>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Zoran Restović: Neoustaštvo je Tuđmanovo naslijeđe

Predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije: Tuđman je dovukao kanadski kapital, i danas prisutan, i kanadske kadrove poput Gojka Šuška te im popustio u politici koju su zastupali. Uz novac i organizacijsku podršku, uvijek je tu bila i tendencija da se ustaški pokret opere od fašizma i pozicije zločina, da ga se opravda

Od otvorenja početkom studenoga do nedavnog privremenog zatvaranja, šibenski Muzej pobjede – Muzej oslobođenja Dalmacije u Drugome svjetskom ratu dnevno je pohodilo prosječno 36 posjetitelja. Zoran Restović, prvi čovjek Muzeja i šibenskih antifašista, procjenjuje da je zamalo dvije hiljade Šibenčana dosad vidjelo izložene fotografije i druge eksponate o dalmatinskom antifašizmu u razdoblju između 1941. i 1945.

U ovom trenutku nemamo nijednu političku partiju koja će jasno izreći svoje političke ciljeve: je li za participaciju radnika, za ograničenje raspodjele dobiti ili profita… Ozbiljna pozicija na ljevici ne može se artikulirati bez uključivanja klasnih interesa

- Muzej će za javnost biti zatvoren do 1.veljače, dokad ćemo imati dio artefakata i dokumentacijskog materijala koji nismo stigli pripremiti za otvorenje. Želimo imati stalni muzejski postav, pa ćemo s tom namjerom od veljače zaposliti kustosicu koja će posjetiteljima prezentirati izloženi sadržaj. Pripremit ćemo se i za turističku sezonu: kao i drugdje u Europi, cilj nam je turistima predstaviti ideju antifašizma i antifašizam podneblja koje posjećuju ljeti. Partizanskim se pokretom apsolutno možemo pohvaliti; oslobođenje Dalmacije bila je prva velika partizanska pobjeda - kaže Restović s kojim smo porazgovarali o aktualnim temama, poput upražnjavanja neoustaštva u zemlji, položaja ljevice i budućnosti antifašizma.

U Zagrebu ste sudjelovali na tribini nazvanoj ‘Koliko još neoustaštva možemo podnijeti’, pa ste u tom kontekstu spomenuli da danas imamo plodove rada prvog predsjednika Franje Tuđmana. Možete li to dodatno elaborirati?

Svoj bih stav elaborirao pitanjem o tome na koji način antifašistički svjetonazor promatra i mora promatrati pojavu neoustaštva. U tom sam smislu kazao da se Tuđman otprilike 1993. samo deklarativno, s figom u džepu, vezao uz dio o antifašizmu u preambuli Ustava, iako je danas posve jasno da bez antifašizma Hrvatska ne bi bila međunarodno priznata. Indikativno je da on oko 1989., dakle još za SR Hrvatske, ne traži financijsku i političku podršku Hrvatske bratske zajednice u Americi, nego Hrvatske zajednice u Kanadi. Među članovima HBZ-a bilo je mnogo onih koji su smatrali da se u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata dogodilo nešto dobro, pa je zatražio podršku nacionalne zajednice koja je bila više obojana političkim porazima tog sukoba. Jasno je da se toj podršci morao odužiti: zato je dovukao kanadski kapital, i danas prisutan, i kanadske kadrove poput Gojka Šuška te im popustio u politici koju su zastupali. Uz novac i organizacijsku podršku, uvijek je tu bila i tendencija da se ustaški pokret opere od fašizma i pozicije zločina, da ga se opravda. To je Tuđmanovo naslijeđe o kojem sam govorio. Danas se takvi bore i za apsolutnu prevlast krupnoga kapitala, s utjecajem onoga bankarskoga. Niti će krupni kapital prestati biti konstanta u modelu razvoja Hrvatske, niti će ideološki interes njegovih zagovornika stati dok ne postigne te ciljeve.

Platforma ljevice morala se braniti

Možete li u toj pesimističnoj viziji društva ocijeniti stranački antifašizam u posljednjih desetak i više godina? Čini se da je SDP i službeno pokleknuo pred divljanjem neoustaštva, dok je novoosnovana Nova ljevica antifašistički kredo istaknula kao bitan element svoga djelovanja?

