>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 5 i 6: O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (I/III)

Zadnjih 20 godina, propagandni diskursi o slomu Jugoslavije i secesijskim ratovima ističu kao njihov uzrok etničke svađe, dakle nacionalizam. To je nedovoljno objašnjenje. Moja je hipoteza da ako želimo razumjeti dubinu struktura života i zbivanja u SFR Jugoslaviji moramo istražiti interese njenih odlučujućih klasa, a posebno navodne ili vjerovatne vladajuće klase

Zadaća povjesničara nije uspostaviti trajnu istinu (osim onog što dokazi uspostave), nego unaprijediti raspravu koja mora neizbježno, prije ili kasnije, njen posao učiniti zastarjelim….

Eric Hobsbawm, Worlds of Labour

‘Bivša Jugoslavija’ (sam izraz mnogo toga govori)…

Etienne Balibar, Frontière

1. Uvod u pojam klase (sažetak)

(Ovaj je prvi dio objavljen u potpunosti u Malom Zarezu, prilogu Zarezu br. 328, 15.II 2012, kao ‘O pojmu klase’, te upućujem čitaoca na nj. Ovdje dajem kratki sažetak.)

Zadnjih 20 godina, propagandni diskursi o slomu Jugoslavije i secesijskim ratovima ističu kao njihov uzrok etničke svađe, dakle nacionalizam. To je nedovoljno objašnjenje. Nacionalističke napetosti bile su odsutne ili zanemarive u prvih 20 godina nakon 1945, one su stale jačati tek kad su rukovodioci komunističkih partija u glavnim saveznim republikama SFRJ izgubili revolucionarni legitimitet i potražili ga u nacionalizmu. Moja je hipoteza da ako želimo razumjeti dubinu struktura života i zbivanja u SFR Jugoslaviji moramo istražiti interese njenih odlučujućih klasa, a posebno navodne ili vjerovatne vladajuće klase.

Od pamtivijeka, dominantna metafora prostorne suprotstavljenosti u politici temeljila se na mukotrpnosti rada onih ispod i lakoći ili povlastici onih iznad, često izražena kroz metafore iz niskogradnje (baza i nadstruktura) i geologije (slojevi). To se može koristiti na binarni (digitalni) ili postupni (analogni) način, što daje suprotstavljenost samo dviju ili više (obično četiri do osam) klasa. Prvi je način jedro plebejska ili narodna spoznaja o ‘nama’ protiv ‘njih’ (potlačeni/tlačitelji, nemoći/moćni, siromašni/vlasnici); Marx se time služi u svojim didaktičkim pregledima kao što je Komunistički manifest, a posljednju je suprotnost nakon rada na Kapitalu promijenio u eksploatirane/eksploatatore i pridodao ‘srednju’ klasu koja oscilira između više i niže. Druga je učenjakov rad o postojećem društvu; Marx je koristi u svojim povijesnim istraživanjima kao što je 18. brumaire, a Lenjin na raznim mjestima od Razvoja kapitalizma u Rusiji do karakterizacije ranog sovjetskog društva. Neriješeno pitanje klasne (samo)svijesti, koje muči marksistički pristup od Marxa i Engelsa preko Lukácsa i Gramscija do Lefebvrea i današnjice, tako je teško riješiti jer se nalazi na točki na kojoj se križaju Marxova revolucionarna didaktika i učenjačka preciznost; i time ću se pozabaviti u konkretnim raspravama o Jugoslaviji.

Kao što znaju svi koji su se služili službenim jugoslavenskim (FNRJ/SFRJ) statistikama, izuzetno je teško razmrsiti njihove rubrike o 'radnicima' u javnom naspram onih u privatnom sektoru, i čitavu silu podrazreda na bazi ekonomističkih i produktivističkih modela, i tako dobiti ne samo statistiku klasa nego i uopće potpunu artikulaciju populacije

Marx katkada koristi pojam ‘klase’ slobodno. On ili Engels nisu ga nikad izrijekom definirali, nego su se njime služili na fleksibilne načine, s različitim konotacijama ovisno o istraživanju kojim su se bavili. Pa ipak, u njegovoj tradiciji klase su strateška čvorišta za razumijevanje društva jer predstavljaju odnos između, s jedne strane, ključne proizvodnje, prometa i potrošnje robe potrebne za život i, s druge strane, svega ostalog u ljudskoj proizvodnji života. Ti odnosi nastaju iz nejednakog prisvajanja viška rada, dakle iz ekonomskih i psiholoških interesa velikih skupina ljudi čije pojedinačne interese presudno oblikuje klasni položaj u društvenoj podjeli rada.

Ako želimo naći jednostavnije zajedničke nazivnike za klase kao oblike međuzavisnosti među ljudima, t.j. za način na koji neke skupine ljudi ovise o drugim skupinama, rasprava nakon Marxa daje nam četiri glavna kriterija: ovisnost na temelju moći, društvene funkcije, ekonomskog položaja i kulturnih praksi reprodukcije društvenog života. Ta četiri kriterija obično se kombiniraju na različite načine. Nadalje, reprodukcija klasa nije isključivo ekonomska, nego je vezana za ljudsku produktivnost na područjima materijalne proizvodnje, društvene kontrole i simboličke mašte.

Što je dakle klasa? Svakako mnogoznačan pojam, ali evo smjernica za daljnji rad:

- Sinkronijski, klase su velike, supra-lokalne društvene skupine koje se razlikuju po mjestu u određenom povijesnom sustavu društvene reprodukcije, što znači da njihovu moć i funkciju u eksploatacijskoj organizaciji rada i njihov položaj u preraspodjeli plodova proizvodnje, dakle za gornje i srednje klase prisvajanje rada nižih klasa, karakterizira snažno uvjetovanje života njihovih pripadnika, djelomična otvorenost prema novim pripadnicima, isključivost prema i suprotstavljenost drugim klasama u istom prostor-vremenu, više-funkcionalnost koja je značajno suodređena ekonomskim i strukovnim uvjetima pripadnika kao i drugim potrebama za statusom i sigurnošću, a čiji se interesi kristaliziraju kroza spektar promjenjivih klasnih svijesti.

