>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 2: Prema kraju kapitalizma (I/II)

Bez međusobnih razlika anti-kapitalistički pokreti uopće ne mogu biti uspješni. A uspješni su samo u mjeri u kojoj međusobne razlike izriču i artikuliraju, ako dakle prakticiraju teorijsku diskusiju. Samo suočavanjem različitih pogleda moguće je uopće nešto vidjeti

Predgovor knjizi Alex Callinicos: Antikapitalistički manifest

(A. Callinicos, Antikapitalistični manifest, Založba Sophia, Ljubljana 2004.)

Knjiga poput ove pred nama morala bi iznenaditi čitateljicu i čitatelja koji žeđ svoga duha utoljuju samo na dominantnom govorenju i pisanju, kakvim su preplavljeni masovni mediji naše svakodnevice. Ta prevladavajuća i sveprisutna ideologija uistinu ih uvjerava da tako kako je, ujedno i mora biti. A to što je, nesumnjivo je i neosporno – kapitalizam.

No, tako naivna čitateljica i čitatelj samo su apstrakcija: pa ne gleda čovjek samo televiziju, već prvenstveno neposredno doživljava svoj život, na poslu, u obitelji, u školi i na odmoru, u brizi za bližnje i u borbi za preživljavanjem. Čovjek ne prati samo masovne medije, već se i možda prvenstveno razgovara s prijateljima i prijateljicama, suradnicama i suradnicima, s rođacima, vršnjakinjama. Gotovi obrasci koje nam nude, a često i nameću, medijske robne kuće, nisu jedine naočale kojima sređujemo i shvaćamo pisano i naprečac isporučeno svakodnevno iskustvo. U šablonama ili protiv njih, svagda mislimo svojom glavom, a naše misli raskrsnica su nebrojenih razgovora koje smo u životu vodili, mase rečenica koje smo pročitali, slika koje smo vidjeli, prizora koje smo doživjeli – svoje misli uopće ne bi mogli misliti, svoje osjećaje osjećati, kada ne bi bili samo djelić u neprestanom prepletanju međuljudskih odnosa. Otupljujuća televizijska hipnoza, napadna samozaljubljenost štampe, radijska egzaltiranost, reklamersko prostaštvo – sve su to samo pojedinačne niti u puno zapletenijem tkivu proturječnog, ali i solidarnog svakidašnjeg iskustva. Zavođenje vlasti i podrepaško laskanje, karijeristička nasrtljivost i besramnost vlastodržaca – ono što, po tko zna kakvoj inerciji, još uvijek zovemo ‘javnost’, samo je najneosobnija dimenzija našega života. Naočnjaci, koje natiču na oči, šum, kojim gluše uši, stoga su možda zbunjujući, ali ipak ne i odlučni element u polifoniji svakidašnjice. Zato nam se samorazumljivost nikada neće činiti dovoljno samorazumljivom, da ju ne bismo još jednom promislili. Normalnost nikada dovoljno normalna, da ju ne bi još jednom raspravili.

Zavođenje vlasti i podrepaško laskanje, karijeristička nasrtljivost i besramnost vlastodržaca – ono što, po tko zna kakvoj inerciji, još uvijek zovemo 'javnost', samo je najneosobnija dimenzija našega života. Naočnjaci, koje natiču na oči, šum, kojim gluše uši, stoga su možda zbunjujući, ali ipak ne i odlučni element u polifoniji svakidašnjice

Kapitalizam je valjda svejedno malo teži problem za nas koji smo, tako nas uvjeravaju, prije više od jednog desetljeća odbacili društvo utemeljeno na solidarnosti, te se odlučili za agregat koji nastaje iz takmičenja, ako još ne i u borbi svakog protiv svakoga. Tako nam barem tvrde proizvođači javnog mnijenja i njihovi gospodari: možda ne baš tim riječima, jer umjesto ‘borbe svih protiv sviju’, radije kažu da bi sada morao ‘svatko sam preuzeti odgovornost za sebe’, a za nekadašnje ‘društvo solidarnosti’ radije upotrebljavaju izraz ‘državni paternalizam’. Prvo je eufemizam, drugo lošije pojednostavljenje – no, smisao je onaj koji smo upravo zabilježili: odlučili smo se, tvrde, da odbacimo solidarni socijalizam, te se pokajnički vratimo u asocijalni kapitalizam. Te dodaju da drugačije i nije bilo moguće. A baš taj dodatak, da nema alternative, mora nas probuditi iz ideološkog dremeža i navesti na kritičko razmišljanje. Ako, naime, nije bilo izbora, onda nije bilo niti odluke. Ako se nismo odlučili, možemo početi razmišljati kakve su mogućnosti i za koju da se – konačno – stvarno odlučimo.

