Novosti

Društvo

A da i koronu prepustimo tržištu?

Moglo se pretpostaviti da nećemo imati maske iz domaće proizvodnje, ali nekako smo se nadali da valjda u ovoj državi još uvijek netko proizvodi čisti alkohol. U kakvoj smo zabludi bili!

Uc475xeu7ny5jk4slhz82r5kvw1

(foto Goran Kovačić/PIXSELL)

Bolje nego ijedna prije, kriza sa širenjem koronavirusa ogolila je tužno stanje hrvatske ekonomije. Uz zakašnjelu reakciju Vlade, koja je pandemiju dočekala nespremna bez dovoljno sanitetske opreme, pokazalo se da se u Hrvatskoj ne proizvodi nijedan, baš nijedan proizvod važan za zauzimanje prve crte obrane od virusa SARS-CoV-2.

Nekako se moglo pretpostavljati da maske iz domaće proizvodnje možemo samo sanjati, kao i da nema zaštitne odjeće, ali da je ista stvar s alkoholom, ključnim za dezinfekciju, malo tko je znao. Radi se, dakle, o toliko primitivnom proizvodnom procesu da su se u županjskoj Sladorani prošli tjedan sjetili da negdje u skladištu imaju strojeve koji su nekad služili za proizvodnju čistog etilnog alkohola iz melase, nusproizvoda u proizvodnji šećera iz šećerne repe.

Kao i većina ostalog, pokazalo se da je i rafinirani etilni alkohol u Hrvatskoj u proizvodnji preskup pa je Sladorana prije tri godina odustala od njega. Uvozni je bio znatno jeftiniji. Strojevi su završili zaboravljeni negdje u prašini. Srećom, u Županji su bili toliko pametni da ih ne bace, a prošlih dana bacili su se u intenzivnu potragu za kvalificiranim stručnjacima za ovaj posao, s obzirom da je dobar dio njih već u penziji.

Ali ni to nije sve, da bi uspjeli pokrenuti alkoholno vrenje, nužan im je kvasac, a njega u Hrvatskoj ima otprilike jednako kao i čistog alkohola. Nakon temeljite potrage pronašli su jednu tvrtku kraj Zagreba koja će ih opskrbiti tim tehnološkim čudom zvanim kvasac pa su očistili i sredili starudiju i već u srijedu mogle bi poteći prve dragocjene kapi čistog alkohola. Iz Vira, vlasnika Sladorane, kažu da su svojevremeno proizvodili 25.000 litara dnevno, da će sada raditi punim pogonom i da će alkohol bolnicama isključivo donirati.

Zaštitne odjeće – nema, odnosno jedva da je ima. Zaštitne maske rezervirane su isključivo za bolnice, u ljekarnama ih nema pa se šiju pamučne koje štite od koronavirusa jedva nešto bolje od vitamina C. Alkohola, već smo konstatirali, nema, baš kao ni kvasca. Sve su to, dakle, tehnološki krajnje primitivni proizvodi koji su nestali iz domaće proizvodnje jer su bili ‘tržišno neisplativi‘, a kako je Hrvatska izabrala kapitalistički ekonomski sistem jedini tržišni regulator je odnos ponude i potražnje. Kako se pokazalo da je uvozna zaštitna odjeća jeftinija, baš kao i maske, a ništa drukčije nije niti s alkoholom i kvascem, njihova proizvodnja je prekinuta. Izumrla. Nestala. Nema je. A stranim državama koje su bile pametnije od Hrvatske, pa održali njihovu proizvodnju, ne pada na pamet da danas svoje blago dijele s nama. Sreća u nesreći da se našao onaj šeik iz Ujedinjenih Arapskih Emirata da donira i Hrvatskoj i Srbiji nužnu sanitetsku opremu. Sjetite se, alternativa je bila pronađena u trojici ambicioznih mladića iz Pule koji su prije koji mjesec osnovali tvrtku pa je Vlada direktnom nagodbom željela od njih nabaviti maske.

