>

novosti logo

Zloupotreba holokausta

Umjesto prigodnog obraćanja, kakvo bi priličilo Auschwitzu, poljska premijerka je izrekla riječi koje su slabo prikriveno opravdanje protuimigrantske politike što je vodi njezina vlada. Kako drugačije protumačiti njezinu poruku da je ‘u današnjim nemirnim vremenima Auschwitz velika pouka da se mora učiniti sve kako bi se zaštitila sigurnost i životi građana’?

Da oni koje obično nazivamo povijesnim revizionistima, mada je riječ o falsifikatorima povijesti, nemaju ama baš nikakvih skrupula, pokazala je nedavno poljska premijerka Beata Szydlo u obraćanju prilikom obilježavanja 77. obljetnice dolaska prvoga transporta zatočenika u najozloglašeniji nacistički logor smrti, Auschwitz. Umjesto prigodnog obraćanja, kakvo bi priličilo takvom mjestu i povodu, ona je izrekla riječi koje nisu ništa drugo nego slabo prikriveno opravdanje protuimigrantske politike što je vodi njezina vlada. Kako, naime, drugačije protumačiti njezinu poruku da je ‘u današnjim nemirnim vremenima Auschwitz velika pouka da se mora učiniti sve kako bi se zaštitila sigurnost i životi građana’?

U Auschwitzu (kao i u Dachauu, Bergen-Belsenu ili, da ne idemo tako daleko, u Jasenovcu) stvar nije bila u tome da su bili ugroženi ‘sigurnost i životi građana’, nego u zločinačkoj politici koja je određene kategorije građana pretvarala u one drugoga reda, negirajući im time i pravo na život. To je bio smisao i svrha postojanja logora smrti, bez obzira na to jesu li ‘nadljudi’ zatočenike ubijali organizirano, doslovno tvorničkim metodama (što su radili nacisti) ili neorganizirano, divljački, kamom i batom, kao što su radili ustaše. U pitanju je bila politika što je dijelila ljude na osnovu rase, nacije i vjere na one predodređene da vladaju i one druge, kojima je bilo namijenjeno da služe, odnosno da idu u smrt kada nisu (još ili više) mogli služiti (poput djece, starih ili krajnje iscrpljenih i za rad, bilo smislen ili besmislen, nesposobnih).

O tome poljska premijerka nije progovorila. A mogla je i morala. Umjesto toga, krajnje cinično zloupotrijebila je Auschwitz kako bi, samo dan nakon što se njezina zemlja, uz Češku i Mađarsku, našla na udaru Evropske unije zbog odbijanja da sudjeluje u prihvatu izbjeglica s Bliskog istoka i iz Afrike, poslala poruku čiji je smisao opravdavanje upravo takve politike. Jer ove tri zemlje, mada one nisu jedine, objašnjavaju svoje nesudjelovanje u zajedničkoj evropskoj politici saniranja izbjegličke krize upravo ‘brigom za sigurnost i živote’ svojih građana. Činjenica što počinitelji terorističkih napada, koji postaju u Evropi sve češći, ne dolaze iz redova izbjeglica, nego su u pravilu potomci ljudi koji su iz nekadašnjih kolonija došli u zemlje-kolonijalne sile (Francuska, Britanija, Belgija), da bi se tamo suočili s marginalizacijom i guranjem u stranu, drugim riječima s diskriminacijom (mada ona na papiru ne postoji), ta činjenica ove nove evropske konzervativce, a zapravo rasiste, nimalo ne smeta. Pa će cinično zloupotrijebiti čak i zločin holokausta, jedinstven u povijesti čovječanstva, da bi opravdali svoju aktualnu uskogrudnost, ‘zaboravljajući’ pritom kolaboraciju, odnosno sudjelovanje pripadnika vlastitih naroda u nacifašističkim zločinima. Da, Poljska je imala pokret otpora (točnije dva, onaj komunistički i onaj pod kontrolom izbjegličke vlade u Londonu), i Češka je imala pokret otpora (potpuno pod kontrolom Londona), Francuska je imala i komunistički pokret otpora i onaj kojim je, često prkoseći i Britancima i Amerikancima, rukovodio čelnik Slobodne Francuske, general Charles de Gaulle. No sve su te zemlje imale i jaku suradnju s okupatorima, od Petainove Francuske (neokupiranog dijela, o okupiranome da i ne govorimo), preko Leona Degrellea u Belgiji i Vidkuna Quislinga u Norveškoj, pa do – da se opet malo približimo našim prostorima – Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji, odnosno Ante Pavelića, Mile Budaka et comp. u Hrvatskoj. S time da su logori za ubijanje samo u Hrvatskoj (to treba uvijek iznova ponavljati: samo u Hrvatskoj) bili u rukama domaćih kvislinga, a da su njihove metode bile takve da su ponekad užasavale i same okupatore.