- Dijakronijski, klase su po pravilu, posebno u vrijeme ugroza i brzih promjena, organizirane u hegemonski strukturirane saveze zasnovane na sposobnosti hegemona da protumači strateške ciljeve društva. Međutim, klasno društvo, osobito nakon punog razvoja kapitalističke industrijalizacije i ratova, postaje sve razorniji lanac koji ne priječi samo društvenu pravednost, nego prijeti i samom postojanju čovječanstva.

2. Podaci i kategorizacija klasa u Jugoslaviji 1945.-75.

2.1. Problem statistike

Kao što znaju svi koji su se služili službenim jugoslavenskim (FNRJ/SFRJ) statistikama, izuzetno je teško razmrsiti njihove rubrike o ‘radnicima’ u javnom naspram onih u privatnom sektoru, i čitavu silu podrazreda na bazi ekonomističkih i produktivističkih modela, i tako dobiti ne samo statistiku klasa nego i uopće potpunu artikulaciju populacije. Nadalje, istraživanja s politikom isprepletene jugoslavenske ekonomije nisu dala nikakav zadovoljavajući aparat ‘da se uhvatimo u koštac sa socijalističkom povijesnom stvarnošću’ (Kovač 446 - prigovor je iz 1987., ali, po mom mišljenju, još stoji). Uprkos prvorazrednih i izuzetno vrijednih nastojanja, svi smo mi u velikoj mjeri osuđeni na to da moramo početi od početka: svaki rad na ovom području mora se u ovom trenutku smatrati izrazito provizornim. To svakako vrijedi za moj pokušaj, pisan izvan bivše Jugoslavije uz brojna osobna ograničenja.

Što je proletarijat ovisi o definiciji. Iako je za Marxa bilo van svake sumnje korisno prvenstveno se usredotočiti na industrijske radnike, tako da su na njegovom tragu praktički postali sinonim za proletere, Lenjin to više nije mogao, a danas se čini mnogo korisnijim poslužiti se elastičnom Engelsovom definicijom: 'Pod proleterima razumijemo klasu modernih nadničara koji nemaju vlastitih sredstava  za proizvodnju i stoga moraju prodavati svoj rad kako bi preživjeli'

Bez obzira na to, krenut ću od izrade procjena društvenih klasa u Jugoslaviji, zaokruženo na najbližu stoticu ili pedeseticu. Namjeravam ovdje govoriti samo o stanju od 1945. do sredine 1970-ih, razdoblju koje možemo nazvati jugoslavenskim socijalističkim fordizmom a njegov prvi dio ‘petnaest veličanstvenih godina’. Početni pristup tom razdoblju daje ukupan broj stanovnika i pokazuje najuočljivije podjele, i to na poljoprivredno/gradsko, žensko/muško,’aktivno’/ ‘uzdržavano,’ i maloljetno/odraslo stanovništvo:

 photo 1_zpsn8n7ykdk.jpg

Preliminarni, iako središnji problem vidljiv iz Tablice 1 odnosi se na sveprisutnu glavnu kategoriju jugoslavenske statistike, ‘aktivno [stanovništvo]’. Čudna je to patrijarhalna ili produktivistička kategorija negdje između Adama Smitha i Staljina koja broji sve zaposlene u javnom sektoru kao i seljake i dio seljanki, dok se velik dio žena sa sela stavlja u isti koš s djecom i starijima u kategoriju ‘uzdržavanih’ ili ‘ovisnih’ (usp. Bakarić 195). Većina, iako ne svi, ‘aktivni’ stanovnici imaju između 15 i 65 godina, dok ‘ovisni’ obuhvaćaju mlade, starije, invalide i bolesne, učenike i studente, te sve žene koje nisu zaposlene u javnom sektoru, a mogle bi biti u rubrici ‘kućanice’ (ta kategorija, međutim, ne postoji). Predlažem da umjesto toga uvedemo realniju kategoriju radnih ljudi.

To znači da kategoriji ‘aktivnih’ moramo dodati, prvo, sve zemljoradnice kao i gradske kućanice bez drugog zaposlenja. Brojka se može otprilike izračunati ako se vodi računa o tome, što se tiče spola, da je odnos ženskih i muških poljoprivrednika konstantno bio negdje oko 53:47% (u cijelom stanovništvu općenito oko 51:49%), i, drugo, što se tiče dobi, da je ukupan broj stanovnika starijih od 15 godina bio 1950. = 11,200, 1961. = 12,900, 1971. = 15,050. Razlika u odnosu na takozvano aktivno stanovništvo iznosila bi: 1950. = 3,450, 1961. = 4,550, 197.1 = 6,150. Od toga zatim treba oduzeti starije (tih godina između 1,000 i 1,600, od čega se jedna trećina iz poljoprivrede računala kao ‘aktivna’, vidjeti SG81: 100) i ‘privatno zaposlene’ (oko 300). Konačan rezultat pokazuje da statistika nije obuhvatila otprilike 2.5 milijuna radnih ljudi 1950, oko 4 milijuna 1961. i oko 5.5 milijuna 1971.

