>

novosti logo

Kolumne Kolumne

A što Plinije?

Sedma Plinijeva knjiga meni je najdraža zbog Plinijeva dubokog pesimizma. Velika i na mnogo mjesta patetična radost u posmatranju i proučavanju prirode ne muti nimalo Plinijevu svijest o čovjeku kao jadnom i konačnom biću, nezaštićenom od rođenja do zamaknuća

Ispred jedne od drvenih božićnih tezgi u centru Zagreba dozva me jedan znanac, te me pita: ‘Pa kako to da onoliko slaviš što si opet dobavio one Plinijeve knjige o prirodi, slikaš se za novine s njima, a ne napišeš već jednom – zašto te knjige voliš?’ Kuhano vino izoštrilo mu žalac. Iz rukava mu reknem da Plinija volim zato što volim stadione. On se zbuni, pa mu dodam kako je Plinije svijet mjerio stadionima. Eno u jednoj od njegovih geografskih knjiga stoji da krater Etne ima opseg dvadeset stadiona. A od Akvileje do dalmatinske rijeke Krke kaže da je daljina ravno dvije hiljade stadiona. A moreuz Helespont ili Dardaneli ima širinu od sedam stadiona, što mu je dosta da razdvoji Evropu od Azije. A širina Crnoga mora je tri hiljade stadiona, ha? Zamisli to, a danas kad nebrojene nepodnošljive televizije u svako doba dana prenose nepodnošljivo mnogo utakmica sa svih mogućih stadiona po svijetu, stadion nije više nije mjera ni za daljinu ni za dužinu. Kod nas je mjera za nasilje, za četništvo i ustaštvo. Zamisli da neko danas napiše kako je Maksimir od Poljuda udaljen dvije hiljade i dvije stotine stadiona. A Plinije stadionima mjeri i visinu: od zemljina tla do oblaka ima devet hiljada stadiona, a od Mjeseca do Sunca pet stotina miliona stadiona. Tako se nekako uz pomoć stadiona izvukoh i odoh. Sad pitaocu odgovor dopunjavam.

Mnogo šta u Plinijevim knjigama podsjeća me na razgovore koje sam u djetinjstvu slušao. U nekoj kući umire neko, svi trče u tu kuću, onda taj što umire umre, a kad se onaj prvi plač, ono ljuto i grko jecanje, malo smiri, tada neko od starijih krene: ‘Ada nemojte da plačete, ne griješite dušu, ovome putniku na onaj svijet smrt je bila laka; a pamtite li kako se s dušom dijelio taj i taj, iz Kladnice, ha: kopneo je preko tri godine, a ječao je dan i noć, kao da mu paščad meso otkida; a kako je umirao onaj iz Žitnića: sve ga uboljelo, boli ga i kad ga pokriju čaršafom, a od bolova pojeo je tri jorgana, nije spavo ni tri sahata u heftu dana; a znate onu iz Duge Poljane, bila je nepokretna osam godina, mogla je samo da guta, sve drugo joj se udrvenčilo, i kapci i trepavice, a sve je činjela pod sobom, samo su oni što su je prali znali da je živa; a pamtite li onoga mladoga sa Žabrena, ljepote mu se nije mogao svijet nagledati, na svadbu igra kolo i svi u kolo vratove iskrivili da gledaju njega, a njega muka pogodila, pa učajao, danju šuti, a noću mu cipcijeli svijet tijesan kao rog kravin; a svi ste gledali kako se gasio naš taj i taj: ječi i moli u Boga da ga uzme, a Bog uzima koga on hoće i kad on hoće; nemojte da plačete, ne griješite se, svi ćemo tijem putom, svi smo mi mrtvi, no se po redu kopamo.’

Kod Plinija Starijega, u knjizi sedmoj, stoji da su znaci smrtni ovo: kod ludila smijeh, kod duševne potonulosti stalno bavljenje posteljinom, preslagivanje pokrivača, stalno ležanje na leđima, iskolačene oči i nos drukči no kakav je bio. Stoji i da je Hipokrat pobrojao mnogo predznaka smrti, ali da se ni on nije zabavio pitanjem predznaka za zdravlje i dužinu života. Katon Stariji, kaže Plinije, svom sinu je proročanski rekao kako je staračka mudrost u mladosti pouzdan znak prerane smrti.

Ili, prije trideset godina, amidži Isu, koji je bio hodža, a imao kafanu (!), čitam iz Plinija, sedma knjiga, kako je u Rimu neka žena bila osuđena na smrt gladovanjem. Njena kćerka, dojilja, ima malo dijete, dolazi joj u posjetu u zatvor. Stražari je svaki put pregledavaju, sve joj pretresu, da slučajno ne bi unijela majci nešto za jelo. Nikad ne nađu ništa, puštaju je unutra. Jednoga dana stražar primijeti kako ona svojoj majci daje sisu i majka sisa mlijeko svoje kćeri. To se u Rimu pročuje i majka dobije pomilovanje, a na mjestu onoga zatvora bude izgrađen hram. Amidža hodža se lupi po koljenu i kaže: ‘Aman jarabi, tako je radila i jedna iz Donje Pešteri: majka joj kašljala i kašljala, i sve više kašljala, davali joj salo iz jazavca da privija na prsa, ništa, kuhali joj i johove i brezove kore, pila i priještap i čaj od čemerike, ama ništa. Onda joj usred zime došla šćer, ta imala dijete na sisi, bila petnaest dana u gostima, i svaki dan joj iz svoje sise namuzala po jednu kahvenu šolju mlijeka. To mlijeko majka pila, i nakon dvije hefte joj prestao kašalj, ka da joj ga je neko rukom odnio.’

