanimaju me i teme vezane uz šoubiznis, međunarodnu i domaću suvremenu umjetnost, estradu, fenomeni u vezi kulture stanovanja i kupovanja, konzumerizma… Ljudima su najbliže teme vezane uz političare i dnevnopolitička zbivanja, jer su one sveprisutne u medijima. Zato na njih uvijek snažno reagiraju i puno lajkaju i šeraju.

Vaši su radovi izrazito pronicljivi i duhoviti, ali očito pazite da ne prijeđete granicu i da ne završite u cinizmu, ogorčenosti i zajedljivosti, što je prilično lako ako se sagleda društvena realnost. Može li pritom humor biti oružje?

Vrlo je tanka ta granica i izuzetno je teško ne prekoračiti je. Prije svega, riječ je o nekom unutarnjem dojmu i osjećaju da je rad OK. Kad osjetim da sam s nekim radom možda pretjerao ili nisam siguran da je dobro izbalansiran, ostavim ga neko vrijeme po strani; pokaže li se i kasnije takvim, ne stavljam ga na FB. Važno mi je da se sa svojim radovima pozitivno i ugodno osjećam i da mi ne stvaraju neke šumove i naknadne nejasnoće. Uvažavam stranu koju komentiram koliko god mogu. Ne radi se o autocenzuri, nego o potrebi da ostanem u granicama duhovitosti, da ne zapadnem u neke negativne i ružne stvari. Što se humora tiče, rekao bih da je to ispušni ventil, da sebi i drugima stvarnost učinim probavljivijom i lakšom. Otklon kroz humor je dragocjen, jer sivu stvarnost omekšaš, malo je poljuljaš i pogledaš iz drugog kuta.

Integralni dio vaših radova su i performansi, a među njima je bila i misa koju ste svojedobno platili za novu zgradu zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti. Namjeravate li uskoro još kakvom akcijom spašavati naše duše?

Akciju ‘Misa za MSU’ organizirao sam 2008. u crkvi svete Katarine kod tadašnje zgrade Muzeja na Gornjem gradu; bila je zamišljena kao vapaj umjetnika i svojevrsni ironični komentar dugogodišnjega natezanja oko izgradnje novoga muzejskog prostora u Zagrebu. Kao što se sjećamo, napola dovršena nova zgrada godinama je stajala i propadala, a radilo se o velikom ulaganju i, naravno, velikoj financijskoj šteti za cijelu zajednicu. U toj beznadnoj situaciji učinilo mi se da bi molitva Bogu pomogla da se MSU što prije dovrši i otvori za javnost. Kao što vidimo, molitva je uslišena, a Muzej otvoren. Bio je to rad koji je na apsurdno-ironičan način ukazao na tadašnji problem šire umjetničke i društvene zajednice. Spas svake pojedinačne duše čini mi se pak vrlo individualnim problemom, pa bih radije savjetovao da se svatko sam uputi u crkvu i uplati si misu.

Stvorili smo cjelovitog Srbina i cjelovitog Hrvata

Svojedobno ste napravili iznimno zanimljiv rad nazvan ‘Pola Hrvat – pola Srbin’. Kako je nastala ta ideja?

Razglednica ‘Pola Srbin – pola Hrvat’ koju sam poslao 2005. rad je iz serije ‘Post-art’, koja na duhovit način komentira postojanje onoga drugoga, manje popularnoga i često izostavljanoga ili skrivanoga segmenta nacionalnog naslijeđa. Suradnik u izvedbi tog fotoperformansa bio mi je sisački umjetnik i kolega Marijan Crtalić. Za potrebe rada kreirao sam dvije majice, na jednoj je pisalo ‘pola Srbin’, a na drugoj ‘pola Hrvat’, što u našem slučaju odgovara istini; kad smo ih obukli, prijateljski smo se zagrlili za potrebe snimanja i tako stvorili cjelovitog Srbina i cjelovitog Hrvata. Riječ je o radu koji je i danas aktualan, jer je ovdje još uvijek često važno tko si i što si, tko su tvoji roditelji i odakle su podrijetlom. U nekim sređenijim i zrelijim demokracijama te stvari nisu toliko važne.

1/2