>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 5 i 6: O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (II/III)

Zadnjih 20 godina, propagandni diskursi o slomu Jugoslavije i secesijskim ratovima ističu kao njihov uzrok etničke svađe, dakle nacionalizam. To je nedovoljno objašnjenje. Moja je hipoteza da ako želimo razumjeti dubinu struktura života i zbivanja u SFR Jugoslaviji moramo istražiti interese njenih odlučujućih klasa, a posebno navodne ili vjerovatne vladajuće klase.

2.23. Pristup vladajućoj klasi (stvarnoj ili potencijalnoj)

U prvim poslijeratnim desetljećima bilo je stvarno nejasno postoji li u Jugoslaviji vladajuća klasa i, ako postoji, kakvog je sastava i prirode. Iz tog razloga, ali i zbog autocenzure i političkoga opreza, kako je nazvati bilo je škakljivo pitanje. Branko Horvat – koji ju je kao vrhunski stručnjak poznavao iz iskustva, ali čiji podaci idu od 50-ih do ranih 60-ih – počeo je opisavši je neodređeno kao, s jedne strane,’državni aparat (birokraciju)’, definiran kao skupina koja se oslanja na fizičku snagu, a obuhvaća ‘državnu upravu, pravosuđe, miliciju, oružane snage i profesionalne političare’; izračunao je da ih je 1953. bilo 220, a 1961. 257 tisuća (170-71, 176, i 184). S druge strane, koristeći službene statistike, zove ih upravljačkim ili rukovodećim kadrovima, koji 1961. broje oko 60,000 ljudi, od čega jedna polovica ima srednjoškolsko, a druga fakultetsko obrazovanje (179-80), dok još oko 26,000 čini neku vrstu srednje rangirane birokracije. Rangiranje po plaći iz 1963. otkriva da je 213,000 ljudi primalo više od 70,000 dinara (tu su, međutim, i vrhunski fakultetski profesori i neki drugi profesionalci). Možda se može napraviti vrlo gruba podjela na visoku i srednju upravljačku skupinu za koje se može nagađati da su početkom 60-ih, prema ovoj prilično maglovitoj statistici, obuhvaćale po 60,000 i oko 70,000 osoba, premda je srednjem sloju bilo suđeno brzo se proširiti nakon što se moć prebacila na razinu federativnih republika i, dijelom, na lokalnu razinu. Oko polovica od Horvatovih 257,000 ostaje kao niža ili službenička centralna ‘birokracija’. Ove tri skupine zajedno možemo nazvati u najmanju ruku potencijalnom vladajućom klasom.

U prvim poslijeratnim desetljećima bilo je stvarno nejasno postoji li u Jugoslaviji vladajuća klasa i, ako postoji, kakvog je sastava i prirode. Iz tog razloga, ali i zbog autocenzure i političkoga opreza, kako je nazvati bilo je škakljivo pitanje

Revizija partijske statistike iz 1953, od podataka o porijeklu do podataka o trenutnom zanimanju, rezultirala je promjenom kategorije za 45,000 seljaka i 93,000 radnika (Filipi 762); može se zaključiti da je, najvjerojatnije, golema većina od tih 138,000 ljudi činila dobar dio vladajuće skupine. Statistika iz 1960. o društvenom porijeklu stalno zaposlenih državnih ‘službenika’, koje su po svoj prilici čine svi na platnom spisku centralne državne uprave (Horvat donosi samo postotke), može se pojednostaviti i podijeliti na tri skupine, koje dobrim dijelom možemo identificirati prema obrazovanju: radnici, seljaci i ‘drugo’ (što ovdje označuje uglavnom intelektualce, možda ostale malograđanske grupe kao što su uredski službenici, i, prilično očito, naročito u srednjem sloju ili klasnoj frakciji koja je obuhvaćala vrhunske kooptirane stručnjake, nešto buržoazije; ‘Niži službenici I’ bili su oni sa srednjoškolskim obrazovanje, II s osnovnoškolskim):

 photo 1_zpscshwp3td.jpg

Horvatova općenita statistika dobro se slaže s kasnijom statistikom u SG81: 110, koja u ‘društvenim aktivnostima [što znači političke organizacije] i državnim organima’ 1965. nalazi 183,000 ljudi, ta brojka zatim opada do 1969., a onda raste na 210,000 u 1974. Brojke ne obuhvaćaju brzorastuću ‘tehnokraciju’, o čemu više ispod.