Paradoks u apologiji suvremenoga kapitalizma

Kada razglašuju ‘nužnost’, hoće zakočiti kritičko promišljanje i – onemogućiti promišljeno odlučivanje. Kada pak, suprotno tvrdnji o ‘nužnosti’, u naše ime razglašuju da smo se mi bili tako ‘odlučili’ – hoće od nas potporu, pristanak, suglasnost za svoje rabote, svoje odluke. To je stari postupak i nije posebnost tzv. ‘tranzicije’. Početkom osamdesetih godina upotrebljavali su ga američki neoliberali, a kritički umovi još su ga tada duhovito imenovali simptom ‘TINA(1). I gospođa Thatcher voljela je svoju politiku proglašavati jedinom mogućnošću, a pozivanje na odluke biračica i birača u britanskoj politici je i tako obavezna govorna figura. Pascal Lamy još nedavno je varirao taj motiv sa pravim književnim žarom.(2) Neoliberalna retorika taj je postupak upotrebljavala u anglo-američkom centru i na post-komunističkim periferijama: tako reći u obje tranzicije, u središnjoj reaganovsko-thatcherovskoj tranziciji i u kasnijoj post-socijalističkoj tranziciji. Upotrebljava ga još i sad u Evropskoj uniji. Ali elegantno, iako proturječno, povezivanje između patetike slobodnoga izbora i razboritosti pokoravanja povijesnoj nužnosti, nije neka neoliberalna posebnost. Pa nije niti neka tipično ‘kapitalistička’ retorika. U isto vrijeme kada su njome manipulirali u središtu kapitalističkog sistema, voljeli su si njome pomagati i konzervativniji političari samoupravnog socijalizma. I u nas, kao u SAD, bila je retorika ‘slobode i nužnosti’ meta ironične kritike i predmet angažirane analize.(3)

Baš mi koji smo preživjeli ‘prijelaz’ iz socijalizma u kapitalizam, morali bismo biti još posebno otporni na izmotavanje te vrste, ta mogli smo vidjeti kako su ga prigrlile iste osobe – najprije da bi se održale na vlasti u vrijeme socijalizma, potom da bi promijenile sistem i sačuvale vlast. Figura koja istu politiku prikazuje ujedno kao ‘nužnost’ i kao ‘slobodu’, prema tome nije povezana s nekim posebnim oblikom vlasti – prije će biti da je obrazac vlasti uopće. I u tome je paradoks njegove upotrebe za apologiju suvremenoga kapitalizma: kapitalizam nije samo jedna između ostalih vrsta gospodstva, već je vrlo poseban i neobičan oblik vlasti, pa se protivi tradicionalizmu i utemeljuje se na ideologiji slobode i jednakosti; suvremeni neoliberalni kapitalizam još posebno naglašava svoje slobodarsko poslanstvo, koje svijet spašava spona najrazličitijih tradicija.

U ideologiji pomoću koje se čuvaju i obnavljaju odnosi gospodstva u suvremenom kapitalizmu, nema dakle ništa posebno ‘kapitalističko’. I upravo u tome je njena ‘posebnost’.

