>

novosti logo

Živjele podjele!

‘Ovo što se dogodilo u Francuskoj’, koliko je građanka razumjela gospodina Petrova, jeste ‘stvarno katastrofa’. Prema tome, zaključuje građanka, jedina logična nit koja vodi suptilnu misao gospodina Petrova jest ona koja ide od katastrofe do (Vlade) nacionalnog jedinstva

‘Ovo što se dogodilo u Francuskoj je stvarno katastrofa. Mi znamo da je u pitanju i nacionalna sigurnost. To je dodatni motiv i za ovo što ćemo mi odraditi u narednih tjedan dana.’

Građanka čita u novinama tu izjavu Bože Petrova, nove hrvatske političke zvijezde, mlađahnoga čelnika pseudopartijske formacije pod nazivom Most, i ne može se čudom načuditi. Zašto bi, do vraga, ‘ovo što se dogodilo u Francuskoj’ predstavljalo ‘dodatni motiv’ za ono što Petrov i njegova družba kane ‘odraditi u narednih tjedan dana’?

Građanka – koja zbog nekih osobnih razloga nije sudjelovala, ali je budno pratila tok i ishod parlamentarnih izbora u Hrvatskoj – pokušava uspostaviti logičnu vezu između tragedije u Francuskoj i farse u njezinoj domovini. No, osim što pretpostavlja da se prva može izraziti brojem ubijenih ljudi, a druga brojem osvojenih saborskih mandata, to joj baš i ne polazi za umom, moguće zato jer je nedovoljno kapacitirana da bi se dosegnula do vizija kakve razvijaju politički misionari iz Mosta.

‘Ovo što ćemo mi odraditi u narednih tjedan dana’, koliko je građanka razumjela gospodina Petrova, jeste formiranje Vlade nacionalnog jedinstva: pokret koji je na izborima osvojio trostruko manje glasova od obje konkurentske stranke (HDZ-a i SDP-a), ali je stekao moć ‘jezičca na vagi’, upeo se imenovati premijera i konstituirati Vladu nacionalnog jedinstva, premda se tome protive i HDZ i SDP, te povesti zemlju ka neizbježnim reformama.

‘Ovo što se dogodilo u Francuskoj’, pak, koliko je građanka razumjela gospodina Petrova, a sigurno je razumjela dobro jer tako piše u novinama, jeste ‘stvarno katastrofa’. Prema tome, zaključuje građanka, jedina logična nit koja vodi suptilnu misao gospodina Petrova jest ona koja ide od katastrofe do (Vlade) nacionalnog jedinstva. Da bi uputio uvjerljiv apel za nacionalnim jedinstvom, moraš imati pretpostavku u odgovarajućoj katastrofi, tumači građanka rezon gospodina Petrova, a u tu će svrhu poslužiti čak i katastrofa u Francuskoj, barem kao ‘dodatni motiv’.

Građanki se čini da čelnik Mosta, ne libeći se uspostaviti most između prilika u Hrvatskoj s katastrofom u Francuskoj, pokušava krivotvoriti razmjere lokalne drame, stvoriti predodžbu o ekstremnim okolnostima sličnim ratnoj okupaciji ili terorističkome napadu, dakle i ugroženoj ‘nacionalnoj sigurnosti’, ne bi li time opravdao svoju spasiteljsku pozu i poziv na opće zbijanje redova.

U tom se smislu prisjetila i svojedobnog zapažanja njezina omiljenog analitičara Claudija Battistellija: ‘’Nacionalno jedinstvo’ u pravilu je ideološka floskula kroz koju će se reklamirati prihvatljivost izvanrednog stanja.’ Izgleda joj da se gospoda iz Mosta, na čelu s čelnikom, bave upravo time: proizvodnjom izvanrednog stanja.

Građanka smatra da je situacija u Hrvatskoj doista prilično jadna, i sama jedva vezuje kraj s krajem, ali ne vidi po čemu je ona toliko lošija u odnosu na onu od prije pet, deset ili petnaest godina. Štoviše, mogla bi posvjedočiti da je hrvatska tragedija bila najizraženija u doba jednoglasja, kada je zbijanje redova i plemensko uniformiranje bilo na najvišoj razini. Možda je, uostalom, ta tragičnost vezana uz nastanak, a ne uz modalitete trajanja hrvatske države?