Teoretski govoreći, ključni predikat vladajućih skupina njihov je položaj monopola. Nema nikakve sumnje da je ona jugoslavenska imala monopol na moć u društvu, uključujući monopol na organizaciju proizvodnje robe i, općenito, na reprodukciju društvenog života. S obzirom na to da je monopol ležao na političkoj komandi ne samo nad oružanim snagama nego i nad donošenjem makroekonomskih odluka, sklon sam privremeno prihvatiti Horvatov pojam politokracije. Ova skupina uživala je materijalne povlastice mnogo niže od sovjetskih, a i od kapitalističkih povlastica u doba nakon socijalne države, ali, s druge strane, prema vrhu, vjerojatno mnogo veće od plaća koje možemo naći u javnim statistikama, jer su uključivale besplatan i velikodušan prevoz, stanove, odmore i mnoge druge privilegije. Njeni pripadnici također su uživali visok, u prvih dvadeset godina skoro hijeratski konsensualni ugled vođa u bolju budućnost za sve, koji je međutim od 1970-ih brzo slabio. Bilandžić, koji je i sam bio dio politokracije, čvrsto se zauzima za nju navodeći kako je ona prvih godina nakon 1945. žrtvovala sve svoje vrijeme i energiju za kolektivne društvene interese (1973: 74); osobno mogu posvjedočiti da je to u velikoj mjeri bilo točno do, recimo, ranih 50-ih. No, jednako je tako točno, kako je primijetio jedan promatrač iznutra, da su ‘funkcioneri vlasti, koji posjeduju moć i žive u strogo hijerarhijskim društvenim strukturama, izloženi strašnim konzervativnim i protusocijalističkim pritiscima’ što rezultira ‘sklonostima prema deformacijama svijesti [i] ponašanja’, a također – kako pokazuju infiltracije tajne policije prokazane 1966. — prema despotizmu (Horvat 171).

Stoga danas ne možemo izbjegavati pitanje: je li to bila klasa – koja kao takva ima nadređene vlastite interese koji nisu jednaki funkciji potrebnoj za društvo u cjelini, kakvu također može imati — ili je sloj, kako je tvrdila kasnija partijska doxa? Kriteriji po kojima to treba zaključiti još su neodređeniji nego obično. Međutim, poslužit ću se sa tri: teorijskim, deduktivnim i induktivnim. Prvi kriterij proističe iz dvije Marxove opaske: a/ klasa može postojati u odnosu na neku drugu klasu, iako još uvijek ne postoji ‘u odnosu na sebe’, i b/ preduvjet oslobođenja radničke klase je ukidanje svih klasa (usp. Gurvitch 23 i 22) – što se u SFRJ nije ni počelo događati. Drugi slijedi marksističku metodu koja ruku majmuna objašnjava rukom čovjeka kroz pogled unatrag ili ‘regresivno’ (pojam iz: Lazić, Čekajući 60; usp. Ollman, Dialectical 133-79), dakle iz zadnja dva desetljeća SFRJ, kada je, uvjeren sam, to bila klasa – ustvari, nekoliko klasa: inače se raspad Jugoslavije ne može objasniti. Kao treći, koristim najopsežniju Lazićevu retrospektivu koja se temelji na podacima iz 1984; on je osmislio ‘Indeks općenitog društvenog položaja’ na bazi mjesta u društvenoj piramidi, materijalnog statusa, obrazovanja, vrste radnog mjesta i boravišta, koji se za završnu fazu SFRJ – a ona služi za pogled unatrag – može sažeti na donekle izmijenjen način i prikazati u obliku sljedeće tablice slojeva prema postotku pripadnosti (ur.sl. znači nižerangirane uredske službenike, Kv kvalificirane ili visokokvalificirane, Nekv niskokvalificirane ili nekvalificirane radnike):

