>

novosti logo

Politika / Balkan Politika / Balkan

Zemlja koja Bosne nema

Brzina, verbalna odlučnost i samouvjerenost nove hrvatske vlade u pogledu upuštanja u aktivnu politiku prema BiH sugeriraju da nije riječ o hrvatskoj samoinicijativnosti, nego da je u pozadini američki plan relativno skorog smještanja BiH u okrilje NATO-a i EU-a, e kako bi se najnestabilniju državu europskog jugoistoka otrglo od utjecaja Putinove Rusije i Erdoganove Turske

Nakon sedamnaest ili osamnaest godina relativne apstinencije, hrvatska vanjska politika svojim najvažnijim poslom opet smatra Bosnu i Hercegovinu. O tome svjedoče svježe izjave svih ključnih kreatora i provoditelja hrvatske vanjske politike. Premijer Andrej Plenković, kojemu će prvo službeno putovanje biti u Sarajevo i Mostar 28. i 29. listopada, već je nekoliko puta u posljednjih nekoliko dana ponovio ovo: ‘Vanjskopolitički prioritet broj jedan nove hrvatske Vlade bit će europski put Bosne i Hercegovine, funkcionalnost i kohezija BiH te zaštita ravnopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda.’ Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović: ‘Bosni i Hercegovini treba pomoći ne samo u procesu reformi na putu u članstvo EU, nego i u uređenju države kako bi sva tri naroda, naravno u našem slučaju prvenstveno smo zainteresirani za poziciju hrvatskoga naroda, bili doista ravnopravni na cijelom teritoriju BiH.’ Pritom konstatira da se bosanskohercegovačke Hrvate ‘gura u poziciju nacionalne manjine’. Davor Ivo Stier, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova: ‘Na jugoistoku Europe prioritet hrvatske vanjske politike je europski put Bosne i Hercegovine. Mi ćemo se aktivno zauzimati za poštivanje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda, a što uključuje i hrvatski narod.’

Radi se o pokušaju patroniziranja Bosne i Hercegovine, pri čemu Hrvatska nema ni moći ni historijskog i drugog legitimiteta za takvu politiku. Fokusiranje na BiH je i neracionalno, jer se takvim fokusom malo što može postići, a omjer potencijalne koristi i potencijalne štete je nepovoljan – kritičan je Dejan Jović

Osim ovo troje citiranih, vrlo važnu ulogu u kreiranju i vođenju politike prema Bosni i Hercegovini, ali i ostatku regije, imat će i šef Plenkovićevog kabineta Davor Božinović: on neće davati izjave i intervjue, nego će iz pozadine voditi povjerljive diplomatske operacije koje će mu povjeravati izravno premijer. Božinović je najbolje od svih u državnom vrhu upućen u političke prilike u regiji, a pritom je njegovo shvaćanje hrvatske regionalne uloge sasvim jednostavno: Hrvatska treba biti produžena ruka Sjedinjenih Država i NATO-a, i na zapadnom Balkanu treba voditi politiku koja će biti u funkciji geostrateških interesa moćnih pokrovitelja i saveznika. Plenković, Stier i Grabar-Kitarović, koja je neprimjetno odbacila vanjskopolitičku usmjerenost na inicijativu Jadran – Baltik – Crno more, tome su dodali svoju računicu koja se sastoji u pokušaju da se nešto ušićari na služenju velikima i jakima, pa zdušno inzistiraju na ravnopravnosti bosanskohercegovačkih Hrvata, a pritom je sve više u optjecaju pojam ‘federalizma’. Što bi značila uspostava federalizma u Bosni i Hercegovini, državi koja se ionako sastoji od dvaju entiteta, pri čemu se jedan od njih zove Federacija BiH? Jedino čega se moguće dosjetiti jest dugotinjajuća zamisao o formiranju hrvatske federalne jedinice, što bi Bosnu i Hercegovinu, umjesto na dva, rascijepilo na tri etnički homogena komada.

Prvi put dakle poslije razdoblja neproglašene međunarodne izolacije u drugoj polovici devedesetih – izolacije izazvane ponajprije antibosanskom politikom Franje Tuđmana –Hrvatska transparentno i nedvosmisleno objavljuje da glavne vanjskopolitičke karte baca na Bosnu i Hercegovinu. Ako izuzmemo bezrezervnu težnju članstvu u NATO-u i Europskoj uniji, to je ujedno prvi put nakon 1999. da Hrvatska jasno i otvoreno deklarira svoj strateški vanjskopolitički interes.

