>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Zvonimir Dobrović: Queer Zagreb se bori za slobodu

Ponekad je lako povjerovati da je homofobna, ksenofobna, rasistička i isključiva Hrvatska naša stvarnost, ali ona je samo glasnija i agresivnija u svojim ispadima jer shvaća da je neodrživa. To je utješno znati, kolikogod nam se činilo da presporo učimo o otvorenijem i tolerantnijem društvu

Povodom ovogodišnjeg, 15. izdanja Queer Zagreba, koji će se održati od 22. do 27. svibnja, razgovarali smo s umjetničkim direktorom tog festivala.

S obzirom na već 15 godina intenzivnog i zanimljivog rada, kako biste opisali današnju poziciju festivala i queer umjetnosti u Hrvatskoj? Što ste, u domaćim okvirima, uspjeli učiniti i na umjetničkom i na aktivističkom planu?

Umjetnost je općenito u nezavidnoj poziciji i Queer Zagreb dijeli tu sudbinu. Na početku smo morali predstaviti ideju queera kao umjetnički relevantnog područja uopće, ne samo u Hrvatskoj, i mogu reći da se ona više ne pojavljuje samo na umjetničkim marginama, što je sigurno jedan od rezultata našega kontinuiranog rada. Nažalost, i kultura i umjetnost općenito se sve više marginaliziraju, počesto su i najlakša dnevnopolitička meta, pa smo stoga u konstantnom stanju defenzive i opravdavanja same potrebe postojanja. To je mnogo šire od pozicije samog queera; označio bih ga kao prostor koji cijela umjetnička scena mora nastaviti braniti i čuvati. Danas se ne borimo samo za queer umjetnost i njeno pravo na postojanje nego i za općenitu umjetničku slobodu jer se, evo, i ovih dana nasilnici okupljaju pred kazalištima pokušavajući zabranjivati predstave, što smo i sami doživljavali na prvim festivalskim izdanjima.

Umjetnost ne može biti talac tržišta i oni koji zagovaraju bilo kakvu ideju tržišnog opstanka kulture o njoj i njezinom funkcioniranju nemaju pojma

U čemu konkretno vidite najveće uspjehe, a u čemu najveće neuspjehe?

U okvirima u kojima djelujemo i sama činjenica petnaeste obljetnice doima se uspjehom, ali zasigurno nije nešto što bi samo po sebi trebalo proslavljati. Međutim, Queer Zagreb je tijekom ovih 15 godina otvarao teme koje su rezonirale sa širim pitanjima našega tranzicijskog društva, zadržavajući pritom određenu umjetničku razinu koja ga je nametnula kao program koji se ne može i ne smije previdjeti. Nažalost, u domaćem sustavu ne postoji – sustav, bez obzira na to koliko to može besmisleno zvučati. Dakle, neovisno o redovitom i uspješnom radu, bez sustavne evaluacije i sustavne kulturne politike nema nikakve sigurnosti da će taj rad i nastaviti, pa se tako i može dogoditi da uslijed paušalne političke odluke Queer Zagreb npr. izgubi 55 posto donacije Ministarstva kulture. Tako je naime bilo lani, a nastavlja se i ove godine. Kakva se poruka time šalje? Da nam treba desetljeće da se vratimo na razinu potpore koju smo imali 2007. godine? To su realnosti u kojima čitava umjetnička scena djeluje i argument je uvijek isti: korisnika je sve više, a novca sve manje. Međutim, rekao bih da je više riječ o političkoj volji, jer država nije racionalni potrošač našeg novca, iako se takvom želi predstaviti. Da svaki sektor u Hrvatskoj djeluje na način na koji djeluje kultura, koja jedva opstaje s 0,48 posto proračuna, naša bi opća situacija bila mnogo bolja. Ovo što svakodnevno doznajemo o milijunima i milijardama koje odlaze na sanacije ostalih sektora mnogo je skuplje za sve nas od troška čitave domaće kulture posljednjih dvadeset godina. A opet, kad se govori o štednji, kultura je uvijek prva na udaru jeftine politike.