No živimo u vremenu u kojem se povijest siluje kao najordinarniju prostitutku, dok se političke prostitutke (da ne kažemo izdajnike) iz prošlosti ili uzdiže na pijedestal nacionalnih heroja ili im se u najmanju ruku nastoje pronaći olakotne okolnosti koje bi mogle opravdati njihovo svrstavanje u kategoriju ‘zabludjelih domoljuba’. Povijest se, kratko i jasno rečeno, zloupotrebljava, kako bi se u njoj, toj falsificiranoj povijesti u kojoj je često više mitova nego utvrđenih činjenica, našlo i opravdanje i utemeljenje za današnju politiku. To je politika svojstvena gotovo svim evropskim tzv. tranzicijskim zemljama (onima što su se nekada, pod sovjetskom dominacijom, nazivale socijalističkima). U njima su demokracija i višestranačje shvaćeni (a i prakticiraju se tako) kao bjanko mjenica za zatiranje istine i za promicanje laži. To se radi sustavno, već gotovo puna tri desetljeća, prvenstveno putem obrazovnog procesa te publicistike i medija. Nebrojeni su mladi nepovratno zaraženi virusom povijesnih laži, pa bez ikakve volje, ali i sposobnosti da o tome razgovaraju, ‘znaju’ da se kolaboriralo samo pod prisilom, da su se (npr. u tzv. NDH) rasni zakoni donosili samo zato što su to tražili nacisti, da su Titovi partizani bili borci protiv samostalne hrvatske države, da je logor u Jasenovcu bio sabirni i radni logor za neprijatelje hrvatske države (npr. djecu i starce od osamdesetak godina), a da su pravi krvnici (koji su, naravno, ubijali samo Hrvate) stupili na scenu u Jasenovcu tek nakon oslobođenja (koje za njih nije oslobođenje nego početak srbočetničke okupacije), dakle u vrijeme kada logor u Jasenovcu dokazano više nije postojao (uništili su ga ustaše neposredno pred kraj rata). Knjiga koja brojnim fotografijama demantira laž o poslijeratnom logoru u Jasenovcu zato će se ‘elegantno’ preskočiti, umjesto da joj se u TV dnevnicima dade barem onoliko prostora koliko dobije Zdravko Mamić zbog svojih ispada na sudu u Osijeku.

I sva je prilika da će u Hrvatskoj povijest biti još jednom zloupotrijebljena famoznim referendumom o promjeni imena Trga maršala Tita. Umjesto da se jasno kaže kako se to ime želi ukinuti (ali i da se navedu stvari razlozi), građane glavnoga grada uporno se zasipa podacima kako se sve taj trg zvao kroz povijest, da ih se ne bi suočilo s ključnim pitanjem i samo s njime: Jeste li za promjenu imena Trga maršala Tita, uz mogućnost odgovora samo s ‘da’ ili ‘ne’. Umjesto toga, ako je vjerovati najavama, građani će odgovarati na tri pitanja: Jesu li za to da ostane sadašnje ime trga, jesu li za to da se trg zove Sveučilišni ili pak za to da se zove Kazališni. Referendum će najvjerojatnije biti usred ljeta, u vrijeme kada većina od preostalih Zagrepčana neće biti u gradu, ali će na njega izaći stanovnici rubnih dijelova metropole, vjerni glasači aktualnoga gradonačelnika. A on će nakon toga prvom prilikom otići na neki skup antifašista i reći kako on za promjenu nije odgovoran jer ‘narod je tako odlučio’.

Zaveden, neinformiran narod. Narod kakav postaje sve više karakteristika većeg dijela Evrope, a njezinoga istočnoga dijela pogotovo (u Litvi svake godine marširaju bivši pripadnici Waffen SS-a, a njihov pripadnik na televiziji, svjedocima usprkos, izjavljuje kako je ratovao uz divne ljude, dok sve te priče o zločinima nisu ‘znanstveno dokazane’ – zvuči li vam to poznato?). Nekada se govorilo da je politika prostitutka. Živimo u vremenu kada je politika od povijesti napravila prostitutku, i to onu najniže klase. Može li je se spasiti iz blata u koji je gurnuta? Ima li nekoga tko bi to želio, znao i mogao napraviti? Ima li?

1/1