Od toga, između 1961. i 1981, kategorije invalida, studenata i samozaposlenih obrtnika porasle su s oko 0.5 milijuna na više od milijun (vidjeti 2.23 dolje). Ne vidim što bi preostalih od dva do više od četiri milijuna moglo biti, osim: a/ radnih žena na selu i u gradu koje se službeno nisu vodile kao ‘aktivne’, kako je gore definirano, od čega, što se tiče odraslih zemljoradnica koje se nisu brojale, SG81: 101 upućuje na to da ih je moglo biti oko milijun ili nešto više, dok broj gradskih kućanica ostaje nepoznat; b/ sve više, radnika izvan stalnog radnog odnosa, uglavnom muških, uključujući one koji se nisu prijavili za statistiku (recimo, građevinski radnici migranti), zatim uglavnom nezaposlenih (1971. = 290 hiljada); i c/ nekih drugih rubnih slojeva. Vratit ću se na to u potpoglavlju 2.22.

2.2.Pokušaj pregleda i klasne statistike

2.21. U složenom i teorijski nezadovoljavajuće promišljenom društvu, problem je doći do hipoteze o tome koje klase i/ili frakcije klasa postoje i kakav je bio njihov prevladavajući odnos. Moja je hipoteza da su (osim malobrojne i nestale, uglavnom kompradorske ili posredničke, buržoazije iz Srbije, Hrvatske i Slovenije) klase sljedeće:

1/ seljaci (kojima, kao proizvođačima na osnovu privatnog vlasništva, u gradovima odgovaraju gradski obrtnici, od 1945. do sredine 60-ih brojčano manja skupina koja oscilira između 0,8 i 0,3 milijuna); s vremenom, broj seljaka znatno će pasti, dok će broj pripadnika svih drugih klasa rasti. U postotcima, samo će broj seljaka jako pasti, otprilike s jedne polovine na jednu trećinu, a svi će drugi postotci (osim, možda, onih za statistički nepostojeće kućanice) rasti. Svi jugoslavenski prosjeci imat će izrazita ‘republička’ odstupanja.

KPJ je do sredine 60-ih brojila 346,000 radnika ili 34%; međutim, ne samo da su pravi manualni radnici vjerojatno bili ispod 30%, nego, i najvažnije, oni pripadnici radničke klase koji su zauzeli mjesto u organiziranoj socijalno-političkoj grupaciji, presjekli su – u pogledu vlastitog položaja, interesa, načina života i ideologije – veze [sa svojom] klasom... što ju je oslabilo kao nosioca hegemonije u tom periodu

2/ manualni radnici u stalnom radnom odnosu, čiji je broj između 1945. i 1975. porastao s manje od pola do gotovo tri milijuna, a uglavnom ih čine migranti iz sela uz dio iz obrtničke kategorije, a dodatno se dijele na klasne frakcije.

3/ od ranih 1950-ih, zloslutno rastuća skupina radnika s nepunim radnim vremenom i s nestalnim radnim mjestima izvan službenog sistema, kasnije velikim dijelom zaposlenih u zapadnoj Europi ili dugotrajno nezaposlenih, koji dolaze iz kategorije seljaka i manualnih radnika. Ako se usto žene koje rade samo kao kućanice računaju kao analogno rubna skupina, nastaje kvazi-klasna mješavina, na rubu sistema ali važna za njega, koja je brojčano usporediva s drugom kategorijom, a u nedostatku boljeg imena, nazvat ću je uglavnom pod-proleterskom (iz čega treba izuzeti manjinu dobrostojećih kućanica, koje su nerijetko imale i kućne pomoćnice).

4/ vladajuća klasa, kasnije vjerojatno nekoliko klasnih frakcija, koju je možda najbolje nazvati (kao što to ponegdje čini Horvat) politokracija, a iz koje je vremenom vjerojatno nastala nova tehnokracija. Podjela vladajuće klase, ali i uloga njezinih podređenih, a ipak povlaštenih, službenika, predmet je koji treba dodatno proučiti.

5/srednje klase ostalih (nevladajućih) službenika i nemanualnih radnika, podijeljene u najmanju ruku na frakcije uredskih službenika, u industriji i izvan nje, zatim na inženjere i tehničare, i inteligenciju, uglavnom u društvenim znanostima – u početku uporišta, a kasnije sve sumnjiviji saveznici politokracije (ovdje govorim iz osobnog iskustva);

6/ u nekom trenutku 70-ih i 80-ih, dakle, van granica ovog mog rada, možda se može naći istinska potencijalna buržoazija kompradorskog tipa (predstavnici stranih poduzeća, vrhunski ljudi iz bankarstva i vanjske trgovine, itd.).

Između klasa i njihovih frakcija postoje sive zone; štoviše, klase su do oko 1960. bile neobično protočne, a uzlazna mobilnost učestala. No Šuvar procjenjuje da je, do kraja 1960-ih, 2% jugoslavenskog stanovništva dosegnulo životni standard kapitalističke ‘srednje klase’, a još ih je 10% blizu tome, dok je 20% - to jest, oko četiri milijuna ljudi!! – živjelo na ‘egzistencijalnom minimumu’ (Sociološki 165).

2.22. Pristup stvarnim klasama: radne ili niže klase

Što je proletarijat ovisi o definiciji. Iako je za Marxa bilo van svake sumnje korisno prvenstveno se usredotočiti na industrijske radnike, tako da su na njegovom tragu praktički postali sinonim za proletere, Lenjin to više nije mogao, a danas se čini mnogo korisnijim poslužiti se elastičnom Engelsovom definicijom: ‘Pod proleterima razumijemo klasu modernih nadničara koji nemaju vlastitih sredstava za proizvodnju i stoga moraju prodavati svoj rad kako bi preživjeli’ (Bensaïd 47, kao sažetak Engelsovih ‘Principa’; i Marx je katkad tako govorio). Ako pod radom podrazumijevamo – a morali bismo – i manualni i intelektualni, ovdje ubrajam svoje hipotetske klase 1-3 i dio klase 5 iz 2.21. Službeni diskurs govorio je o jedinstvenim ‘radnim ljudima’ koje su neposredno nakon Drugog svjetskog rata činili ‘radnici, seljaci i poštena inteligencija,’ a kasnije ‘radni ljudi’; radnici su, posebno nakon sredine 60-ih često, zakašnjelo i sporedno, promaknuti u ‘radničku klasu.’ U svom diskursu zovem radnicima ili radnim ljudima sve one koji proizvode ili stvaraju nove vrijednosti (vidjeti Suvin ‘Živi rad’), tako da ću Marxov proletarijat – svakako klasu – zvati manualnim nepoljoprivrednim radnicima.