Kada razglašuju 'nužnost', hoće zakočiti kritičko promišljanje i – onemogućiti promišljeno odlučivanje. Kada pak, suprotno tvrdnji o 'nužnosti', u naše ime razglašuju da smo se mi bili tako 'odlučili' – hoće od nas potporu, pristanak, suglasnost za svoje rabote, svoje odluke. To je stari postupak i nije posebnost tzv. 'tranzicije'. Početkom osamdesetih godina upotrebljavali su ga američki neoliberali, a kritički umovi još su ga tada duhovito imenovali simptom 'TINA': 'There is no alternative' –  'Nema alternative'

Ideologija koja uvjerava ‘da je tako i tako će i ostati’, da bi to bilo ‘normalno stanje’ i sl., u temeljnoj je suprotnosti sa revolucionarnom prirodom kapitalizma samoga. Kapitalizam je sistem beskonačne akumulacije, te ako bi se akumulacija zaustavila, sistem bi se slomio. Zato mora neprestano revolucionirati proizvodne snage i proizvodne odnose. Tradicionalistička ideologija ne podudara se s tim sistemskim zahtjevima. U vladajućoj ideologiji suvremenoga kapitalizma, najneobičnije je dakle to što uopće nije neobična, što je njezin tradicionalizam opće vrste, što je zapravo ‘pretkapitalistička’ ideologija. Hoćemo li razjasniti što se događa u sadašnjoj fazi, moramo sačiniti teoriju koja će moći pokazati kako ideologija, koja je na prvi pogled u proturječju sa logikom kapitalističkog sistema, može čuvati i obnavljati djelovanje te logike.

Teorija i anti-sistemski pokreti

Naime, nije dovoljno da teorijska analiza pokaže kako je sadašnji sistem nestabilan i kakve sve opasne učinke zato uzrokuje. Također nije dovoljno da teorija pokaže načine kako je moguće promijeniti sistem i otpraviti kapitalizam. Ona mora pokazati još i to kako apologetske ideologije, koje tvrde suprotno, pomažu čuvati i obnavljati sadašnji sistem. Ne uspije li, naime, teoriji ukazati na sistemsku funkcionalnost apologetskih ideologija, onda ju je sa ne-teorijskog stanovišta moguće interpretirati samo kao mnijenje, koje doduše jest u suprotnosti sa apologetskim mnijenjima – ali je u biti samo jedno od mogućih stajališta, u bogatoj paleti razumijevanja sadašnjeg historijskog trenutka. Zbog svojih van-teorijskih učinaka, teorija mora pojasniti sistemsku funkciju ideologija, koje su sa njom u suprotnosti na van-teorijskoj ravni ‘mnijenja’. Ali to mora učiniti i radi svojih vlastitih teorijskih zahtijeva: ne uspije li teorijski objasniti sistemski apologetske ideologije – tada neće moći misliti niti svoj odnos spram anti-sistemskih teorija, koje su ujedno uvjet za njenu vlastitu proizvodnju (omogućuju joj udaljeni pogled, koji je početak teorije) i smetnja za njen teorijski rad (ta, ipak su samo ideologije). Teoretizacija izvan-teorijske ideološke borbe, između apologetskih i anti-sistemskih ideologija, zato je unutarnji teorijski zahtjev teorijskog rada.

Teorije koje se povezuju sa praktičkim nastojanjima da se otpravi kapitalizam, odvajkada su se zaneseno suočavale sa svojom vlastitom vanjskošću i sukobljavale se s apologijama sistema. Za teoriju klasičnoga socijalizma bilo je čak karakteristično da se trudila ‘anektirati’ svoju praktičku vanjskost i svoje ideološke učinke – otuda očekivanje da će socijalizam razvijenoga radničkoga pokreta, u suprotnosti spram utopijskih početaka, biti ‘znanstveni socijalizam’. U tome je i jedna od značajnih razlika između socijalizama 19. i 20. stoljeća i sadašnjih anti-sistemskih pokreta. Dok su nekadašnji socijalistički pokreti bili uvjereni da će ostvariti teorijska rješenja u praksi – sadašnji anti-sistemski pokreti pak ne ‘ostvaruju’ drugačiji svijet po teoretskim receptima, već ga prakticiraju; zato i teorija u sadašnjim pokretima više nije analiza postojećega, koja bi dovela do smjernica za ostvarenje nepostojećega, već je teoretizacija prakse. Prijelom se dogodio u šezdesetim godinama, a najočitije se pokazao u novoj strategiji anti-sistemskih pokreta: više nisu htjeli preuzeti državnu vlast, da bi sa položaja vlasti afirmirali teorijske postavke o izgradnji novoga društva – umjesto toga, neposredno su prakticirali ‘revolucionarna’ stanja u svakodnevnom životu. Cilj promjena više nije bio u budućnosti, promjene su trebale proizlaziti iz ovdašnjih i sadašnjih praksa. Umjesto revolucionarnog asketizma – radije revolucionarni hedonizam. Umjesto dugoga marša u budućnost – kratki spoj u sadašnjosti. Tada su počeli otkrivati utopijsku stranu onoga što je već ovdje i sada: pomoću imaginativnog zahvata, trebalo je samo obrnuti sadašnjost, obrnuti ju kao rukavicu i iz nje izvući novi svijet. U tome je bilo značenje gesla iz godine 68: ‘Maštu na vlast!’ Imate li maštu, nije vam potrebno boriti se za vlast. Ta ionako je tadašnji cilj bio otprava svake vlasti… U vremenu koje je prošlo od prijeloma u šezdesetima, ta se praktička priroda teoretizacija samo još pojačala. Za teorije koje proizlaze iz sadašnjih anti-sistemskih pokreta, tijesna je povezanost sa praksama još karakterističnija.

