>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Igor Mrkalj

Znameniti Glinjani i njihov Panteon

Trideset godina od naučnog simpozija 'Glina 1284 – 1944 – 1984.': Početkom listopada 1984., na simpoziju u Glini se okupilo sedamdesetak eminentnih sudionika Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, koji su osvijetlili ulogu Gline kroz sedam stoljeća postojanja

Suvremena hrvatska historiografija ubraja Glinu među one predjele Hrvatske koji u 20. stoljeću jednu tragediju preslaguju s drugom u različitim povijesnim kontekstima, a da se ne umiju suočiti sa svojim temeljnim problemima, neovisno o tome da li je riječ o 1941. ili 1991., odnosno 1945. ili 1995.

Pa ipak, tragedija iz 1941. koja je trajno obilježila živote stanovnika ovog dijela Banije nije bila prepreka da se u tome povijesno marginaliziranom predjelu u razdoblju između 1945. i 1990., a naročito u posljednjem desetljeću tog razdoblja, dogode civilizacijske promjene u gospodarstvu i kulturi. Upravo najznačajniji kulturni događaj tog vremena bilo je obilježavanje 700 godina postojanja Gline, čija je središnja manifestacija bio simpozij 'Glina 1284 – 1944 – 1984.', održan u Spomen domu od 6. do 8. listopada 1984., točno prije trideset godina. Kako je do simpozija došlo, kako je on protekao i što je bio njegov krajnji rezultat?

Inicijativa da se organizira simpozij potekla je par godina ranije, od prof. dr. Drage Roksandića, koji je 24. rujna 1982., Skupštini općine Glina pismom predložio da se povodom nadolazeće 700-godišnjice prvog pisanog izvora o naselju Glini, pripremi znanstveni skup s ambicijom da što je moguće iscrpnije vrednuje glinsku povijesnu baštinu. Ova godišnjica, zajedno s 40-tom godišnjicom oslobođenja Gline, u kojoj je održan niz značajnih skupova u sklopu ZAVNOH-a, nesumnjivo su bili opravdani povodi da se prvi put u povijesti ovog kraja znanstveno razmotri cjelokupna njegova civilizacijska i kulturna baština, ali i dalje mogućnosti razvoja ove nerazvijene općine.

Prilozi u Glinskom zborniku bili su objavljeni na latinici i na ćirilici. Uređivački odbor donio je takvu odluku, zbog toga što su u glinskoj povijesnoj baštini zastupljena oba pisma

Simpozij je bio pripremljen u izvanrednoj suradnji s Odjelom za hrvatsku povijest Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu i s Institutom za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, kao i sa mnoštvom pojedinaca iz raznih ustanova sa raznih strana cijele Jugoslavije. Skupština općine Glina i društveno-političke organizacije u glinskoj općini dale su punu podršku ovoj akciji, koja je naišla na široku podršku ne samo u Glini već i izvan nje.

Tako se početkom listopada 1984. u Glini okupilo sedamdesetak eminentnih sudionika iz tri jugoslavenske republike (Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine), koji su podnijeli referate i njima osvijetlili ulogu i položaj Gline kroz sedam stoljeća postojanja. Prema tadašnjim riječima Drage Roksandića, koji je izabran za predsjednika Odbora za pripremu simpozija, već je tok rada skupa potvrdio da toliko zanimanje istraživača za prošlost jedne nerazvijene banijske općine nije uvjetovana samo željom da se iskaže pažnja njezinoj ratnoj Golgoti i oda priznanje njezinu značaju kao jedne od partizanskih 'prijestolnica' Hrvatske, nego prije svega sviješću da su zbivanja u njezinu prostoru u historijskoj vertikali, u uvjetima izrazite srpsko-hrvatske miješanosti, istraživački nedopustivo zanemarivana iako obiluju fenomenima koji svojim značajem prelaze lokalne granice.

Po završetku trodnevnog napornog rada, nametnuo se zaključak da je Simpozij protekao u ozračju novog optimizma, da je bio oslobođen lokalne samodopadljivosti, da je bio istinski stručan, kritičan i odgovoran prema glinskoj prošlosti i budućnosti. Domaćini Simpozija dobili su zbog organizacije najviše ocjene učesnika, gostiju i posjetilaca Simpozija. Njegovim završetkom okončan je jedan veliki posao, a započeo drugi, pripremama za izdavanje zbornika znanstvenih radova.

U naredne četiri godine, Uređivački odbor, koji su činili predstavnici organizatora skupa, priredio je za objavljivanje skoro sve priloge i 14. maja 1988. u Glini svečano promovirao zbornik radova 'Glina. Glinski kraj kroz stoljeća'. Ovom događaju koji je imao ne samo znanstveni i kulturni, već i općedruštveni značaj, prisustvovali su brojni gosti, kao i članovi Glavnog i Uređivačkog odbora. Poslije promocije u Spomen domu u Glini, zbornik je promoviran i u Zagrebu u Zlatnoj dvorani Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (16. lipnja) i u Beogradu, u Biblioteci grada Beograda (21. lipnja).