Seljaci

U monarhističkoj Jugoslaviji prije 1941. višak poljoprivredne radne snage procjenjivao se na oko 60%, odnosno na između šest i sedam milijuna ljudi od ukupnog broja od 15.5 milijuna stanovnika, a predstavljao je najvažnije ekonomsko pitanje (Woodward 67); pomalo u pozadini, to je ostao i u SFRJ gdje je gradove opskrbljivao beskrajnim prilivom imigranata. Kasnija putanja seljaštva bila je paradoksalna: neposredno nakon Oslobodilačkog rata 1941-45, seljaci su (zajedno s obrtnicima, kojih je tada bilo oko pola milijuna) činili više od 70% stanovništva Jugoslavije, oko 10.5 milijuna ljudi(Bilandžić 73: 156, ELZ5: 8). Partizansku vojsku sastavljali su uglavnom seljaci, i to najčešće mladi. Neki od najaktivnijih i najviše politiziranih među njima postali su profesionalni djelatnici Partije, civilni ili vojni, a kasnije dio dominantne klase ili klasa; njihov mali postotak može se ocijeniti iz broja članova KPJ iz 1945. od 141,000, većinom seljačkog porijekla. To su članstvo 1948. po porijeklu činili seljaci sa 49%, radnici s 30% i ostali (uglavnom intelektualci ili službenici) s 21%, dok članstvo su lokalni partijski komiteti imali 23% članova seljačkog porijekla, a federativni centralni komitet 5% (Barton i dr. 47). No, oko 1949., kada je Partija pokrenula ogromnu kolektivizaciju poljoprivrede, većina seljaka prešla je u oštru, premda uglavnom pasivnu opoziciju. Nakon nekoliko godina kolektivizacija je opozvana, radne zadruge brzo su se raspustile, a seljaci su ostali kao zemljoposjednici s vrlo malim posjedima (SG81: 83) na kojima su u prosjeku radila tri čovjeka (nuklearna obitelj), i s manjim brojem državnih farmi u nizinama (koje su 1957. činile 9% obradive zemlje). Početkom 1950-ih, ‘SKJ je prestala biti uglavnom seljačka stranka, ali nije postala stranka radničke klase’ (Rusinow 96-98); ustvari, postala je uglavnom stranka službenika i funkcionara, koji su do sredine 60-ih postigli apsolutnu većinu (Horvat 199-204). U to vrijeme u SKJ, koja je brojila milijun članova, bilo je 77,000 seljaka (Filipi 754-55, usp. Rusinow 144-45), uglavnom funkcionera trgovačkih zadruga i sličnih ustanova na selu.

Rast broja radnika bio je rezultat vrlo brze jugoslavenske industrijalizacije, moguće samo zbog snažnog pritiska odozgo koji je zahtijevao široko korištenje rastuće nove radne snage, uz silovitu akumulaciju viška rada prvenstveno nekvalificiranih ili polukvalificiranih radnika, koji u pravilu nisu imali ni tradiciju radničke klase niti gradsku i građansku tradiciju

Nakon ranih 50-ih, seljaštvo je uglavnom zaboravljeno i ostavljeno da ‘[dalje tavori] na svojim malim imanjima’ (Bilandžić 73: 156) pod pretpostavkom da će industrijalizacija prorijediti njihove redove (što se i dogodilo), te riješiti sve druge probleme. Poljoprivredni prinosi znatno su porasli oko 1960, sela su bila na putu prema potpunoj elektrifikaciji, no kako je prosječni obiteljski posjed, čini se, bio manji od 4 ha (Fiamengo i dr. ur. 63) – što jedva da vodi većim prinosima – problemi su ostali. G. 1974., prema SG81: 236-37, poljoprivreda je zemlju obilato opskrbljivala mesom, ribom, mlijekom i jajima, ali, po vrijednosti, uvozilo se dvije trećine žitnih proizvoda i više od polovice voća i povrća; Horvat ističe (181) da je četiri milijuna jugoslavenskih seljaka hranilo dvadeset milijuna ljudi, uz produktivnost na razini od otprilike jedne šestine produktivnosti američke poljoprivrede. Uloga seljaštva kao političkog subjekta bila je nevažna; 1961. postotak nepismenosti seljaka još je bio blizu 29% (Horvat 181); sve do 1971, četvrtina stanovnika imala je manje od četiri godine osnovne škole, što znači da su se umjeli potpisati, a vjerojatno su također prepoznavali brojke i slova. Međutim, kad je seljaštvo, s oko devet milijuna ljudi, 1969. palo ispod polovice ukupnog broja stanovnika po prvi put nakon neolitika, bila je to epohalna promjena; u manje od četvrt stoljeća, 1.5 milijuna preselilo se u manje ili veće gradove, iako ne svi na stalna radna mjesta. Sredinom 70-ih poljoprivredno stanovništvo brojilo je vjerojatno oko 7.5 milijuna, ili oko 36% ukupnog broja stanovnika, sa stalnim velikim odlivom u gradske, iseljeničke kao i ‘neredovite’ radnike; oko 1.5 milijuna radnika s nepunim radnim vremenom, takozvanih ‘radnika seljaka’, konjunkturno je fluktuiralo između industrije i poljoprivrede, a broj im je rastao (usp. Vlado Puljiz i Vladimir Cvjetičanin, obojica u Žuvela i dr. ur.., 144-50 i 243-55). Procjenjivalo se da su seljaci 1981. činili samo 20% stanovnika (Šuvar, ‘Radnička’ 34), a više od polovice obitelji imalo je barem jednog člana koji je bio stalno zaposlen izvan poljoprivrede (Cvjetičanin 248).