U nastavku ćemo zato ukratko pogledati teorijski kontekst. Na pozadini apologetskih ideologija, koje ovladavaju ovdašnjim javnim prostorom, izgledaju djela proizašla iz anti-sistemskih pokreta kao nekakva dobronamjerna, no svejedno ekscentrična fantazija. No, pokazati će se da je s teorijskog stajališta odnos upravo obratan: sa stajališta teorijskih analiza suvremenoga kapitalizma neobične su apologetske ideologije, a javnost u kojoj takve ideologije prevladavaju, zatvara svoje općinstvo u ideološki bantustan.

Fordizam i postfordizam

Početi ćemo sa onim teorijama koje nekako ‘preskaču’ polemiku sa sistemskom apologetikom. Ne upuštaju se u raspravu da li je sadašnji sistem moguće promijeniti ili je on nužno takav kakav je – već odmah pokazuju da se promijene upravo događaju, pa analiziraju te preobrazbe. Analitička moć tih teorija je velika, njihove analize može se uključiti u druge izraženije anti-kapitalističke teorije. A ipak je konačna poanta tih teorija vrlo slična apologetskim ideologijama: i po njima bi procesi suvremenoga kapitalizma bili ‘nužni’.

Najprije ćemo ukratko skicirati te teorije, a zatim pokušati ustanoviti zašto je njihova poanta deterministička. Vrlo uopćeno, po tim teorijama suvremeni kapitalizam bio bi ‘nužan’, a promjene ne bi bile moguće, zato što je do promjena već došlo, zato što se revolucija već dogodila i sada afirmira svoje neizbježne učinke.

Na pozadini apologetskih ideologija, koje ovladavaju ovdašnjim javnim prostorom, izgledaju djela proizašla iz anti-sistemskih pokreta kao nekakva dobronamjerna, no svejedno ekscentrična fantazija. No, pokazati će se da je s teorijskog stajališta odnos upravo obratan: sa stajališta teorijskih analiza suvremenoga kapitalizma neobične su apologetske ideologije, a javnost u kojoj takve ideologije prevladavaju, zatvara svoje općinstvo u ideološki bantustan

Tim teorijama zajednička je teza da je došlo do prijeloma, s kojim se otvorio novi povijesni vidik. U tom novom horizontu sada se uspostavljaju doduše drugačiji, prerađeni, preobraženi, ali ipak još uvijek kapitalistički društveni odnosi. Sam prijelom određuju različito: neki govore o prijelazu iz industrijskog društva u post-industrijsko društvo; drugi su mišljenja da se upravo događa treća industrijska revolucija: nakon prve, koju je pokrenuo parni stroj i otjelovila se u željeznici, nakon druge, koju je pokrenuo motor na unutrašnje sagorijevanje i elektrika i otjelovila se u automobilu i avionu – sada živimo u elektronskoj revoluciji, koja se utjelovljuje u novim informacijskim tehnologijama.

