>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Adriana Tidona: Ne smijemo zaboraviti na izbjeglice

Na grčkim otocima izbjeglice žive u prenapučenim uvjetima. Najgore je na Lezbosu i Samosu, gdje rastu neformalni dijelovi kampova. U njima nema dovoljno slavina za vodu, tuševa ni WC-a. Kako bi došli do vode i hrane, ljudi moraju čekati u redovima pa vrlo teško održavaju distancu, kaže istraživačica iz europskog ureda Amnesty Internationala

Kako pandemija koronavirusa utječe na migrante i izbjeglice koji pokušavaju doći u Europu te one koji su tu kao tražitelji azila?

Postoji općenito mišljenje da nas Covid-19 sve jednako pogađa. No upravo se na primjeru migranata, izbjeglica i drugih ranjivih skupina vidi da to nije točno. I prije početka pandemije oni nisu imali pristupa mnogim resursima. U Grčkoj su izbjeglice od 2016. godine prisiljene živjeti u prenapučenim kampovima i neadekvatnim uvjetima pošto su zakazali dogovori o njihovoj realokaciji u druge europske države.

Covid-19 već je detektiran u dva kampa pored Atene. Kakva je situacija na otocima gdje su smještene izbjeglice?

Na grčkim otocima, gdje je Europska unija financirala gradnju kampova, ljudi žive u prenapučenim uvjetima. Najgora situacija je na Lezbosu i Samosu. Na Lezbosu je sada 18.600 ljudi na prostoru predviđenom za manje od 3000 osoba. Ima tjedana kada se na tom otoku nalazi i više od 19.000 ljudi. A na Samosu, gdje je predviđeno da bude 600 osoba, sada ih je 6900. Neformalni dijelovi kampa, odnosno oni van ograde, eksponencijalno rastu. U njima nema dovoljno slavina za vodu, tuševa ni WC-a, a ljudi žive u šatorima koje su sami napravili. Na jednu slavinu ide 1300 njih. Kako bi došli do vode i hrane, moraju dugo hodati i čekati u redovima pa vrlo teško održavaju fizičku distancu. Tako da ne samo da ne mogu često prati ruke, nego ne mogu održavati ni druge mjere potrebne za sprečavanje širenja koronavirusa.

Osim toga, u mnogim dijelovima kampa nema grijanja pa ljudi koriste opasne grijalice koje sami izrađuju. Mnogi zbog toga imaju respiratorne probleme, što ih čini još ranjivijima u kontekstu širenja zaraze. Uz to, grčki zdravstveni sustav je također preopterećen zbog mjera štednje što utječe na pružanje zdravstvene usluge ne samo migrantima i izbjeglicama, već i građanima Grčke. Ipak, od 6. travnja grčka vlada je zaposlila 150 medicinskih radnika za hitne slučajeve u kampovima. U dva kampa na kopnu otkriven je koronavirus i oni su u karanteni. Koliko nam je poznato, na otocima još uvijek nema zabilježenih slučajeva zaraze. Ako se hitno ne poduzmu proaktivne mjere, jer ograničavanje kretanja nije dovoljno, pitanje je vremena kada će koronavirus ući i u te kampove.

Mnogi europski zdravstveni radnici i građani potpisali su peticiju da se migrante izmjesti iz Grčke. Neke zemlje su pristale prihvatiti djecu bez pratnje. Kako Europa reagira na ove probleme?

Posljednjih dana Europa je otvorenija prema namjeri da se djecu koja putuju sama prebaci u druge države. Njemačka i Luksemburg su već počele s primanjem djece, a nekoliko država poput Francuske, Portugala, Irske, Finske, Belgije, Bugarske, Litve i Hrvatske su pristale na realokaciju. To je pozitivno, no nedovoljno. Osim realokacije djece, potrebno je i odrasle što prije maknuti iz kampova na otocima i smjestiti ih u manje jedinice gdje mogu učinkovito provoditi preventivne mjere. Mnogi aktivisti strahuju da će europske zemlje ovu pandemiju iskoristiti kao opravdanje da suspendiraju pravo na azil i realokaciju.

Realokacija je trenutno suspendirana zbog restrikcija o putovanju koje je nametnula EU. Ipak, morala bi se nastaviti tamo gdje je to moguće uz dodatne provjere. Ova se situacija ne smije iskoristiti kao izlika za prestanak primanja ljudi u europske države.

S druge strane, mnoge europske zemlje sada od migranata traže pomoć – u Francuskoj za branje jagoda i šparoga, Španjolska je regrutirala strane doktore i zdravstvene radnike, kao i Austrija. Što možemo očekivati od europskih politika prema migrantima u doba postkoronavirusa?

Postoji mogućnost da će se u postkorona razdoblju nastaviti s restrikcijama koje su sada uvedene. Zbog toga smo zabrinuti da će ograničenja putovanja i strože granične kontrole biti iskorištene za agresivnije politike prema migrantima, što je tendencija koja postoji već duže vrijeme. No s druge strane, nastaju i neke pozitivne prakse. Na primjer, Portugal je tražiteljima azila privremeno dao ista prava kao i ostalim građanima. Osim toga, dolazi do prepoznavanja migrantskog rada, odnosno migracija uopće što je također jedna od pozitivnih strana.

1/1