>

novosti logo

Društvo Društvo

Zemlja ovršiteljskih parazita

Svi se nadmudruju oko sitnih olakšica u Ovršnom zakonu, a malo tko spominje golemi iznos koji ovršitelji izvlače iz džepova nesretnih građana. Zašto se ne propiše i tako ograniči cijena njihovih usluga?

Car je gol, poručuje pismo što ga je s nekom djetinjom naivnošću predsjednica Republike uputila premijeru povodom promjena u Ovršnom zakonu. U pismu je bitan samo jedan, ali više nego dovoljan podatak, da bi se shvatilo otkuda vjetar puše. Na svaku ovršenu kunu ovršiteljska mafija uzima sebi još četiri. Ili, u apsolutnim brojkama, na osam milijardi, koliko duguje 330.000 blokiranih građana, trošak prisilne naplate je četiri puta veći, čak 32 milijarde kuna. Riječ je dakle o golemoj pljački koja se događa po zakonu, koji vlast sada pokušava ublažiti. Ali problem je mnogo dublji od jednog zakona. Astronomski iznosi koji se tu vrte ukazuju na to da je riječ o nastavku bezobzirnog bogaćenja na račun građana i po cijenu uništavanja ekonomske supstance zemlje. O velikoj, prljavoj igri koja se odvija pod plaštem nacionalnih interesa i traje otkako je započela tranzicija u kapitalizam.

U tome se mogu prepoznati tri faze. U prvoj, koja se uglavnom podudara s prvim kapitalističkim desetljećem, to je bila privatizacija koju su mnogi, nesvjesni što ih još čeka, smatrali pljačkom stoljeća. Slijedila je druga faza u kojoj su se rasprodavale banke i ostalo obiteljsko srebro, uglavnom inozemnim kupcima. Obje faze provedene su također po zakonu, dakle planski i s jasnom namjerom. S predumišljajem, kako bi rekli pravnici. U trećoj fazi, kojoj sada svjedočimo, glavni alat pljačke postale su razne naknade i troškovi, kojima se pune blagajne banaka i džepovi raznih ovršitelja ili trgovaca dugovima. Miroslava Kutlu iz prve faze i talijanske ili austrijske banke i mađarski Mol iz druge, zamijenile su Fina i vojska javnih bilježnika i odvjetnika, na čelu s notornim Marijanom Hanžekovićem. Igru su nekad poveli partijski podobnici i ratni dobitnici, slijedio je krupni, mahom inozemni kapital, da bi na red stigli birokrati raznih vrsta, od kojih su mnogi ušančeni u državnom aparatu i javnom sektoru. Jedino su žrtve uvijek iste.

Isto je i ponašanje političke klase. Ona brine da sve bude po zakonu, dakle lege artis. U tome skoro da nema stranačkih razlika, pa je i sada, u slučaju Ovršnog zakona, uspostavljeno neko dirljivo jedinstvo, skoro i bratstvo, odnosno velika koalicija. Odjednom se svi slažu i svi će podržati promjene, i HDZ i SDP i Most, jer brinu za dobrobit blokiranih i ovršenih građana. Pritom se nadmudruju oko sitnih olakšica u zakonu, ali nitko ne spominje (osim naivne predsjednice) ono što je u svemu najvažnije. To je golemi iznos koji ovršiteljski paraziti izvlače iz džepova nesretnih građana. Zašto se ne propiše i tako ograniči cijena njihovih usluga? Zar im ukupno deset posto, na primjer, ne bi bilo dosta za njihov posao, koji se i tako svodi na premetanje papira i prepisivanje uvijek istih špranci? To bi značilo da u konkretnom slučaju oni potražuju 800 tisuća kuna, a ne sablasne 32 milijarde. Ako zaista žele riješiti problem, to bi ministrima i gospodi narodnim zastupnicima prvo moralo pasti na pamet. I to ne samo zbog navodnog humanizma i renesanse, čime se diče, već zbog obične računice. Zaduženi građani puno bi lakše i prije vratili svoj izvorni dug kad ga ovršiteljska mafija ne bi upeterostručila i tako prebacila u mračnu zonu otimačine i špekulacija. Istovremeno ljudi bi svoj novac, ako ga imaju, trošili na normalnom tržištu proizvoda i usluga, potičući rast proizvodnje i ukupnu ekonomsku aktivnost, umjesto da se preprodaju potraživanja, razvijaju faktoring kuće i jača pritisak na nesretne ljude. I to je, doduše, po zakonu, ali uvijek na granici reketa i kriminala, koliko god mi šutjeli o tome.