Da stvar bude gora, građanki se od samoga spomena ‘nacionalnog jedinstva’ prevrće utroba. Nije joj poznata fraza koja izaziva veću jezu. Pun joj je kufer mistifikacija hrvatske nacionalne sloge. U zrelim godinama, ona ne želi pripadati nikakvoj monolitnoj zajednici, niti participirati u ‘jedinstvenosti’, pogotovo ako se ova ostvaruje po nacionalnoj osnovi. Nije, naposljetku, sigurna ni u to da je Hrvatica: ima li u vidu geografski usud, a onda i genetsko-odgojnu ostavštinu roditelja, osjeća se kao dijete iz mješovitog mraka.

Da se građanku pita, bez dvojbe bi rekla da ‘nacionalno jedinstvo’ može biti samo uzrok, a ne obrana od katastrofe. Prisjeća se kako je u Hrvatskoj Vlada nacionalnog jedinstva bila oformljena početkom prošloga rata, te je djelovala kao smokvin list za Tuđmanovu diktaturu, uz sve zamislive opačine što su bile omogućene pod kapom prinudnoga zajedništva. Prizivanje ‘nacionalnog jedinstva’ radi ‘opće dobrobiti’, drži građanka, najpouzdanija je metoda ubrzavanja opće propasti.

Građanka nema ambiciju utjecati na kolektivna komešanja, no – da je netko nešto pita – energično bi zastupala stav da se svi moraju ujediniti u borbi protiv ‘nacionalnog jedinstva’. Na njenoj zastavi pisalo bi ‘Živjele podjele!’. U tom pogledu ona slijedi nauk slavnoga Stuarta O’Neilla koji je jednom prilikom rekao: ‘Nema tog pičvajza koji je pogubniji od dirigirane sloge! Da vjerujem u epska čuvstva, zalagao bih se za to da podrivanje ‘nacionalnog jedinstva’ bude patriotska obaveza!’

Osim toga, čemu parlamentarni izbori ako će oni rezultirati oktroiranim jednoumljem i nasilnim brisanjem političkih razlika? – pita se građanka. Ako bi u Vladi nacionalnog jedinstva trebali stolovati ‘stručnjaci’, kao što predlažu misionari iz Mosta, zbog čega oni ne bi bili birani preko javnih natječaja, umjesto da lažni legitimitet crpe iz izlišne demokratske procedure? Nije li to onaj slučaj – inače nimalo tipičan samo za Hrvatsku – kada sama demokratska forma služi kao okvir za eutanaziju demokracije?

Građanki je jasno da je to klasična logika izvanrednog stanja, ona vrsta političkog manevra koja nastupa kao reakcija na izmišljenu katastrofu, kada biva oglašeno da norme postoje zbog toga da bi prestale važiti. S tim je u vezi još jedna kontradikcija: politička formacija što je na izborima osvojila trostruko manje glasova od svakog od svojih konkurenata – HDZ-a i SDP-a – rukovodi operacijom konstituiranja vlasti, zahvaljujući moći koju joj jamči uloga ‘jezičca na vagi’, pa ispada da Vlada nacionalnog jedinstva može biti rođena jedino iz čina drske sabotaže na izborima izražene ‘volje naroda’.

Kako se spasiti od spasitelja? – pita se građanka. Istini za volju, tekuća politička kurvanja uopće je ne uznemiruju, nije je osobito briga tko će kome koliko platiti i za kakve usluge, čak joj se pomalo sviđa ideja da sudbina zemlje ovisi o intenzitetu aktivnosti u javnoj kući. No ono što izaziva zebnju je iznova lansirana zamisao o zbijanju i obvezujućem unificiranju zajednice, o plemenskoj jednoobraznosti kao uvjetu spasenja, jer takvi projekti u Hrvatskoj znaju biti itekako prijemčivi, a znali su i iza sebe ostavljati neviđenu pustoš.

Slušajući novu hrvatsku političku zvijezdu, mladog i uredno podšišanog propovjednika opremljenog vrlinama katoličkog ćudoređa, dok sugestivno zaziva ‘nacionalno jedinstvo’ – dok nudi užas kao izlaz iz izmišljenog užasa – građanka njuši opasnost, ne može izbjeći nelagodu od zapitanosti u čije ime ovaj progovara, naime: što se valja iza krda?

Tekst prenosimo s Peščanika
1/1