- Tu se radi o pokušaju patroniziranja Bosne i Hercegovine, pri čemu Hrvatska nema ni moći ni historijskog i drugog legitimiteta za takvu politiku. Fokusiranje na BiH je i neracionalno, jer se takvim fokusom malo što može postići, a omjer potencijalne koristi i potencijalne štete je nepovoljan - kritičan je Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i nekadašnji savjetnik predsjednika Josipovića.

Nikakva je hrvatska i hdz-ova vjerodostojnost u zalaganju za politička prava bosanskohercegovačkih Hrvata, jer su upravo Hrvatska i zagrebačko-mostarski hdz među najodgovornijima za činjenicu da se broj Hrvata u BiH u proteklih dvadeset i pet godina prepolovio, pa ih danas u toj zemlji stvarno ne živi više od 450 hiljada

Brzina, verbalna odlučnost i samouvjerenost nove hrvatske vlade u pogledu upuštanja u aktivnu politiku prema Bosni i Hercegovini, uključujući i pomoć u ‘unutarnjem uređenju države’, sugeriraju da nije riječ o hrvatskoj samoinicijativnosti, nego da je u pozadini američki plan relativno skorog smještanja BiH u okrilje NATO-a i Europske unije, e kako bi se najnestabilniju državu europskog jugoistoka otrglo od utjecaja Putinove Rusije i Erdoganove Turske. S obzirom na tešku i mračnu hrvatsku i HDZ-ovu hipoteku kad je riječ o Bosni i Hercegovini, Plenković nikad ne bi smogao smjelosti da se upusti u takvu avanturu bez ohrabrenja nekog moćnijeg. Ta hipoteka, između ostalog, podrazumijeva to da se u kasnu jesen 2017. očekuje pravomoćna haška presuda šestorici nekadašnjih političkih i vojnih šefova samoproglašene Herceg-Bosne koji su 2013. prvostupanjski osuđeni na visoke zatvorske kazne zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu protiv Bosne i Hercegovine, pothvatu vođenom iz Zagreba i impregniranom ratnim zlodjelima nad civilima. Nikakva je hrvatska vjerodostojnost za samostalnu misiju ‘spašavanja’ Bosne i Hercegovine, naročito stoga što se ova zemlja nikad nije suočila s istinom o svom bosanskohercegovačkom grijehu.

Nikakva je, također, hrvatska i HDZ-ova vjerodostojnost u zalaganju za politička prava bosanskohercegovačkih Hrvata, jer su upravo Hrvatska i zagrebačko-mostarski HDZ među najodgovornijima za činjenicu da se broj Hrvata u BiH u proteklih dvadeset i pet godina prepolovio, pa ih danas u toj zemlji stvarno ne živi više od 450 hiljada. Hrvati nisu nikad u tih četvrt stoljeća konstruktivno shvatili svoju konstitutivnu prisutnost u BiH: nikad nisu uspjeli nadrasti ideju o vlastitom entitetu, što se vidi i sad, kad se ta opcija najvjerojatnije pokušava realizirati u paketu sa zalaganjem za ‘europski put Bosne i Hercegovine’, s tim da bi ‘europski put’ trebao funkcionirati kao jamstvo cjelovitosti zemlje. Položaj Hrvata u BiH, usto, otežava, ili možda olakšava, ali svakako dodatno komplicira to što svi oni imaju hrvatske pasoše i što su, zapravo, ravnopravni građani EU-a, pa unatrag par godina mogu nalaziti, i nalaze, poslove u Beču, Minhenu ili Frankfurtu, a ne u Mostaru, Livnu i Prozoru, ili u Splitu i Zagrebu. I masovno odlaze čitave obitelji. Manjak vjerodostojnosti, međutim, ne mora nužno isključivati mogućnost korisnog i pametnog budućeg djelovanja.