Da se u Sladorani neki stari majstor nije sjetio gdje je prije tri godine ostavio ono već zahrđalo željezo i da stari tehnolog Stipa srećom nije miljenik destilata pa je dočekao poznije godine i uspješno izbjegao koronavirus, nitko se više ne bi sjećao da se alkohol ovdje proizvodio.

Premda će vam možda ova priča nalikovati na dosjetku, gotovo crticu za popunjavanje internetskog prostora, ona grubo ilustrira što su ‘zakoni tržišta‘ učinili od domaće proizvodnje. Valja se sjetiti da je osim toga i monetarna politika još od onih davnih HDZ-ovih vlada i pomalo zaboravljenog Borislava Škegre s prejakom kunom bila ciljano postavljena da potiče uvoz, a destimulira izvoz. Uzalud je svih tih godina mala, ali odvažna grupica ekonomista upozoravala što će se dogoditi, ali vrhušku nije bilo briga. Njima i tako nije bio cilj proizvoditi, nego odmah, sada, čim prije zaraditi, bez imalo brige oko onoga što će ostati iza njih.

Danas – kad nam je zdravlje ugroženo – jasno kao bistar potok vidimo da je ostalo skoro pa ništa i da upravo oni bačeni strojevi na simboličkoj razini najbolje ilustriraju što je ostalo od proizvodnje prepuštene tržištu. Uvozno ovisna država u kojoj turizam s gotovo 20 posto prihoda sudjeluje u BDP-u u ovakvim krizama naprosto nema šanse i osuđena je na novo potonuće u recesiju, možda i depresiju iz koje ćemo se izvlačiti godinama.

Treba pozdraviti zadnje Vladine mjere koje su utorak pokušali približiti, prije svega poduzetnicima. Cilj je, naravno, osigurati likvidnost. Onima koji uspiju preživjeti teško razdoblje koje nas čeka odgoda plaćanja poreza, svojevrsno državno kreditiranje, svakako će olakšati drugi ciklus krize. Naravno da bi im otpis više odgovarao, ali teško da će njega biti s obzirom na očekivani pad proračunskih prihoda. Tu je i najava da će svim urednim platišama poreza (manje od 200 kuna duga) pomoći s uplaćivanjem minimalne plaće zaposlenima što bi, kako je rekao ministar financija Zdravko Marić, moglo dovesti do novih 600 milijuna kuna troška, a država već sada ima mjesečne rashode od šest milijardi kuna za plaće i mirovine.

Ne treba biti izučeni makroekonomist da se zaključi što nas čeka. To se, između ostaloga, lako moglo pročitati i kroz premijerovo populističko prepuštanje plaće njegovog tima fondu za obnovu objekata stradalih u potresu u Zagrebu, kao odgovor na zahtjev opozicije da smanje plaće za 20 posto i onim sve tišim zahtjevima da se ukine HRT i podijele otkazi ‘uhljebima‘, jer ipak je teško iz sigurnosti vlastitog doma napadati sve one liječnike, sestre, vatrogasce, policajce, komunalce, vozače, novinare… koji predano rade da bi ovi punih džepova sa sigurnih gornjozagrebačkih visina popovali što nam je i kako raditi.

Sigurno je da nas iz svega ovoga neće izvući slaba država. Baš naprotiv, treba biti jača i efikasnija nego ikada. Već činjenica da su se vođenja Stožera primili Davor Božinović i Vili Beroš, a ne Milijan Brkić i Milan Kujundžić daje kakvu takvu nadu. Ako mislite da je sve što pišemo pretjerano, zamislite što bi se dogodilo da COVID-19 prepustimo tržištu. Baš kao što smo prepustili dezinfekcijska sredstva. Pola decilitra u jednoj zagrebačkoj ljekarni koštaju 24 kune. Radi se, da ne bude zabune, o vodi i 85-postotnom etilnom alkoholu. Tržište u punoj snazi!

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više