>

novosti logo

Kronika Kronika

Ženska glava, muška posla

Emancipacija žena ne stanuje samo u gradovima: Anka Miljković, koju u kraju oko Dvora znaju po nadimku Svila, ne libi se prihvatiti najtežih poslova kako bi četvero njene djece živjelo dobrim životom

Siromaštvo na rubu egzistencije svakodnevnica je za mnoge na ratom uništenim područjima, pa borba za golo preživljavanje nije zaobišla ni Anku Miljković iz Gornje Stupnice kraj Dvora. Porijeklom iz Suve Međe, kako narod godinama zove pasivne dijelove Bosanske krajine uz granicu s Hrvatskom, na Baniju se doselila kad se polovicom 90-ih udala za Milorada. U okolici Dvora znaju je kao Svilu, po nadimku koji je još u djetinjstvu dobila radi svoje duge kose, a koju danas uglavnom prekriva kačketom. Nakon godina teškog života, malo je danas sjaja i mekoće na toj kosi i na Ankinu posivjelom licu. Iako je tek zakoračila u četrdesetu, o proživljenom svjedoče njezine grube i žuljevite ruke.

Iz Ankinih izrazito plavih očiju ipak još često bljesne radost: kad se povede razgovor o djeci, u glasu joj se nazire toplina, ali o teškim temama govori stisnutih usana i s knedlom u grlu. Unatoč tome što je život nije mazio, Svila je uspjela stvoriti i sačuvati obitelj, pa je sada njezina porodica jedna od rijetkih u dvorskom kraju koje se mogu podičiti sa čak četvero djece. Kći Radmilu Anka je rodila prije 22 godine, ubrzo potom i sina Radomira. Gotovo desetljeće kasnije svijet je ugledala sada šestogodišnja Mila, a nakon nje i trogodišnja Marina.

Zbog specifične podjele poslova kakva vlada u njenoj brojnoj obitelji, Anka obavlja i najzahtjevnije fizičke radnje na kući i u polju, kao što je primjerice rukovanje motornom pilom

- U kući nas je sada šestero. Baba Sava, muž Milorad, Radomir, Mila i Marina. Radmila je otišla u Borču, gdje radi - govori nam o tri generacije obitelji do čije se kuće dolazi strmim, a za kišovitoga vremena zamalo neprohodnim putem. Miljkovići žive od poljoprivrede, uzgajaju 17 ovaca, jedanaest koza i deset janjaca, a drže i prasicu, kravu i kobilu. Teret obaveza ponajviše je na Ankinim plećima, kako u kući, tako i na polju.

- Ja sam ovdje i žena i muškarac, ne znam nijednoga koji bi u šumi bolje od mene oborio drvo: naoštrim žagu, naspem goriva u motorku, posječem stablo, ispilim drva, pa ih sama natovarim i istovarim. Da mi je još samo nova motorka… Imam onu staru, tip 65, koju treba držati kad se u nju uspe 15 litara goriva. No navikla sam, znam i mogu raditi sve te teške muške poslove - pripovijeda nam Anka, kojoj nije strano ni to da radi osiguranja egzistencije i za druge obavlja poljoprivredne i stočarske radove.

- Sada krećem sa šišanjem ovaca. Prvo ošišam svoje, pa onda dalje. Neki ih šišaju mašinom i za to uzimaju 40 kuna po grlu, a ja to činim za 20 kuna. Uspijevam ošišati 30 ovaca za šest sati - nastavlja Svila, koja se hrabro bori i nosi sa svim nedaćama.

Teško su joj ipak padali udarci sudbine koji su pogađali njezinu djecu, kao i poniženja, prepreke i bolesti koje nije mogla spriječiti. No i tada se lavovski borila da zaštiti i sačuva porodicu. Prije nekoliko godina posjetili su je i radnici socijalne službe, pa započeli razgovor o tome da država preuzme skrb o njima.

- Moja djeca nisu gladna i žedna, gola i bosa. Ne traže po selu komad kruha, ne prose po cesti i ne prevrću kontejnere. Imaju svega, od obuće i odjeće do hrane. Svaki rođendan proslavimo s tortom na stolu i darom za slavljenika. Nije važno koliko imamo novca, važno je koliko imamo ljubavi. Imam svoje ruke, jedno sam dijete već izvela na put, uskoro ću i Radomira, a onda i ova moja dva anđela, samo da Bog i njima dade sreće. Mila je uključena u predškolski odgoj, a Marina ima zdravstvenih problema, pa jednom mjesečno moram s njom liječniku na zagrebačku Šalatu. Samo da mi budu žive i zdrave - govori brižna majka dok očima miluje svoje djevojčice.

Hvatajući se ukoštac sa svim obavezama u kući, oko kuće i na polju, čovjek prepušten sam sebi počesto nema vremena za kojekakve birokratske procedure, jer mu život i priroda nametnu puno važnije i preče rokove, pa mu državni aparat nerijetko na pleća natovari još briga. Tako i Svila sada sustavu duguje tri hiljade kuna, samo zato jer radi vlastitog neznanja nije na vrijeme obavijestila Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da je njezin sin Radomir odustao od pohađanja srednje škole, pa je time izgubila pravo na dječji doplatak, uvećan za treće dijete u obitelji.

Pored svega, još nije dobila hrvatsko državljanstvo, iako ovdje bez prekida živi od 1998. godine.

- Izgleda da sam ovoj državi vječiti stranac. Svaki mjesec trebam dati 400 kuna za zdravstveno, pa mi se već nakupilo osam hiljada kuna duga. Treba platiti i komunalije, samo rata za struju je 250 kuna, pa je nisam platila dva mjeseca, jer nemam čime. Htjela sam ostvariti socijalnu pomoć, ali kad su mi rekli da onda ne smijem imati kravu i kokoši i da kuću moram dati državi, odustala sam. Ne pada mi to na pamet, radije se uzdam u sebe i svoje ruke - kaže hrabra i vrijedna ‘glava’ Miljkovićevih, kojoj su sve nedaće s kojima se mora nositi ipak narušile zdravlje.

- Dobila sam šećer i imam visok tlak od sve te sekiracije, ali držim se i sve ide na bolje. I to je super, zadovoljna sam s malim stvarima. Borim se za svoju djecu i tu nema mjesta patnji. Milina mi je raditi. Bogu hvala, jer ima i mnogo dobrih ljudi. Sada s proljeća započinje u šumi i sezona gljiva, najesen će kesteni, pa tko hoće raditi, može i zaraditi. A ja ne sjedim skrštenih ruku. Što zaradim, zaradim sa svojih deset prstiju. Sinu sam i traktor kupila, da ne ide u selo po tuđi nego da ima svoj. Moja djeca su moje blago, pokreće me i ispunjava borba za njihovu sreću i bolju budućnost - završava ova hrabra i vrijedna žena svoju priču.

1/2