Manualni nepoljoprivredni radnici:

Tokom rata i revolucije od 1941.-45. smrtno je stradalo 90,000 kvalificiranih radnika (Rusinow 19) iz predratne, malene i mlade, radničke klase, koja se procjenjuje na 300,000 ili na veću ali nepoznatu brojku. Čak i ako pretpostavimo da je u malim prijeratnim radionicama bilo mnogo više kvalificiranih radnika nego poslije rata, po mom mišljenju ukupni udio radnika u partizanskoj borbi bio je razmjerno značajan (vidi i Badovinac 60, a suprotno mišljenje u Bilandžića 1973: 91). No radnike su brojčano daleko premašili seljaci, a u višim ešalonima Partije nisu bili ni tako dobro zastupljeni kao intelektualci, ali ipak nekoliko puta više u odnosu na postotak radnika u stanovništvu: 1948. članstvo Partije bilo je po porijeklu 30% radničko, dok su među članovima komiteta, od lokalnih do najviših, ljudi radničkog porijekla činili oko 40% sve do federativnog centralnog komiteta (Barton i dr. 47) — no prije 1953. taj podatak može poticati od nerijetkog nastojanja da vrlo radničko ‘porijeklo’ zamijeni stvarno zanimanje. Nakon ranih 50-ih udio radnika stagnira, tako da su ih do 1954. pretekli članovi zaposleni u upravi (Filipi 755); rastao je samo broj visokokvalificiranih radnika, s 5% 1961. na 9% 1965. (idem 775). Također, radnici su iz Partije izbacivani češće od drugih (Filipi 766, Horvat 231). Radnici i seljaci činili su u 1962. 20% lokalnih partijskih komiteta i 13% kotarskih (Horvat 202); kako vrijeme odmiče, brojke u višim komitetima sve su manje.

U Jugoslaviji je 1945. bilo 460,000 plaćenih radnika, a broj takvih ‘samoupravljača u proizvodnji’ skočio je 1955. na 1.5 milijuna, do 1961. na više od dva milijuna, a do 1971. na preko 3.2 milijuna. Statistika ih u pravilu spaja sa ‘stručnjacima’ iz poduzeća (inženjeri i diplomanti ‘mekih’ znanosti kao ekonomije) i direktorima, a često i sa službenicima poduzeća, u rubriku ‘aktivni’ ili ‘produktivni’; ta skupina porasla je do 1971. na 4.3, a do 1976. na 4.8 milijuna, od čega su žene činile jednu četvrtinu do jednu trećinu (Situation 109 i 137, SG81: 80), dok se u njoj udio industrijskih radnika procjenjuje na 60% ili na 2.6 milijuna 1971. KPJ je do sredine 60-ih brojila 346,000 radnika ili 34%; međutim, ne samo da su pravi manualni radnici vjerojatno bili ispod 30%, nego, i najvažnije, oni pripadnici radničke klase koji su zauzeli mjesto u organiziranoj socijalno-političkoj grupaciji, presjekli su – u pogledu vlastitog položaja, interesa, načina života i ideologije – veze [sa svojom] klasom… što ju je oslabilo kao nosioca hegemonije u tom periodu (Bilandžić 73: 93). Od 1963. do 1969. udio radnika u Saveznoj skupštini pao je s 5.5% na 0.6% (sve skupa četiri osobe), u osam ‘republičkih’ skupština sa 7.5% na 1.3%, a u tijelima općinske vlasti s 14.6 na 13.1% (Tozi-Petrović 1591). Sve u svemu, treba raspraviti je li vlada Jugoslavije bila, da se poslužimo Lincolnovim jezikom, ‘za radnike’, ali nije bila ‘iz radnika’ ili ‘od radnika’ – osim poduzeća u proizvodnji, gdje su radnici imali nešto stvarne, iako ograničene moći.

Rast broja radnika bio je rezultat vrlo brze jugoslavenske industrijalizacije, moguće samo zbog snažnog pritiska odozgo koji je zahtijevao široko korištenje rastuće nove radne snage, uz silovitu akumulaciju viška rada prvenstveno nekvalificiranih ili polukvalificiranih radnika (Bilandžić 73: 91), koji u pravilu nisu imali ni tradiciju radničke klase niti gradsku i građansku tradiciju. Tako je 1953. od 1.6 milijuna manualnih radnika 36% bilo ‘nekvalificirano’, naime uglavnom ravno iz nižih škola i/ili sa sela (ELZ 4: 601), a udio od najmanje jedne četvrtine radnika s manje od četiri razreda osnovne škole ostao je nepromijenjen sve do 1971.; čak je i nepismenost 1961. još uvijek premašivala 5% (Horvat 181). S druge strane, broj radnika s formalnim kvalifikacijama porastao je sa 4.7% od svih radnika 1961. na 39.2% 1976., a ostatak je bio nekvalificiran (Bilandžić 78: 393). Stoga su među radnicima nastali različiti prihodovni i ideološki slojevi, možda do tri različite klasne frakcije (usp. Bakarić 449), na temelju stručne spreme i stalnosti zaposlenja. Kao i u drugim zemljama, vjerojatno su visokokvalificirani radnici (kojih je 1970. bilo 9% - Tonković 439) imali posebnu svijest zbog koje su aktivnije sudjelovali u politici i samoupravljanju, dok su s druge strane oni nekvalificirani bili skloniji pobunama ali ‘manje politički svjesni i bilo ih je mnogo teže organizirati nego one kvalificirane’ (Hobsbawm 222, također vidjeti 215-16 i 232). S obzirom na to da je, prema procjenama, nekvalificirana frakcija 1980-ih još uvijek činila 40% svih radnika (‘Radnička’ 34), citirat ću Šuvara (potvrđuju ga sva istraživanja) malo opsežnije:

Značajna masa nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika, sa slabim ili nikakvim obrazovanjem, iz seljačkih, nerazvijenih sredina, izložena teškom repetitivnom radu, potisnuta iz samoupravljanja… još egzistira na marginama društva, u svojevrsnim getima sezonskog i gastarbajterskog rada, uz zarobljenost još i paralelnom ekonomijom na sitnom posjedu, s crtama ne samo stare seljačke… nego i lumpenproleterske svijesti’ (ibidem 47, istaknuo Šuvar).