 photo 2_zpstlb1n8pf.jpg

Iako se može prigovoriti nekim premisama ovih istraživanja, provođenih unutar onoga što je u jednoj srednje tolerantnoj SFRJ bilo moguće zamisliti, cijela slika upućuje na klasni sustav. Prema tome, izvornu vladajuću politokraciju – sve do, recimo, sredine 1960-ih – najbolje je nazvati klasom in statu nascendi (koja se rađa). To odgovara weberovskoj kategoriji elite kroz koncentriranu kontrolu nad resursima neophodnim za reprodukciju zadane društvene strukture i aktivno sudjelovanje u njoj (slobodna parafraza iz: Lazić, Čekajući 43), premda sam gore naznačio kako me Occamova britva navodi da se ne služim tom terminologijom. Kako u svojoj raspravi o SSSR ističe Hobsbawm, ”proleterska revolucija’ podrazumijevala je takav proces, ako ga se nije sustavno suzbijalo’ (30). Služi na veliku čast dijelu rukovodstva jugoslavenske KP što su ga pokušali suzbiti, ali na kraju nisu uspjeli.

Teoretski govoreći, ključni predikat vladajućih skupina njihov je položaj monopola. Nema nikakve sumnje da je ona jugoslavenska imala monopol na moć u društvu, uključujući monopol na organizaciju proizvodnje robe i, općenito, na reprodukciju društvenog života

Neizravan pokazatelj zatvaranja na vrhu bila je uzlazna društvena mobilnost u Jugoslaviji. Ukratko, izgleda da je u prvom desetljeću bila vrlo visoka, a u drugom znatna (vidjeti Horvat 151 i 237-38), ali je brzo nakon toga počela slabjeti. Na primjer, školske godine 1961/62. praktički sva djeca službenika, trećina radničke djece i sedmina djece seljaka polazila su srednju školu (od 15-18 godina). Omladina iz radničke obitelji imala je jednu osminu šansi upisati fakultet, a seljačka djeca jednu trinaestinu šansi, u odnosu na mlade iz službeničkih obitelji (Horvat 237). Lazić je zaključio je da je do 1970-ih vertikalna društvena mobilnost postala znatno ograničena, iako su se sinovi seljaka i manualnih radnika i dalje mogli popeti u ‘srednje’ klase (usp. U susret 77-148).

Šezdesetih se godina službeno priznalo da na najvišim i srednjim razinama Partije i države postoji oštro trvenje između tendencija koje su tada nazivali birokratskim i samoupravljačkim ‘snagama’. Jedinstvo najviše savezne razine na kraju je pokrpano, barem na papiru, no odmah ispod vrha, na srednjoj i višoj srednjoj razini ključnih rukovodilaca, skriveni je sukob ostao itekako živ. Na kocki je bilo, marksističkim rječnikom, prilično ključno pitanje podjele viška rada pri čemu je također trebalo osigurati porast kolača prihoda za podjelu. Ne ulazeći ovdje u ekonomske podatke, njihova kompleksna grananja ili njihove povijesne uspone i padove, predložit ću mišljenje da je sukob teoretski ili ideološki, u najmanju ruku dobrim dijelom, bio zasnovan na stajalištu o optimalnoj ravnoteži između planiranja i proizvodnje robe za tržište. Ukratko, obavezno planiranje, osnovna karika izvornog Kidričevog ekonomskog sistema iz 1950.-51. (vidjeti Suvin, ‘Ekonomsko’), naprosto je odbačeno. Sukob između planiranja i tržišta zatim je pogrešno skrenut u beskonačne rasprave o centralizmu nasuprot decentralizaciji; od sredine 60-ih i dalje, to je uzrokovalo slabljenje ‘investicijskih fondova’ (većinom saveznih) koji su do tada raspolagali s tri četvrtine svih ulaganja. Opravdana odvratnost koju su prema centraliziranom ‘državnom socijalizmu’ osjećali najviši rukovodioci i šira javnost tako je uglavnom kanalizirana prema idolatriji liberalnog tržišta.