- Nekako se stiče dojam da se Zagrebu žuri. Da ne gatamo o razlozima te žurbe koji se mogu ticati i skorih haških presuda Prliću i ostalima, hoću da vjerujem u dobre namjere zvaničnog Zagreba - kaže Nerzuk Ćurak, publicist i profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

- Ako može pomoći da se BiH izgradi kao zbiljska država, u kojoj su svi jednako ravnopravni na svakom dijelu BiH, što samo po sebi isključuje bilo kakav nacionalni ekskluzivizam i cilja na nacionalnu ravnopravnost kroz institucionalne aranžmane na državnom nivou vlasti koji onemogućuju majorizaciju, takva participacija Hrvatske, uz suglasnost bosanskohercegovačkih vlasti i međunarodne zajednice, ne bi bila za odbaciti. Bude li na tragu institucionalizacije etničkih prostora, to bi bila politička materijalizacija etnobiološkog imperijalizma, politička kratkovidnost i geostrateško sljepilo. A ako stvarni ili artificijelni strah od dekonstituiranja Hrvata u BiH nije moguće prevladati novim, kreativnim gestama institucionalnog osnaživanja, već samo prihvatanjem primordijalnog zova etnoteritorijalnog zaokruživanja, onda je to tužni i jadni inventar hrvatske politike u Bosni i Hercegovini - zaključuje Ćurak i nada se da će Plenkovićeva posjeta Sarajevu udahnuti barem početni sadržaj zasad praznjikavoj i vrlo načelnoj inicijativi.

- A valja vidjeti i kako će centralna vlast u Sarajevu reagirati na nove darove iz Zagreba - dodaje.

Sva je prilika da će Plenković tražiti nekakav srednji put između dva suprotna politička pristupa o kojima govori Nerzuk Ćurak, no čak i kad bi nove hrvatske namjere prema BiH bile u skladu s Ćurkovim optimističnim očekivanjima, ostaje pitanje koliko je realan ubrzani ‘europski put BiH’ i koliko u tome može pomoći Hrvatska, jer Hrvatska je tek jedna od dvadeset i sedam članica EU-a, a ni Amerika nije svemoćna kad se radi o utjecaju na članice Unije, naročito na neke od ključnih zemalja-članica.

- Bosna i Hercegovina je stvar politike velikih sila, pa čak ni Njemačka i Britanija ne mogu mnogo postići, a kamoli jedna mala zemlja kao što je Hrvatska - nije entuzijastičan Dejan Jović.

- Prethodni pokušaji uplitanja i patroniziranja završili su loše. Kao što znamo, duge su sjenke prethodnih ratova, a Hrvatska je šampion u održavanju na životu javnog diskursa o tim ratovima. Istodobno, ona jugoslavensko socijalističko iskustvo sve više tretira isključivo negativno, a to u BiH ne može biti dobro prihvaćeno, posebno kod Bošnjaka. Tako da se, sve u svemu, radi ili o nepromišljenom ili o tipično nacionalistički malicioznom potezu, odnosno najavi - smatra Jović.

Slučaj Zovko govori o pravim namjerama

Dok najavljuje snažnu i navodno konstruktivnu političku usmjerenost na Bosnu i Hercegovinu, premijer Andrej Plenković hladnokrvno blagoslivlja i podupire nezabilježen slučaj u europskoj političkoj praksi, a glavna junakinja priče je Željana Zovko, HDZ-ovka iz Hercegovine. Dotična je bila na listi HDZ-a na izborima za Europski parlament 2013., no nije uspjela osigurati unosno zastupničko mjesto u Briselu. Za utjehu, bosanskohercegovački HDZ imenovao je Željanu Zovko, u sklopu svoje diplomatske kvote, ambasadoricom Bosne i Hercegovine u Italiji.

A onda su se u europarlamentu oslobodila dva mjesta za kandidate s HDZ-ove liste, jer su Andrej Plenković i Davor Stier zauzeli pozicije u novoj Vladi. Jedno mjesto pripalo je Ivici Toliću, dok je drugu upražnjenu klupu – po redoslijedu s izborne liste – trebao popuniti sad već bivši HSP-ovac Ivan Tepeš. On se, međutim, odjednom predomislio i odlučio se zahvaliti na poklonu od tristotinjak hiljada eura u iduće dvije i pol godine, tek će se vidjeti što je dobio zauzvrat, pa je red došao na devetoplasiranu s liste Ž. Zovko, dobru Plenkovićevu prijateljicu. Premda se Zovko do zaključenja ovog teksta nije izjasnila oko svoje buduće karijere, izglednije je da će prihvatiti mjesto u Europskom parlamentu, jer je financijska matematika neumoljiva. Ponovimo: nova HDZ-ova i hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu vjerojatno će postati osoba koja je aktualna veleposlanica druge suverene države, Bosne i Hercegovine, u Italiji. Plenković u tome, eto, ne vidi ništa neobično, pogotovo ne sporno. Toliko o dobrim namjerama prema BiH.

1/1