Može zvučati cinično, ali zato nije manje istinito, da je na svom putu u kapitalizam Hrvatska uništila metalsku ili naftnu industriju i zamijenila je ovršiteljskom mafijom i faktoring mudrolijama. Za Hrvatsku to je postala industrija budućnosti.

Ne treba puno mudrosti da se sve to shvati. Kao što nije trebalo mnogo pameti da se odmah vidi kako je privatizacija na naš način, kad je pravo zaposlenih i svih građana na nekadašnje društveno vlasništvo zamijenjeno vlasništvom partije i države, uništavala prerađivačku industriju. Onu istu zahvaljujući kojoj je Hrvatska nekad spadala u srednje razvijene zemlje. I da je samim tim osuđena na dugoročnu, endemsku nezaposlenost, egzodus cijelih generacija i depopulaciju. Ili da se rasprodajom banaka domaći razvoj podvrgava stranim interesima, što zakonito vodi u dominaciju uvoza, trgovine i konačno u turizam republiku. (Za banana republiku klima ipak ne odgovara.) Sve to nije smetalo velikim ljubiteljima hrvatstva. Kao što je slučaj sa svakim nacionalizmom, i hrvatski se zadovoljavao folklornim simbolima, učvršćivao stvaranjem stalnog osjećaja ugroženosti i hranio upravo fanatičnom brigom za vlastiti džep. Otuda magnetizam kojim je nacionalistička politika uvijek privlačila svaku kompradorsku dušu. Ona je, zapravo, moguća samo dok je nacija apstraktni pojam. Za brigu o živim ljudima i njihovim sudbinama tu nema mjesta. Spoznaja da je nacija sastavljena od pojedinaca spada u drugi i drukčiji način razmišljanja.

To je test na kojem prolazi ili pada i sadašnja hrvatska politička klasa, selekcionirana u strankama, Saboru i Vladi. Nije tu riječ o liberalizmu, već o ravnoteži legalnih interesa u društvu i najvažnijem nacionalnom interesu, a to je što brži razvoj. Jedno i drugo je nerazdvojno povezano. Bez razvoja interesi se mogu zadovoljiti samo otimačinom, a bez ravnoteže interesa nijedno društvo ne može napredovati. U prvoj fazi tranzicije zadovoljeni su interesi pljačkaša vezanih na novu vlast, u drugoj stranih moćnika o čijoj je podršci ta vlast ovisila, a u trećoj interesi narasle hobotnice domaće birokracije, srasle sa živim tkivom te iste vlasti. Sve na čemu počiva država i njen sustav u međuvremenu je podređeno tim interesima. Za pljačkaše iz prve faze donesen je Zakon o zastari i stvoreno potpuno nedjelotvorno pravosuđe, interesima stranog kapitala iz druge faze prilagođena je tečajna i ukupna monetarna politika, ali npr. i mirovinska reforma kojom je novac za penzije pretvoren u špekulativni kapital banaka. A dobitnicima treće faze dozvoljeno je da izgrade cijeli sustav tzv. naknada koje su ukupno narasle na još jedan, paralelni proračun. Ovršni zakon dio je tog sustava. I Europska unija se (zasad?) pravi luda, ocjenjujući da Hrvatska izlazi iz razdoblja prevelikog proračuna. Konačno i Unijom vladaju zemlje koje su sudjelovale u pretvaranju Hrvatske u turizam (banana) republiku i kojima je u interesu da ona takva i ostane.

Eventualne promjene, u koje je teško vjerovati, ovise samo o domaćim snagama. Paradoksalno je da do njih zasad dovode (makar i u malim razmjerima) nezasitni dobitnici, a ne domaći političari zabrinuti za budućnost zemlje i nacije. Banke je okrznula vlastita prljava igra s kreditima u švicarskim francima, a ovršiteljske parazite slična nezajažljivost u isisavanju krvi hrvatskog puka. Hoće li nešto napraviti i političari, svjesni da bi time dirali ne u osinje, već doslovno u gnijezdo stršljena? Umjesto odgovora, prisjetit ćemo se jedne od maksima britanskog dramatičara (i salonskog ljevičara) Georgea Bernarda Shawa. ‘Razuman čovjek prilagođava se društvu. Nerazuman pokušava prilagoditi društvo sebi. Dakle, sav progres ovisi o nerazumnim ljudima’, rekao je on.

1/1