Ta sedma Plinijeva knjiga, meni je ipak najdraža zbog Plinijeva dubokog pesimizma. Velika i na mnogo mjesta patetična radost u posmatranju i proučavanju prirode ne muti nimalo Plinijevu svijest o čovjeku kao jadnom i konačnom biću, nezaštićenom od rođenja do zamaknuća. Priroda je prema čovjeku takva da se ne može jasno razlučiti da li mu je ona dobra mati ili osorna maćeha. Za razliku od svih drugih svojih stvorova, čovjeka je umotala u posve drukče umote: sve druge je stvorila ili sa korom ili sa korubom, ili sa kožom prekrivenom kočeti ili bodljama ili čekinjama ili perjem ili krljuštima ili vunom. Drveta imaju ponekad i dvostruku koru, da ih štiti od mraza i žege. Samo se čovjek rađa nag u plaču i sa suzama u život stupa. Smijeh neće upoznati prije no prođe četrdeset dana od rođenja. Ali ga već od prvog dana čekaju pojasevi i okovi na svim udovima; tako već od prvoga dana vezanih ruku i nogu i plačući kreće u život ono stvorenje koje kasnije treba da bude vladar nad svima drugima. Muka je početak njegova živovanja, a sve zbog jedine krivice, što je rođen. Bijedan li je svaki čovjek koji, došavši tako na svijet, smatra da se može oholiti na svijetu! Pa onda, čovjeku je, za razliku od životinja, dano mnogo više da uči: on mora učiti i da hoda, učiti i da jede, i da govori! Njemu temenjača dugo ne zatvara ono mjesto na glavi, mjesecima nakon rođenja, on je ranjiv navrh glave. Druge životinje plivaju ili lete bez poduke, čovjek bez poduke zna samo plakati! Zato je među najmudrijim ljudima mnogi smatrao da je najbolja stvar nikada ne biti rođen, ili što je prije moguće umrijeti. Plinije stoji između dvojice velikih pesimističnih mislilaca antike: između Sofokla i Septimija Severa. Prvi svom tragičkom horu stavlja u usta upravo ovo što Plinije navodi, da je najbolje ne biti nikada rođen, a ako ti se to desi, onda nastoj da što prije zamakneš onamo otkuda si došao. Drugi, koji je 18 godina bio ništa manje nego rimski imperator, posljednje godine svoje vladavine, kazao je ‘Bio sam sve, a nije pomoglo ništa!’ (Omnia fui, et nihil expedit). Septimije je mogao reći da je bio sve, jer je potekao iz nižeg staleža a postao car.

Pesimisti su bili i moji rođaci. Ili, bolje ovako: vjerom su bili optimisti, a mišljenjem su bili pesimisti. Svi su listom vjerovali u onaj svijet, u dženete i džeheneme njegove, i živjeli su tako da se čuvaju grijeha koji ih može izložiti vatri džehennemskoj. Ali su u mišljenju bili samostalni i sami: znali su da je čovjek jadan i nemoćan satvor, izložen studi, žegama života, brigama, mučen čežnjama, daljinama i vijestima, plašen i satiran bolestima, kojima broja niko ne zna. Jedan od njih je govorio da svaka zvijezda na nebu jeste zvijezda od jedne bolesti, a Mjesec je zvijezda od smrti. A Lema, dobra maćeha moga oca, jedanput je, kad smo je mi djeca svojim mahnitanjem doveli do ljutnje, uzela prut brezovak i naredila nam da svi sjednemo na pod. Kad smo posjedali i zamuknuli, uzela je u drugu ruku veliki sahat marke Insa Zemun i rekla nam da pogledamo u njegove rakaze, kazaljke: Vidite li i čujete li ovaj najmanji rakaz, kako ćikće i ćakće? Vala vidimo i čujemo. E tako nam se i vijek krati: ćik-ćak, ćik-ćak. Od ovoga ćikćakanja niko se nije spasio, ono će svakome danove izbrojati, e nemojte da vi moje danove prekraćujete no neka se prekraćuju sami, onako kako ovaj sahat hoće da se prekraćuju.

E i taj sahat i Lemino ćik-ćak mene podsjećaju na Plinija, a ono mjesto pri kraju sedme knjige gdje kazuje o prvim sunčanim satovima u Rimu podsjeća me na Lemin sahat i njegove rakaze. A štagar je toga u preostalih trideset i šest knjiga, e ne ide da i o tome pišem onome što me, malo vinovit, upitao (ne imenujem ga, neće on da ga imenujem), pa mu od mene budi ovo i ovoliko.

1/1