Devedesetih imamo potpuno definiran i organizacijski utvrđen interes krupnoga kapitala, koji je ovdje trebao realizirati svoje ciljeve. Ali zbog povijesnih trenutaka, raspada SSSR-a i Jugoslavije, potpuno je neorganiziran bio otpor tom interesu. Danas je gotovo nemoguće objasniti kako to da je radnik u poduzeću imao sve a potom ništa, da je sve prepustio kapitalu bez ikakve borbe. Tadašnji Savez komunista, potom Stranka demokratskih promjena, pa Socijaldemokratska partija praktički je napustila klasni interes obrane nečega što se možda i moglo braniti. Ako se nije moglo braniti samoupravljanjem, moglo se obraniti doprinosima za kulturu; ako se nije moglo braniti sve što čini obrazovanje, moglo se braniti pristupom obrazovanju. Prirodna platforma ljevice mogla se i morala braniti. Premda je socijaldemokracija čitavo vrijeme preuzimala poziciju i prostor antifašističkog svjetonazora, ona je istodobno bježala od njega kao vrag od tamjana, jer je jako željela biti partija novoga, modernoga i razvijenoga, krupnoga kapitala. Time je oduzimala organizacijski i strukturni prostor nekoj drugoj, realno lijevoj opciji.

Otkrit ću vam podatak, doduše još neslužben: danas se na 67 mjesta u 54 države svijeta nalaze trgovi nazvani imenom maršala Tita. I sada bih se ja trebao referirati na nekog Mikulića u Zagrebu. Ma ne pada mi na pamet

Refašizacija i reustašizacija društva imaju jasne ciljeve: njihovi zločinci trebaju biti heroji, njihova aktivnost mora biti želja hrvatskoga naroda, njihovi ciljevi trebaju biti opravdani povijesnim trenutkom. Dakle sve je jasno: to će jačati onoliko koliko će krupnom kapitalu trebati i koliko će on biti dominantan. Povijest je oko toga svoje odavno rekla. Na političkoj sceni u ovom trenutku nemamo nijednu političku partiju koja je spremna razgovarati o antifašizmu kao svjetonazoru. Nemamo nijednu koja će jasno izreći svoje političke ciljeve: je li za participaciju radnika, ograničenje privatnoga kapitala ili pak za ograničenje raspodjele dobiti ili profita, je li za bilo kakvo definiranje iz proizvodnog procesa, odnosno iz dobiti i hoće li time financirati zdravstvo ili školstvo. Ozbiljna pozicija na ljevici ne može se artikulirati bez uključivanja klasnih interesa i pitanja koja vladaju u kapitalizmu.

Vidimo da i dalju traju prijepori o pozdravu ‘Za dom spremni’, uklesani i u HOS-ovu spomen-ploču u Jasenovcu. U Zagrebu je nedavno održan i opasan miting desnih nacionalističkih skupina. Što možemo očekivati?

Sve nabrojano je logičan nastavak reustašizacije društva, kojom se postižu mnogo viši ciljevi nego što oni doista i vrijede. Smatram da je postavljanje HOS-ove ili neke druge ploče benigna stvar. To kažem jer smo u Hrvatskoj imali vojne jedinice koje su se nazivale imenima ustaških zločinaca, koje su na znakovlju Hrvatske vojske imale ustaške znakove. I neke su škole i ulice nazvane po pojedinim ustaškim zločincima, a permanentna potreba jednog dijela povjesničara je da revidiraju istinu, pa i onu jasenovačku. Jedna ploča koja se pojavi potpuno je nevažna, tu je samo kao dio folklora koji čitavo vrijeme održava tenziju.

Odgovori za potomke

Dakle današnji antifašizam je pred velikim iskušenjima?

Tako je, antifašizam je kao svjetonazor čitavo vrijeme imao puno pravo i poziciju da bude kritiziran i da iz te kritike proizlaze nova rješenja koja će se potom pravdati ili neće, da se mijenja. Danas je ostavljen bez tih osnovnih mogućnosti: nitko ne pokušava realno razgovarati ni o njegovim rezultatima, takav se razgovor ostavlja ulici. Rijetko je kada u povijesti dolazilo do sukoba koji nisu imali klasni karakter. I sukob 1991. u pozadini je imao klasni karakter. Kod nas se tih godina događala privatizacija, najsramniji dio hrvatske povijesti. Danas imamo antifašističke udruge koje bi antifašistički svjetonazor trebale braniti s 300.000 saborskih sredstava godišnje, što uglavnom ide za posjete spomenicima. S druge strane Crkva kao braniteljica krupnoga kapitala godišnje dobiva 300 milijuna kuna.

