>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Aida Bagić Svi posjedujemo trenutke prividne nevinosti

Svaka generacija ima neko svoje mjesto i vrijeme kad je sve izgledalo bolje, kad je budućnost bila puna obećanja. Značaj određenog trenutka, nekog događaja, naših osobnih ili kolektivnih izbora, možemo procjenjivati tek naknadno

Sa spisateljicom i aktivistkinjom Aidom Bagić razgovarali smo povodom njene nove zbirke poezije ‘Tijela su laka meta’.

Lidija Dujić, jedna od urednica vaše knjige, na promociji je govorila o ‘fizionomiji rukopisa’ i zapitala se kada je zbirka poezije zapravo gotova.

Obje moje zbirke, kao i knjiga kratkih proza ‘Znam li ja gdje živim’, nastale su objedinjavanjem niza tekstova nastalih raznim povodima, u raznim vremenskim razdobljima. Uzbudljiv moment u pripremi zbirke je kad shvatite kako takvi tekstovi, relativno heterogeni, ipak imaju niz zajedničkih motiva, formalnih ili sadržajnih, da se nekako sami po sebi sklapaju u pojedine cikluse i u konačnu cjelinu. Možda je zbirka gotova kad niti jednom novom tekstu više ne nalazim odgovarajuće mjesto. Nije da nisam pokušavala i u ovu posljednju prošvercati neke novije tekstove, ali naprosto se nisu uklapali, morat će pričekati novu knjigu.

Nadam se da moje zbirke, ni prva ni ova posljednja, još nisu gotove. Čini mi se da zbirka nije gotova sve dok ima svoje čitateljice i čitatelje, svejedno koliko ih malo ili puno bilo. Svatko je slobodan, pa čak i sama autorica, u tekst naknadno upisivati nova značenja. Ponekad pročitam neki svoj stari tekst, znam sasvim pouzdano da sam ga napisala, pamtim kako i kada, no više ga uopće ne razumijem. Ili shvatim da se moje današnje razumijevanje razlikuje od onoga kako sam tekst razumijevala u trenutku kad je nastajao. U sasvim tehničkom smislu, naravno, stvari su jednostavnije – nakon što knjiga izađe iz tiskare, to je to. Na svom primjerku mogu dopisivati, crtati i precrtavati, ali više nemam utjecaja na preostalih 299 koji, u sasvim doslovnom smislu, nastavljaju živjeti svojim životom.

Kako je to naveo Miroslav Mićanović, drama vaše zbirke događa se i u odustajanju. Od čega to jeste ili niste odustali?

Velik dio tekstova koje sam skupila u ovoj zbirci, ali i prethodnima, nastao je zahvaljujući odustajanju od pokušaja da ustrajem u nekoj opsežnijoj formi, romanu ili ponekad naprosto u nešto duljoj pripovijetki. Ne znam je li Miroslav mislio na takvo odustajanje ili na nešto drugo, morat ću ga pitati. No čini mi se da uopće niti nije riječ o odustajanju nego više o prihvaćanju vlastite sklonosti kratkoj formi. Zaista ne znam čemu potrošiti puno riječi ako se mnogo više može kazati u samo nekoliko redaka.

U jednoj od pjesama zapisali ste i stih ‘Nitko nema pojma što nas čeka, tek je ljeto 1989’. Što kao pjesnikinja, ali i aktivistkinja mislite da nas danas čeka?

Zanimljiva vremena, ona iz navodne kineske kletve, nikako da završe. Niti se čini da će skoro završiti. Toliko svatko može vidjeti. Nemam kristalnu kuglu, ne usuđujem se proricati što nas čeka kao kolektiv. Ne znam ni postoji li nešto takvo kao ‘pjesnička perspektiva’ na dnevnu politiku, mimo moje građanske u kojoj izlazim na izbore i najčešće glasam za one koji na izborima gube. Kad je riječ o aktivizmu, toliko je danas povoda oko kojih bismo se mogli okupljati u želji da nešto promijenimo, da spasimo neki život, osnažimo ljudskost, potaknemo nadu i spriječimo zlo. Toliko ih je da je ponekad teško odlučiti čega da se prihvatimo i nerijetko se pitam ne bismo li više trebali promatrati, kontemplirati, nego djelovati, jer rezultati našeg djelovanja nisu uvijek vidljivi, a ponekad su upravo suprotni od onoga što smo namjeravali.

'Ljeto 1989.’ u stihu koji navodite, iz pjesme ‘Ulicama grada Mainza’, funkcionira kao paradigmatski trenutak nevinosti, prije pada Berlinskoga zida, prije navodne tranzicije, prije naših ratova, da ne krenem nabrajati sve što smo u posljednjih četvrt stoljeća smatrali prijelomnim događajima. No takvih je trenutaka prividne nevinosti mnogo, svaka generacija ima neko svoje mjesto i vrijeme kad je sve izgledalo bolje, kad je budućnost bila puna obećanja. Značaj određenog trenutka, nekog događaja, naših osobnih ili kolektivnih izbora, možemo procjenjivati tek naknadno.

Ove zime nastupili ste na festivalu '50 Poems for Snow' koji se tradicionalno održava u mraku zagrebačke tuškanačke šume na prvi dan obilnijeg snijega. Što mislite o takvom izlasku poezije u javni prostor grada?

Vrlo inspirativan događaj. Ne samo kao prilika za čitanje vlastite poezije i slušanje drugih dvoje pozvanih pjesnika, nego i kao poticaj za ponovnim čitanjem Octavija Paza kojemu je ovogodišnji festival bio posvećen. Izabrala sam čitati njegovu pjesmu posvećenu događajima na meksičkoj olimpijadi 1968. godine i nevjerojatno je, iako donekle obeshrabrujuće, koliko je aktualna. No, sve skupa, bio je to sjajan osjećaj, hodati šumom po dubokom snijegu, zajedno s još pedesetak ljudi, i zatim čitati svoje stihove na vjetru. Ne znam je li nas publika uopće dobro čula. Ali strpljivo su slušali, ili se pravili da slušaju, bilo je sve to skupa čarobno. I trajalo je taman koliko treba, petnaestak minuta, dovoljno da se održi napetost čarolije.

1/1