Ako su radnici bez stalnog zaposlenja s jednom nogom u industriji a drugom na selu, klasna frakcija, tada su u radničkoj klasi uz ostale nekvalificirane, polukvalificirane i više plus visoko kvalificirane postojale četiri frakcije (a žene radnice mogle bi biti peta).

Kad se prihodi radnika usporede s onima službenika na odgovarajućoj razini stratifikacije, službena minimalna primanja bila su od početka 1952. najmanje 10-20% manja za radnike, a razlika je i dalje rasla; odnos između najviših i najnižih primanja – onih manje stručnih i nekvalificiranih radnika u usporedbi s najvišim službenicima i profesionalcima – koji je asketskih 1950-ih bio 1:3, 1968. dosegnuo je 1:10 (Bilandžić 73: 131 i 260). Veliku poteškoću predstavljao je nedostatak odgovarajućeg stambenog smještaja za sve veći broj pridošlica u gradove, a stanove su trebala osigurati poduzeća zapošljavanja. S druge strane, osim praktički doživotnog zaposlenja, zdravstvenog osiguranja, mirovina i mnogih drugih pogodnosti (jeftinih i dugih odmora, jeftinog stambenog zbrinjavanja za ‘visokokvalificirane’ radnike, itd.), životni standard stalno zaposlene radničke klase bio je svakako mnogo viši od prijeratnog, i skromno je rastao do 1980. (Tonković 448 i 453), pa je ova ‘socijalistička primitivna akumulacija’ bila mnogo manje okrutna od one kapitalističke koju su opisali Hogarth, Engels i Marx, a koja je za mase u Engleskoj značila tri stoljeća krajnje bijede i otuđenosti.

Ostaje nejasno kakav je bio stav ove klase prema politokraciji i vlasti, premda u velikoj većini očito nije bila neprijateljski nastrojena. Podaci su do 1980-ih oskudni i proturječni. Ispitivanje njezine mobilnosti 1963. pokazuje da je 80% zadovoljno time što su radnici i da 70% vjeruje da ih društvo poštuje i cijeni, a ipak 85% želi da njihova djeca budu uredski službenici (citirano u: Horvat 179). Nekoliko godina kasnije, dešavalo se da najmarljiviji i najstručniji radnici budu znatan dio odliva u zapadnu Europu: gastarbajteri su ondje živjeli u užasnim uvjetima, ali su primali prosječnu mjesečnu plaću od 750 zapadnonjemačkih maraka (236,000 starih dinara) u usporedbi s oko 210 maraka kod kuće. U to vrijeme, oko 40% radnika imalo je primanja manja od 60,000 starih dinara ili 190 maraka (Bilandžić 73: 260); istraživanje iz 1967. pokazalo je da bi radnici ostali u Jugoslaviji da su primali 350 maraka (idem 252).

Prema popisu stanovništva iz 1981., u Jugoslaviji je bilo 13 milijuna ljudi od 19 do 60 godina, od čega je 7 milijuna bilo u radnom odnosu (to se u industriji odnosi na manualne radnike, inženjere, tehničare i službenike, a izvan industrije, na posljednja tri zanimanja i profesionalce), milijun ljudi bilo je registrirano na zavodima za zapošljavanje, milijun de facto u inozemstvu (broj se nije mijenjao od 1971.), a preostalih četiri milijuna nije u potpunosti identificirano (Woodward 191-92, 199). Tko je činio taj ostatak? Kako je naznačeno u 2.1, ti ljudi koji su ispali iz mreža statistike bili su, s jedne strane, zemljoradnice, kućanice bez drugog zaposlenja, 200,000 nesposobnih za rad, više od 300,000 studenata, oko 800,000 samozaposlenih u gradovima, uglavnom obrtnika, a s druge strane, tu je i nepoznat broj neregistriranih radnika van zakona, sezonske nekvalificirane radne snage koja se selila s posla na posao, često u građevinstvu na kratki rok, a uglavnom je potjecala iz siromašnijih područja južno od ekonomske razdjelne linije Dunav-Sava-Sisak-Senj. Ovi zadnji nestalni i neosigurani (‘precarious’) radnici činili su, zajedno s jugoslavenskim nezaposlenima i radnicima u Zapadnoj Europi, heterogeni pod-proletarijat nepoznat teoriji ili javnom mnijenju, koji je postao stalna prijetnja kako stalno zaposlenoj radnoj snazi tako i demokraciji ili socijalizmu općenito. Ako i kućanice računamo kao ‘radne’, možemo tako doći do više od 20% radno ‘aktivnog’ stanovništva koje živi u uvjetima ekstremne eksploatacije. Nismo jako daleko od Šuvarovih 20% stanovnika na egzistencijalnom minimumu.

Na kraju, svi nezavisni istraživači vide radnike nosioce samoupravljanja kao klasu koja je atomizirana zbog svog objektivnog ekonomsko-psihološkog položaja, koja zbog svog neiskustva, rascjepkanosti po poduzećima, nedostatka sindikalne tradicije i drugih čimbenika nije postala ‘klasa za sebe’ (Marx, MEW 4:181). Čak su i štrajkovi, sve češći nakon 1960-ih, gotovo uvijek bili ograničeni na jedno poduzeće (Jovanov).