Ohrabruje li vas činjenica da je više od 30 posto članova Zajednice čiji ste predsjednik mlađe od 35 godina?

Mislim da je to budućnost naših udruga, nešto što čini jasan cilj svakoga mladog čovjeka: obrazovati se, imati sigurnu budućnost, organizirati porodicu, osigurati društvo u kojem dijete može biti sigurno i zdravstveno osigurano. Kako ti problemi budu bivali ogoljeniji od naslijeđa, tako će ciljevi naše udruge biti interesantniji upravo mladima. Taj se dio populacije želi upoznati s rješenjima koje je nudilo društvo sigurnog zaposlenja i socijalne sigurnosti: antifašizam otvara prostor razgovoru o tim rješenjima. Prirodno će svaki mladić i svaka djevojka biti zainteresirani za odgovore na pitanja poput: zašto je moj djed bio partizan a ne ustaša ili partizan a ne talijanski kolaboracionist. Tim će slijedom nastojati odgovoriti zašto su im djedovi ili bake nakon toga željeli upravljati poduzećima, a ne raditi kod nekoga kapitalista. I dalje: zašto se njihov otac mogao oženiti ili kupiti stan, školovati se i slično, a oni danas to ne mogu. To su pitanja na koja svaki naš potomak mora dobiti odgovor.

Jednom ste izjavili da je dalmatinski antifašizam bio i socijalna revolucija. Imajući to na umu, možemo li predvidjeti budućnost antifašizma u današnjem agresivno desnom društvu?

Svaka akcija ima i svoju reakciju. Prema tome, to je dio mog odgovora na represivni i agresivni desni korpus, koji će u skladu s količinom svoje agresivnosti dobiti jednako toliko odgovora s druge strane. Kako to apsolutno povezujem s klasom, smatram da je vrlo izgledno. A kako s iste pozicije antifašizam smatram svjetonazorom klase potlačenih, onda mislim i da on nikada neće nestati. Kada danas branimo antifašizam, radimo i posao političkih stranaka.

Znate li da je prema riječima Andrije Mikulića, predsjednika Skupštine Grada Zagreba, zagrebačkom ogranku HDZ-a najvažnije pitanje borba za ukidanje naziva Trga maršala Tita?

I time se bavi predsjednik najveće organizacije HDZ-a u Hrvatskoj, koji u istoj stranci sjedi za stolom s predsjednikom Vlade?! Odlično, samo ih molim da pod točkom razno ili nekom definiranijom pokrenu razgovore u Bruxellesu o Titu kao zločincu, da donesu neku deklaraciju po kojoj je on sa svojim antifašistima i partizanima bio zločinac. Otkrit ću vam podatak, doduše još neslužben: danas se na 67 mjesta u 54 države svijeta nalaze trgovi nazvani imenom maršala Tita. I sada bih se ja trebao referirati na nekog Mikulića u Zagrebu. Ma ne pada mi na pamet.

Šibenik ne poznaje ustaše

Doima se da je Šibenik (po)ostao posljednji bastion obrane antifašizma u dalmatinskom pojasu?

Šibenik je grad specifične povijesti, koja ga je jednako opredijelila i 1941. i danas. Dakle kao što se tada opredijelio za narodnooslobodilački pokret, osjećajući na svojim leđima i okupaciju i ekstremnu eksploataciju krupnoga kapitala, i u toj borbi dao 30 posto stanovništva, tako ni danas ne poznaje ustaše. Grad koji je 1980-ih bio u vrhu jugoslavenske industrijske proizvodnje s time nikada nije imao problema, pa je i danas oslobođen ekstremnih desnih struja koje bi željele rehabilitirati nekoga svoga, ponajprije stoga što i nemaju koga rehabilitirati. Ipak, ima sporadičnih pokušaja i tendencija da se ospori šibenski antifašizam.

1/1