Umjetnost uvijek uključuje istraživanje i eksperimentiranje, ponekad s temama, a ponekad s medijima. Povremeno je tu i provokacija, ali i edukacija: na kojim su sve razinama vaša festivalska izdanja uspjela educirati publiku?

Queer Zagreb je uspio stvoriti određenu vidljivost i kontinuitet koji u identitetskom smislu zasigurno puno znači čitavoj generaciji mladih koji su odrastali uz naše programe, pogotovo u doba kad smo jedini nudili takve sadržaje. Danas postoji čitav niz programa i organizacija koji, svaki na svoj način, ispunjavaju praznine kulturne ponude. Teško je definirati i izmjeriti koga se i koliko educiralo, ali mislim da su neki naši programi bili posebno snažno na to orijentirani – primjerice istraživanje i knjiga ‘Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj’, izložba ‘Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945.’, kampanja ‘…i homofobi su ljudi’, itd. Osim što smo kroz 15 godina predstavili više od 150 predstava umjetnika iz cijelog svijeta, objavili smo više od 30 knjiga, prikazali nekoliko stotina filmova i time gradili jednu novu stvarnost, onu koja se različitosti ne boji, nego je njeguje i promiče. Ponekad je lako povjerovati da je homofobna, ksenofobna, rasistička i isključiva Hrvatska naša stvarnost, ali ona je samo glasnija i agresivnija u svojim ispadima jer shvaća da je neodrživa. To je utješno znati, kolikogod nam se činilo da presporo učimo o otvorenijem i tolerantnijem društvu.

U sekularnoj državi pozivati umjetnike da u svojim djelima pripaze na vjerske osjećaje i time davati vjetar u leđa nasilnicima politička je poruka koja je izuzetno opasna za cijelo društvo

Budući da imate višegodišnje iskustvo rada u kulturi, vidite li tu ikakav razvoj i pozitivne pomake ili smatrate da se scena kreće u obrnutom smjeru?

Nezavisna kulturna scena imala je veliki uzlet prije petnaestak godina, no taj se trend preokrenuo prije kojih pet i mislim da se to sunovraćanje neće zaustaviti bez ozbiljnih strateških poteza. Bitne su promjene potrebne na gotovo svim razinama unutar resora: od načina financiranja, evaluacije i planiranja do edukacije i promicanja kulture kao javnog dobra i društvene vrijednosti koja nema alternativu. Umjetnost ne može biti talac tržišta i oni koji zagovaraju bilo kakvu ideju tržišnog opstanka kulture o njoj i njezinom funkcioniranju nemaju nikakvog pojma. Također, automatizmom smo pristali da kultura preuzima i ulogu ‘facilitatora’ u rješavanja različitih društvenih problema, od prihvaćanja manjina do osvještavanja tema poput ekologije, socijalnih nepravdi ili sličnih. Umjetnost je uvijek politična i naravno da su sve to teme kojima se bavi želi li biti aktualna, no u široj perspektivi to ne može biti jedini kriterij njezine svrhovitosti jer će, bude li joj se po tome mjerio uspjeh, u konačnici uvijek biti neuspješna. Nadalje, potrebne bitne promjene vežu se i uz opći trend izvrtanja ideje slobode govora, pa je nužno jasno i bezrezervno podržavanje umjetničkih sloboda i to s najviših resornih instanci. Dakle, ne smije se događati da ministri kulture poput Hasanbegovića i Obuljen uvjetuju umjetničke slobode, kao što je to učinjeno Anti Tomiću lani i Oliveru Frljiću nedavno: u prvom je slučaju to bio čisti ideološki obračun, a u drugom jednostavno nerazumijevanje jedne od osnovnih zadaća Ministarstva kulture, a to je podrška umjetnicima. U sekularnoj državi pozivati umjetnike da u svojim djelima pripaze na vjerske osjećaje i time davati vjetar u leđa nasilnicima koji anonimno dojavljuju da su u kazalištu postavljene bombe, politička je poruka koja je izuzetno opasna za cijelo društvo.