S engleskoga prevela Marija Mrčela

Napomena

Na velikodušnoj pomoći savjetima i materijalima u ovom (za mene) novom spoznajnom kontinentu zahvaljujem Dejanu Ajdačiću, Borisu Budenu, Srećku Horvatu, Vjeranu Katunariću, Galu Kirnu, Primožu Krašovcu, Marku Kerševanu, Marku Kržanu, Matku Meštroviću, Rastku Močniku, Srećku Puligu, Vesni Radaković-Vinchierutti i Catherine Samary, zatim Veri Petrović iz Univerzitetske biblioteke ‘Svetozar Marković’ u Beogradu i suradnicima knjižnica na sveučilištima u Pisi i Uppsali i sveučilištu McGill (NSK u Zagrebu nije surađivala). Posebno zahvaljujem Mladenu Laziću, koji ne samo što mi je velikodušno poslao mnogo svojih radova, nego je također pokušavao, ne uvijek uspješno, zauzdati neke moje statističke špekulacije. Rich Erlich i Ron Davis su pokušali su izgladiti moj sažeti engleski stil, dok su poticaji Ivane Momčilović i Slobodana Karamanića doveli do završne binarne hipoteze o posebnostima.

Velik dio poticajne sekundarne literature nije naveden ako se ne citira ili ne parafrazira. Pišem Partija s velikim P i KPJ za Komunističku partiju Jugoslavije u svim njezinim oblicima, ili SKJ za kasniji Savez komunista. Nepripisani su prevodi moji.

Darko Suvin – svjetski poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral (s ovim urednikom), te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Trenutno mu u časopisu Gordogan u nastavcima izlazi zanimljiva autobiografija Memoari jednog skojevca. Redovni je suradnik Aktiva.

Nastavlja se

O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (II/III)

O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (III/III)

Aktiv br. 5-6, Novosti br. 669 , 12.10.2012.: Jugoslavenski studiji 2; Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi, tekst br. 5 (I/III)

Citirana djela

Gdje su hrvatski i/ili srpski prevodi sa stranih jezika bili poznati, dodani su u zagradi ali nisu korišteni.

Bakarić, Vladimir. Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, sv. 2. Zagreb: Informator i dr., 1983.

Barton, Allen H., et al. Opinion-Making Elites in Yugoslavia. New York & London: Praeger, 1973.

Bensaïd, Daniel. Marx (Mode d’emploi). Paris: La Découverte, 2009.

Bilandžić, Dušan. Historija SFR Jugoslavije: glavni procesi. Zagreb: Globus, 1978. [kao Bilandžić 78]

- Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije 1945-1973. Beograd: Komunist, 1973. [kao Bilandžić 73]

Brus, Wlodzimierz. Socialist Ownership and Political Systems. London & Boston:  Routledge & K. Paul, 1975.

Debray, Régis. Le Pouvoir intellectuel en France. Paris: Ramsay, 1979.

Draper, Hal. 'The Principle of Self-Emancipation in Marx  and Engels.' Socialist Register 8 (1971): 81-109. 

Ehrenreich, Barbara. 'The Professional-Managerial Class Revisited,' u: Bruce Robbins ur., Intellectuals. Minneapolis: U of Minnesota P, 1990., 173–85.

Ehrenreich, Barbara, and John Ehrenreich. 'The Professional-Managerial Class,' u: Pat Walker ur.,  Between Labor and Capital. Boston: South End, 1979. 5–48.

ELZ4 = 'Jugoslavija', članak u Enciklopediji Jugoslavije. Zagreb: Leksikografski zavod, 1960, 4: 567-651.

ELZ5 = 'Jugoslavija', članak u Enciklopediji Jugoslavije. Zagreb: Leksikografski zavod, 1962, 5: 1-154.

Engels, Friedrich. 'The Principles of Communism.'  www.marxists.org/archive/marx/works/1847/ 11/prin-com.htm

Fejtö, François. Histoire des démocraties populaires, sv. 2. Pariz: Seuil, 1979.

Fiamengo, Ante, i dr. ur. Komunisti i samoupravljanje. Zbornik radova učesnika naučnog savjetovanja.... Zagreb: Fakultet političkih nauka, [1967].

Filipi, Slavko, sast. 'Statistički pregled razvoja KPJ-SKJ…,' u: M. Nikolić ur., Savez komunista Jugoslavije u uslovima samoupravljanja. Beograd: Kultura, 1967, 746-88.

Gramsci, Antonio. Selections from the Prison Notebooks. ur. i pr. Q. Hoare i G. Nowell-Smith. New York: International Publ., 1975. (Pisma iz zatvora, pr. S. Škunca. Zagreb: Zora, 1951.)

Gurvitch, Georges. Le Concept des classes sociales de Marx à nos jours. Les Cours de la Sorbonne. Pariz: CDU, 1954.

Hegedüs, András. Socialism and Bureaucracy. London: Allison & Busby, 1976.

Hobsbawm, E.J. Worlds of Labour. London: Weidenfeld & Nicolson, 1984.

Horvat, Branko. An Essay on Yugoslav Society. White Plain NY: IASP, 1969. Vidi i Horvat, Branko. Ogled o jugoslavenskom društvu, Mladost, Zagreb 1969.

Jancar-Webster, Barbara. Women and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. Denver: Arden P, 1990.

Johnson, Chalmers A. Peasant Nationalism and Communist Power. Stanford: Stanford UP, 1962.

Kardelj, Edvard. 'Radnička klasa, birokratizam i Savez Komunista Jugoslavije,' u njegovom Subjektivne snage u samoupravnom socijalističkom društvu. Sarajevo: Svjetlost, 1985, 9-66.