Teorije se podosta slažu u tome da je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća svršila ona vrsta kapitalizma koju su, na početku dvadesetog stoljeća, najprije uveli u automobilskoj industriji, u Fordovim tvornicama, i koju zato dosta općenito zovu ‘fordizam’. Za fordizam je karakteristična ‘masovna proizvodnja’, u oba značenja izraza: dobra koja proizvodi su ‘masovna’, pa ih proizvodi u velikim količinama i za masovno tržište; ali i proizvođači su masovni, pa takva proizvodnja mobilizira velike mase radnika, stavlja ih za tekuću traku, gdje pod pritiskom strojne racionalizacije, uz najmanji trošak, izrađuju standardizirana trajna dobra za masovnu upotrebu. Logika fordizma je razvoj u napredujućoj spirali: masovna proizvodnja stvara masovno i razmjerno dobro plaćeno radništvo sa trajnim zaposlenjem; masovno radništvo je nosilac masovne potražnje, koja zahtijeva masovnu ponudu, ta pak potiče masovnu proizvodnju, od koje živi masovno radništvo – to razvija masovnu potražnju … itd.

Za fordizam su karakteristične tri strukturne dimenzije – proizvodna, politička i društvena:

- posebna vrsta proizvodnje: tekuća traka, masovna i standardizirana proizvodnja, finalni proizvodi dolaze u velikim serijama i jednolični su; centralizirana i kruto hijerarhijski uređena tvornica; de-kvalificirano radništvo, koje je samo ‘privjesak stroja’; radni proces ‘otuđen’ je od radnice i radnika i njima se prikazuje u obliku ‘objektivnih tehnoloških zahtijeva’; na radnome mjestu vlada željezna disciplina, koju diktiraju zahtjevi proizvodnoga procesa, utjelovljeni u kretanju strojeva; život radništva i radničkih obitelji podređuje se ritmu tvorničke proizvodnje, koja određuje ‘životni stil’ (dnevne satnice, prisilni neplaćeni dopusti, uniformirani i unaprijed određeni životni ciklusi, proizvodnja diktira potrošnju, uniformirana domaćinstva pune se jednoličnim trajnim dobrima, potrošaštvo postaje životna norma…);

- intervencijska uloga države: država osigurava punu zaposlenost i stalnu potražnju;

- društveni kompromis između rada i kapitala, do kojega dolazi pomoću posredovanja države, država institucionalizira klasni kompromis i time ga garantira.

Fordistički model skončao je u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Došlo je vrijeme ‘postfordizma’. Proizvodnja više nije ‘masovna’ i standardizirana, već je ‘individualizirana’ i prilagođava se posebnim zahtjevima potrošačkih skupina. To je ubrzo dovelo do karakteristične dijalektike između ponude i potražnje, kada više nije moguće reći da li posebni grupni ‘životni stilovi’ potiču specijaliziranu i diverzificiranu ponudu – ili pak ponuda, time što oblikuje nove i nove društvene ‘slike’, tako reći stvara nove supkulture i manjinske životne modele. Ta dijalektika izvrsno pristaje neoliberalnoj ideologiji ‘kulturne raznolikosti’, multikulturalizma, pluralnih identiteta, poštivanja razlika i ‘politike priznanja’.

Osnovna proizvodna jedinica nije više ogromna centralizirana tvornica, već malena specijalizirana i ujedno fleksibilna jedinica, koja može biti i samostalno poduzeće (mistika 'malih i srednjih' poduzeća, 'obiteljskih' poduzeća, 'gazela' i sl.) u 'pod-ugovornom' odnosu s nekom svjetskom firmom. Tim malim jedinicama prepušteno je kako će organizirati rad i iskorištavanje, važno je samo da su dovoljno brze  i da je njihov proizvod odgovarajuće kvalitete

