U sinkroniziranim policijskim akcijama u Bosni i Hercegovini i Srbiji prošloga petka uhićeno je 15 osoba osumnjičenih za otmicu i ubojstvo 20 civila bošnjačke nacionalnosti u veljači 1993. godine, iz vlaka broj 671 na relaciji Beograd – Bar u mjestu Štrpcima. Više od 21 godine nakon tog zločina, deset osumnjičenih počinitelja uhićeno je u Bosni i Hercegovini, a petoro u Srbiji, među kojima su i komandant interventnog voda Višegradske brigade Boban Inđić, Gojko Lukić, brat haškog osuđenika Milana Lukića (osuđenog na doživotni zatvor), i komandant Višegradske brigade Luka Dragićević.
Za taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva dosad je osuđen tek Nebojša Ranisavljević, stolar po zanimanju, dobrovoljac u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i to pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora). Proces je počeo 1998., dvije godine nakon što je Ranisavljevića uhitila crnogorska Služba državne sigurnosti, a pravomoćno je okončan 2002. – dobio je 15 godina zatvora i kaznu je odslužio.
U principu, još se otad sve zna o zločinu u Štrpcima: o tome je Fond za humanitarno pravo objavio knjigu, brojne dokumente je prikupio nekadašnji predsjednik Helsinškog odbora Sandžaka Šefko Alomerović, u međuvremenu je – za vrijeme suđenja Ranisavljeviću – pronađena i povjerljiva dokumentacija Željeznica Srbije, a tu je i svjedočenje osuđenog Ranisavljevića i brojnih svjedoka u procesu. Kako govore zapisnici, Ranisavljević se kao dobrovoljac 1993. godine s ratišta u Hrvatskoj (Slavoniji) prebacio na područje BiH: u Višegradu se upoznao s Milanom Lukićem, vođom jedinice ‘Osvetnici’ . Ujutro 27. veljače 1993. Lukić i njegov blizak suradnik Boban Inđić pozivaju Ranisavljevića ‘u akciju’ u koju ide oko 20 vojnika. Izvode putnike, odvode ih u jedno spaljeno selo kod Višegrada, tamo pljačkaju i ubijaju.
Iako su malobrojni na to upozoravali i ranije, sve je postalo jasno kada je devet godina nakon zločina sudu konačno dostavljena dokumentacija ŽTP-a: svi najviši nadležni republički i vojni organi znali su da se sprema otmica putnika
Još je Šefko Alomerović upozoravao na to da je zločin planiran i izveden uz znanje vrha države. Spominjalo se da je o svemu tome bio obaviješten i Dobrica Ćosić, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, ali je sve postalo jasno kada je punih devet godina nakon zločina sudu konačno dostavljena dokumentacija ŽTP-a: svi najviši nadležni republički i vojni organi znali su da se sprema otmica putnika. Mitar Mandić, tadašnji direktor Sektora za obrambenu pripremu u zaštiti ŽTP-a, upućuje 1. veljače 1993. tadašnjem generalnom direktoru ŽTP-a Milomiru Miniću strogo povjerljiv dopis: ‘Ovih dana, tačnije 28. 01. 1993. obavešten sam od šefa Sekcije ŽTP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija bi se odvijala na delu pruge Beograd – Bar koji prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš.’ Dodaje da je o tome informirao najuži stručni kolegij ŽTP-a, da je održao sastanak s predstavnicima policije i Službe državne sigurnosti MUP-a Srbije, kao i s generalom Branislavom Kuzmanovićem, pomoćnikom ministra obrane Srbije koji treba obavijestiti ministra obrane o toj najavi, a ovaj pak Vojsku Jugoslavije. Potom je s viših instanci stigla direktiva da ‘ŽTP prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu’.
Odvjetnik obitelji ubijenih putnika Velija Murić još je 2002. godine podnio kaznene prijave protiv 14 visokih bivših funkcionara tadašnjem saveznom državnom tužitelju, Javnom tužilaštvu Srbije, višem tužitelju u Bijelom Polju i državnom tužitelju Crne Gore. Prijava je podnesena protiv Živote Panića, bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Milana Panića, bivšeg premijera i v.d. ministra obrane, Dobrice Ćosića, bivšeg predsjednika SRJ, Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije, Marka Negovanovića, bivšeg srpskog ministra obrane, Dragoljuba Ojdanića, bivšeg komandanta Užičkog korpusa, Jovice Stanišića, bivšeg načelnika službe Državne sigurnosti Srbije, Branislava Kuzmanovića, bivšeg pomoćnika ministra obrane Srbije, Dušana Lončara, bivšeg zamjenika komandanta Užičkog korpusa, Luke Dragićevića, bivšeg komandanta Višegradske brigade, Damjana Mitrašinovića, bivšeg komandanta Goraždanske brigade. Tu su i bivši načelnik SUP-a Užice Boško Petrić, bivši komandant milicije užičke regije Đorđe Kerić, bivši šef odjela za saobraćajne poslove ŽTP Beograd Josip Ujčić… U prijavi se navodi da je otmica u Štrpcima planirana uz njihovo znanje ‘jer su raspolagali strogo poverljivim informacijama o otmici a da nisu preduzeli nijednu radnju iz okvira svojih ovlašćenja da ne dođe do otmice civila, državljana SRJ, koju su izveli pripadnici Vojske Republike Srpske, u to vreme pod komandom oficira Vojske Jugoslavije’.
Nitko se tom prijavom nikada nije pozabavio. Naprotiv, svi su se pravili ludi. Tako je mjesec dana nakon otmice Slobodan Milošević u Prijepolju okupljenoj rodbini otetih putnika rekao da se radi o teškom zločinu koji je sračunat da unese razdor među Srbe i Muslimane u Sandžaku. ‘Obećao je da će prevrnuti zemlju, da će ih naći, da će nam ih vratiti. Posle smo išli kod njega u kabinet. Primio nas je još četiri puta. Kaže, dao bi svoju ruku samo da zna gde su’, opisala je žena čiji je suprug otet iz vlaka.
U vlaku koji je te veljače 1993. godine prisilno zaustavljen u 15.50 sati u Štrpcima bilo je od 800 do hiljadu putnika. Svjedoci, putnici saslušani nakon zločina, poslije su rekli da su svi mirno gledali kada su odvođeni suputnici Muslimani, a čuo se i ovakav komentar: ‘Laže da se zove Dragan. Izveli su ga iz voza, znači da je Musliman…’
Nitko nije pitao zašto odvode te ljude. U strogo povjerljivoj dokumentaciji pročitanoj u sudu u Bijelom Polju, u dokumentu koji se zove ‘Procena političko-bezbednostne situacije u železničkom čvorištu Užice’, piše: ‘Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732), za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli…’
Tako je počelo, a pravednog epiloga još uvijek nema.