Sa sedamdeset tri znanstvena priloga u publikaciji enciklopedijskog formata na preko 600 stranica, podijeljenih u devet kronološko-tematskih blokova, zbornik je bio (i ostao) dragocjeni doprinos jednoj od najznačajnijih historiografskih tema: kako se u nas – viđeno kroz ovakve značajne mikro studije – prepliću povijesti Hrvata i povijesti Srba? Iz te perspektive Glina je više nego zanimljiv slučaj.

Glina je mala ali ima 'Panteon', pisale su tadašnje novine. U Glini je, dok je bio zapovjednik Prve banske regimente (1842. – 1848.), živio budući hrvatski ban Josip Jelačić. Tu je i Josif Runjanin, koji je ovdje proveo dvadeset osam godina života, a čije je ime neodvojivo vezano uz skladanje hrvatske himne 'Lijepa naša'. Istovremeno, Glina je jedno od jakih uporišta ilirskog pokreta, a glinski ilirski krug činili su vojnokrajiški oficiri Ivan Trnski, Petar Preradović, Mojsije Baltić i Ognjeslav Utješenović Ostrožinski. Među njima je i glinski Hrvat Đuro Augustinović, prvi liječnik, ilirac koji je srpsko-hrvatske rasprave pokušao riješiti jedinstvenim pismom sastavljenim od latiničnih i ćiriličnih slova (sljedbenike nije imao).

U Glini se za vrijeme bosanskog ustanka 1875.–1878. uspješno skrivao Petar Mrkonjić, što je bio pseudonim posljednjeg srpskog kralja Petra I. Karađorđevića. Krajem devetnaestog vijeka u Glini je rođen jedan od osnivača modernog srpskog kiparstva, zagrebački đak, Simeon Roksandić čija je možda najbolja skulptura 'Ribar sa zmijom' odlivena i postavljena i u Beogradu (na Kalemegdanu) i u Zagrebu (na Jezuitskom trgu). U Glini su se rodili slikar Zlatko Šulentić i kompozitor Natko Devčić, a zadnju godinu svog života proveo poznati književnik i prvi glinski advokat Ante Kovačić. Iz glinskog kraja potječu braća Micić, osnivači zenitizma, avangardnog umjetničkog pokreta, kao i braća Zinaja, nogometaši zagrebačkog HAŠK-a i reprezentativci Kraljevine SHS. Odavde su i matematičari Đuro i Svetozar Kurepa, profesori beogradskog i zagrebačkog sveučilišta. Jedan od najpoznatijih ljudi iz 'glinskog Panteona' je i dugogodišnji Politikin karikaturist Pjer Križanić, srpsko-hrvatskog porijekla, koji je cijelog života naglašavao svoju privrženost jugoslavenstvu.

Početkom dvadesetog stoljeća u ovim krajevima glasove je dobivala Hrvatsko-srpska koalicija, a Frano Supilo je u Glini, uz podršku Svetozara Pribićevića, biran za saborskog zastupnika. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Glini se obrazuje snažno jezgro članova i simpatizera KPJ, kojeg čine Glinjani obje narodnosti. Po sjećanjima Milutina Baltića, to je bila jedna od najvećih kotarskih organizacija KP Hrvatske uoči aprila 1941. Na drugom polu, tu su i ustaše, pod vodstvom Glinjanina dr. Mirka Puka, ustaškog ministra i nalogodavca masovnih zločina u glinskom kraju, pa tako i onog u pravoslavnoj crkvi u Glini ljeta 1941. (na njenom mjestu je izgrađen Spomen dom u kome je održan Simpozij). Ipak, zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu, koji je u glinskom kraju bio i srpski i hrvatski, Glina je početkom 1944. oslobođena i jedno vrijeme bila 'partizanska prijestolnica' zavnohovske Hrvatske.

Iz današnje perspektive, a imajući u vidu fenomen uništavanja knjižne građe u Hrvatskoj 1990-ih godina te nedavno nasilno skidanje i razbijanje dvopismenih, latinično-ćiriličnih tabli u Vukovaru, važno je napomenuti i to da su prilozi u Glinskom zborniku bilo objavljeni na latinici i na ćirilici. Naime, Uređivački odbor donio je još 1984. godine odluku o mogućnosti izbora pisma prije svega zbog toga što su u glinskoj povijesnoj baštini zastupljena oba pisma (Sava Mrkalj, preteča Vuka Karadžića, potječe iz Prve banske regimente!), u dubokom uvjerenju da su i latinica i ćirilica i hrvatsko i srpsko pismo – zajedničko dobro oba naroda.

1/1