Osnovna proizvodna jedinica nije više ogromna centralizirana tvornica, već malena specijalizirana i ujedno fleksibilna jedinica, koja može biti i samostalno poduzeće (mistika ‘malih i srednjih’ poduzeća, ‘obiteljskih’ poduzeća, ‘gazela’ i sl.) u ‘pod-ugovornom’ odnosu s nekom svjetskom firmom. Tim malim jedinicama prepušteno je kako će organizirati rad i iskorištavanje, važno je samo da su dovoljno brze i da je njihov proizvod odgovarajuće kvalitete. Njihov položaj je cijelo vrijeme ugrožen, stalno su u konkurenciji s drugim sličnim jedinicama, kao i s onima koje bi htjele preuzeti njihov ‘pod-ugovor’. Stalni pritisak potiče ih na dosjetljivost, da što bolje iskoriste sredstva koja su im na raspolaganju. Ta sredstva nisu samo materijalna (oruđa, strojevi, tehnike i vještine), već i pogotovo društvena. Pri pospješivanju rada i povećanju iskorištavanja oslanjaju se na obiteljsku privrženost, na šire srodničke i etničke solidarnosti, mafijaške mreže, najrazličitije ‘kulturne’ karakteristike – ukratko, u ubrzanu dinamiku suvremenog kapitalizma uprežu tradicionalističke i ‘pretkapitalističke’ društvene odnose(4). Ono što je isprva vrijedilo za japansku posebnost, koja bi proizlazila iz ‘tradicionalističke’ prirode istočnih društava, pokazalo se općom karakteristikom kapitalističke suvremenosti: kapitalizam više ne revolucionira ‘pretkapitalističke odnose osobne ovisnosti’ – nego ih učinkovito prisvaja i uključuje u svoje mreže zatiranja i iskorištavanja. Upravo na tome području može mala proizvodna jedinica postići presudnu prednost, ta tehnologiju, tehnike i materijale tako i tako diktira multinacionalka. Postfordističke proizvodne jedinice cijelo su vrijeme na dražbi, gdje se takmiče kako brzo i učinkovito će preraditi lokalne kulturne tradicije u eksploatatorske poluge globalne ekonomije.

Te manje proizvodne jedinice međusobno su povezane, tako da postižu najveću učinkovitost u trenutnim okolnostima. Opći uzorak povezivanja je mreža(5). Više nema jedinstvene proizvodne linije, koju je oličavala proizvodna traka. Sastojci, potrebni za izradu proizvoda, ‘naručuju’ se iz raznih krajeva, tako da stignu točno u trenutku kada ih trebaju. Nema više skladištenja, nema zaliha. Proizvodna mreža sposobna je skoro trenutačno promijeniti bitna svojstva konačnoga proizvoda, tako da iz iste proizvodne strukture u najkraćem vremenu dođe ‘drugačiji’ proizvod, te da se tržište nikada stvarno ne zasiti.

Jer više nema tekuće trake, nema ni stalnih radnih položaja za pojedinačne radnice i radnike. Sada radnice i radnici rade u ekipama, koje su ‘polivalentne’, tj. u isto vrijeme ili redom poslužuju veći broj strojeva. Za uspješan rad nisu više značajne samo tjelesne i mehaničke spretnosti, izdržljivost i sl., sada su važni ‘ekipni duh’, privrženost grupi, jedinici, korporaciji, osjećajna kompetencija, drugarstvo, nekonfliktnost i slične individualne psihičke osobine. Nakon što je kapital pomoću fordizma sebi podvrgao radnička tijela, u postfordizmu si podređuje i duh i dušu, osjećaje i inteligenciju. Sada više nije dovoljno da strpljivo podnosiš – sada se uz trud moraš još i oduševljavati. Kapital ne pije više samo krv, sada još hoće i dušu i srce.

Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Nastavlja se

Rastko Močnik – slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivist. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosnivača Ljubljanske škole psihoanalize. Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog gašenja, urednik časopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no što je 1984. g. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanističkih i društvenih znanosti. U burnom razdoblju između 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio član UJDI-ja.

Aktiv br. 2, Novosti br. 571, 26.11.2010.: Marksizam / marksizmi; Prema kraju kapitalizma, tekst br. 5(a)