Radite brojne festivale i u inozemstvu, pa zasigurno možete procijeniti jesu li hrvatska kultura i njezine izvedbe kvalitetom konkurentne na međunarodnoj sceni? Koliko su hrvatski umjetnici prepoznatljivi u svijetu i koga biste izdvojili kao primjer u tom smislu?

Međunarodna prisutnost i promocija hrvatskih umjetnika ne događaju se same po sebi, jer bi to značilo da ovise isključivo o informiranosti i zainteresiranosti inozemnih kuratora. Prepuštanje domaćih umjetnika takvoj sudbini nije dugoročno održivo, jer se prodori u međunarodni pejzaž tada događaju sporadično i neredovito. Naravno, postoje brojni umjetnici prisutni na međunarodnoj sceni, kao i oni koji redovito rade u inozemstvu, što je bitno i za njih i za čitavu našu umjetničku snagu. Međutim, s obzirom na broj kvalitetnih umjetnika, u tome zasigurno zaostajemo za mnogim zemljama, a tako će i biti ne bude li strateškog promoviranja. Postoje mnoge stvari koje se po tom pitanju mogu raditi, od planiranih predstavljanja na najznačajnijim umjetničkim sajmovima, preko poticanih suradnji domaćih institucija s ključnim centrima različitih umjetničkih medija, do snažnijega povezivanja i umrežavanja sa svjetskim festivalima, fondacijama i institucijama koje njeguju umjetničku razmjenu. Međunarodna prisutnost umjetnika uvijek je pomno isplanirana strategija - kod francuskih, njemačkih, nizozemskih i drugih umjetnika to nije slučajno, pa ne bi trebalo biti ni kod hrvatskih.

Tematska odrednica jubilarnoga zagrebačkog Queera su žene i njihovi radovi: po kojem ste ključu odabirali i strane i domaće umjetnice?

S obzirom na pojačane napade na ženska prava i poziciju žena u društvu bilo nam je važno ovu godinu posvetiti umjetnicama i temama vezanim uz njihovu vidljivost na sceni. Na Queer Zagrebu gostuju umjetnice iz cijelog svijeta, doslovno sa svih kontinenata i imat ćemo priliku dobiti određeni uvid u umjetničke impulse i trendove iz raznih perspektiva. Nadam se da će to biti zanimljivo i inspirativno za domaću umjetničku i aktivističku scenu. Jedna od naših prvih definicija queera kao takvog je bila da su u Hrvatskoj i samohrane majke queer s obzirom na patrijarhat u društvu, a danas bismo, s obzirom na trenutnu situaciju, takvu definiciju mogli proširiti na sve žene. Opterećenost patrijarhatom, religijom i tradicijom je u Hrvatskoj i dalje ogroman teret za potpunu društvenu jednakost. Umjetnice koje nam dolaze snažno progovaraju o poziciji žena u društvu.

Nakon petnaest godina, u kojem smjeru priželjkujete da će se Queer Zagreb dalje razvijati?

Queer Zagreb se i dosad razvijao na nekakav organski način; agilnost festivala i organizacije očituje se u brzini programske reakcije na uvjete u kojima djelujemo, pa vjerujem da ćemo tim putem i nastaviti, odnosno bavit ćemo se temama koje će u nekom trenutku biti bitne. Sigurno je da ćemo i dalje biti prostor otvoren za eksperimentiranje i prohodnost ideja, manjak kojeg institucionalnu scenu čini toliko sporom i počesto nezanimljivom. S obzirom na trendove kojima svjedočimo, vjerujem da ćemo se programski pojačano baviti umjetnošću koja hrabro preispituje i širi umjetničke slobode.

1/1