Kerševan, Marko. 'K vprašanju o razrednosti socialističnih družbenih sistemov' Teorija in praksa 22. 12 (1985.): 1467-86.

'Razredni boj in družbena formacija,' u njegovom Razredna analiza in marksistična družbena teorija. Ljubljana: Delavska enotnost, 1980, 109-45.

Kovač, Bogomir.'’Socialistična’ blagovna produkcija in diskretni šarm (njenega) akademizma.' Teorija in praksa 24. 3-4 (1987-5-56.)

Lange, Oscar, i Frederick Taylor. On the Economic Theory of Socialism. Ed. B.E. Lippincott. NY: McGraw-Hill, 1964. [original 1938]

Lazić, Mladen. Čekajući kapitalizam. Beograd: Službeni glasnik, 2011.

-. Sistem i slom. Beograd: Višnjić 1994.

-. U susret zatvorenom društvu. Zagreb: Naprijed, 1987.

Lenin, V.I. Izbrannye proizvedeniia v dvukh tomakh, sv. 2. Moskva: Gosizdat politicheskoi literatury, 1946.

Lukács, Georg. Geschichte und Klassenbewusstsein. Neuwied & Berlin: Luchterhand, 1971. (Povijest i klasna svijest, pr. M. Kangrga i D. Pejović. Zagreb: Naprijed, 1977.)

Marx, Karl. Capital, Vol. III. www.marxists.org/archive/marx/works/1894-c3

-. The 18th Brumaire of Louis Bonaparte.www.marxists.org/archive/marx/works/1852/18th-brumaire

Marx, Karl, i Friedrich Engels. Werke. Berlin: Dietz, 1962. i dalje [citirano kao  MEW].

Ollman, Bertell. Dialectical Investigations. New York & London: Routledge, 1993.

-. 'Marx’s Use of ‘Class’.' The American J of Sociology  73 (1967-68): 573-80. 

Polanyi, Karl. The Great Transformation. Boston: Beacon P, 2006. [original 1944.] (Velika preobrazba, pr. L. Marković. Zagreb: Jesenski & Turk--Hrvatsko sociološko društvo, 1999.)

Rusinow, Dennison. The Yugoslav Experiment 1948-1974. London: Hurst, for the R. Institute for International Affairs, 1977.

Samary, Catherine. 'L’Autogestion yougoslave.', e-poruka od 19/04/2011.  

-. La déchirure Yougoslave. Paris: L’Harmattan, [1995?].

-. 'Du Juin 1968 yougoslave aux impasses du titisme.' br. 22 (1968.): 85-93, www.contretemps.eu/archives/archives-revue-contretemps-telecharger

-. Le marché contre l’autogestion: l’expérience yougoslave. P: Publisud, 1988.

The Situation and Problems in Internal and Foreign Policy [of Yugoslavia].  Ur. Dragoljub Đurović. Beograd: Skupština SFRJ, 1976.

Statistički godišnjak Jugoslavije 1981. Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1981. [dalje SG81]

Ste. Croix, Geoffrey de. 'Class in Marx’s Conception of History, Ancient and Modern. ' New Left R  br. 146 (1984): 94-111.

-. The Class Struggle in the Ancient Greek World. London : Duckworth, 1983.

Šuvar, Stipe. 'Radnička klasa i razvoj jugoslavenskog društva,' u: Žuvela, Mladen, i dr. ur. (vidjeti ispod), 23-65.

-. Sociološki presjek jugoslavenskog društva. Zagreb: Školska knjiga, 1970.

Suvin, Darko. '15 teza o komunizmu i Jugoslaviji, ili  dvoglavi Janus oslobođenja kroz državu'. (Novi plamen, u štampi)

-. 'Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u po-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945-75.' (dio kao '’Birokratski socijalizam’: Diskurs praksisovaca o birokraciji i državnoj vlasti.' Aktiv br. 3, umetak uz Novosti [Zagreb] od 16/4/2011, str. 3-5, www.novossti.com/2011/04/'birokratski-socijalizam'/; Pol. misao, u štampi)

-. 'Ekonomsko-političke perspektive Borisa Kidriča.' Zarez br. 308, 28.IV 2011, str. 10-11 (znatno proširen slovenski prevod G. Cerjaka u Borec br. 676-80 [2011]: 116-31).

-. 'Living Labour and the Labour of Living,' u njegovom Defined by a Hollow. Oxford: P. Lang, 2010, 419-71.

-. 'Where Are We? How Did We Get Here? Is There Any Way Out?' u njegovom Defined by a Hollow. Oxford: P. Lang, 2010, 169-216.

-.  'Pogled unazad iz krize na komunizam i SFRJ.' Up&Underground [Zagreb] br. 17-18 (2010): 86-95.

-. 'Terms of Power, Today.' Critical Quarterly 48.3 (2006): 38-62, dostupno na www.blackwell‑synergy.com/

Tozi, Đoko, i D. Petrović. 'Politički odnosi i sastav skupština društveno-političkih zajednica.' Socijalizam br. 12 (1969): 1590-95.

Trotsky, Lev D. The Revolution Betrayed. www.marxists.org/archive/trotsky/1936/revbet/ index.htm (Izdana revolucija, pr. M. Wolf. Rijeka: Keršovani, 1973.)

Woodward, Susan. Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia 1945-90. Princeton: Princeton UP, 1995.

Žuvela, Mladen, i dr. ur. Klasna borba i socijalna diferencijacija: prilog istraživanju socijalne strukture jugoslavenskog društva. Zagreb: Centar SKH &  Delo & Globus, [1984?].

Žvan, Antun. 'Ekstaza i mamurluk revolucije.' Praxis br. 3-4 (1971): 455-65.

1/4