1) 'TINA': 'There is no alternative' –  'Nema alternative'. Immanuel Wallerstein misli da je TINA ideološki sastojak protunapada, koji su pokrenule SAD, nakon što se u sedamdesetim godinama istekla njihova svjetska privredna premoć, a ujedno su bile i vojno poražene u Vijetnamu. Sedamdesetih godina pokazalo se da razvojne politike povoljno utječu na privrede nerazvijenih područja na svijetu; OUN je sedamdesete godine proglasila za 'desetljeće razvoja'; puno se govorilo o 'novom ekonomskom poretku' koji bi onemogućio ili barem smanjio iskorištavanje siromašnih područja na rubovima svjetskog sistema; u UNESCO su raspravljali o 'novom međunarodnom informacijskom poretku', koji je trebao slomiti monopol razvijenih država svjetskoga središta nad informacijskim tokovima; na kraju su izvoznice nafte tada dva puta jako poskupile naftu. 'Pokrenuli su globalni protunapad. Između ostalog počeli su napadno afirmirati neoliberalizam i tzv. 'washingtonsko suglasje', GATT (opći sporazum o trgovini i tarifama) preobrazili su u Svjetsku trgovinsku organizaciju, počeli su sa susretima u Davosu, počeli su širiti pojam globalizacije, s njegovom dopunom TINA (nema alternative)' (Immanuel Wallerstein, 'America and the world: the Twin Towers as metaphor' /Amerika i svijet: neboderi-blizanci kao metafora/, u: Transeuropeénnes, br. 22, proljeće-ljeto 2002, Pariz.) 

2) Pascal Lamy, voditelj ureda evropske komisije za pregovore u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, u govoru pred Savjetom SAD za međunarodno poslovanje, New York, 8. 6. 2000: 'Oboje (SAD i EU) znamo da ćemo morati bite the bullet ('zagristi metak': štošta žrtvovati), želimo li dobiti ono što hoćemo.' A hoćemo, po Lamyju, pristup na strana tržišta (to Lamy u govoru naziva i 'big deal', vjerojatno da bi ga slušateljstvo bolje razumjelo); zato ćemo morati žrtvovati sektore koje smo do sada štitili (Lamy se izrazio pomoću prave metafore, koja govori više nego li znači: 'we can't keep our protected sectors out of the sunlight – svoje zaštićene sektore ne možemo i dalje skrivati pred sunčevim zrakama'). Navodim po: Susan George, Remettre I'OMC à sa place (Vraćanje Svjetske trgovinske organizacije na njezino mjesto), Mille et une nuits, Pariz, 2001.

3) Geslo 'To je jedina alternativa' tada je analizirao Jože Vogrinc. O navici da nam vlastodršci vole pripisati da smo se 'odlučili' za ono što oni sami rade, govorio sam tada.

4) Izraz 'predkapitalistički odnosi' je Maxov. Među njih ubraja odnose 'osobne ovisnosti', kakav je uzmimo odnos između feudalnog gospodara i kmeta ili između antičkog gospodara i roba, ali i odnos između sizerena i vazala ili rimskoga patricija i njegovoga 'klijenta', ili odnos između oca obitelji (pater familias) i djece, koja su pod njegovom manus, u njegovoj vlasti. 'Osobni odnosi ovisnosti' vrijede u društvima gdje pojedinci i pojedinke imaju različite 'statuse', te prema tome niti načelno nisu 'jednaki'. U takvim društvima nema pojma 'jednakosti' – a odnosi ovisnosti prikazuju se kao samonikli, prirodni, naturwüchsig, kako kaže Marx. Po Marxovoj teoriji kapitalizam trga mreže odnosa osobne ovisnosti, te revolucionarno preobražava društvo u homogeno društvo (pravno) slobodnih i jednakopravnih pojedinki i pojedinaca.

5) Carl-Henric Enhörning, odgovoran za odnose sa dioničarima u švedskom poduzeću H&M (proizvodnja i prodaja odjela; među 5 najvećih švedskih poduzeća, 124. po veličini na svijetu), u intervjuu za Finance plastično opisuje kako djeluje postfordističko poduzeće: 'Važno je prije svega to da nemamo vlastitih tvornica. Za proizvodnju naime brine 21. naša proizvodna kancelarija po cijelom svijetu. Uvijek kupujemo vrlo velike količine, imamo višegodišnja iskustva i dobar distribucijski sistem. Sve radimo sami, … trgovanje, istraživanje tržišta ili traženje primjerene lokacije. … Približno 60% proizvodnje ostvarujemo u Aziji, skoro 40% u Evropi i samo jedan postotak u Africi. Osim toga imamo i oko 750 dobavljača, te vrlo dobro znamo od kojega je najbolje kupiti npr. pamuk.' (Finance, 2.7.2004.).

1/5