To je jako dobro shvatio MMF, koji je iza kulisa neumorno gurao kapitalizam u Jugoslaviju, i čiji su timovi ustrajno tražili još veću ‘decentralizaciju kao trojanskog konja marketizacije’ pa je za svakim kreditnim programom iz MMF-a slijedila daljnja decentralizacija (Woodward 169-70); ti politički ciljevi s uspjehom su kulminirali 1989. godine. U međuvremenu, ideološka zbrka zasnovana na sebičnim vlastitim interesima rezultirala je svojevrsnom konfederacijom šest konstitutivnih ‘republika’, što je njihovim središtima – posebno u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji – dalo dovoljno moći da zaustave neželjene savezne inicijative. Klasni ekvivalent ovih velikih preraspodjela moći nije bio, kako su zahtijevale marksistička teorija i izvorne plebejske perspektive, vertikalno proširenje samoupravljanja ‘radnih ljudi’ sve do savezne razine moći, nego uspon navodno ‘tehnokratske’ klasne frakcije sa središtem u republikama koju su činili najviši rukovodioci u poduzećima i financijskom sektoru. Jedan od najistaknutijih partijskih vođa i službeni teoretičar Kardelj čak je u napadu malodušja procijenio da su šanse za uspon kapitalizma s jedne strane ili, s druge strane i vjerojatnije, rukovodilačko-tehnokratskog monopola ili središnje državne birokracije bolje nego one za uspjeh samoupravljanja (Bilandžić 73: 316-17). Kako se čak ni on nije mogao prisiliti da zaroni u klasne interese koji su odredili takve šanse (usp. Suvin, ‘Diskurs,’ i 3.2 ispod), njegovo je proročanstvo postalo samoispunjujuće.

Što je bilatehnokracija? Njezin brz uspon do udjela u moći temeljio se na trokutnom balansiranju između radničkih klasa, partijske politokracije – na koju se oslanjala istovremeno se natječući s njome – i svjetskog tržišta koje je reproduciralo ono što će se u Jugoslaviji otvoreno nazvati ‘kapital odnosom’ ili čak ‘financijskim kapitalom’ (vidjeti Bilandžić 1973: 295-97 i 300). Statistički podaci koje možemo naći za 1972. kod Horvata (usp. Tablicu 2 u 2.23) pokazuju, unutar 3.4 milijuna zaposlenih u proizvodnji i trgovini, 154,000 s ‘visokom stručnom spremom’ (SG81: 114), iako su mnogi bili u donekle podređenim položajima kao inženjeri ili računovođe. Horvat metonimijski karakterizira ranu tehnokraciju kroz njen središnji lik direktora ekonomskih poduzeća, čija je zadaća, između ostalog, zastupati interese društva pa su zato u njihovom imenovanju sudjelovale lokalne vlasti; unutar samoupravnog sustava, njihova je ranija uloga bila hibridna jer je više naglašavala politički od stručnog statusa (164). Direktori poduzeća, ako ništa drugo, sudjelovali su i u smjeni generacija: 1966., od ukupnog broja od 1,270, petinu su činili novoizabrani, od kojih je gotovo polovica imala 30-39 godina (Rusinow 144). Bilandžićeva kasnija definicija ove tehnokratske frakcije ‘menedžera’ glasi ‘poslovni ljudi iz proizvodne ekonomije, banaka, osiguravajućih društava’ kao i sistema koji se sastoje od više poduzeća (1978: 411), njihov brz uspon vezuje za reformu iz 1965. i vjeruje da je politokracija u užem smislu riječi počela zauzimati drugo mjesto iza njih po moći i ugledu. To znači, pretpostavljam, prelazak dijela bivših ‘birokrata’ u ovu frakciju i njihovo objedinjavanje s mlađim i obrazovanijim pridošlicama (ne samo inženjerima). Bila je to, prema tome, složena preraspodjela usred borbe za moć u vladajućoj klasi.

Iako se može prigovoriti nekim premisama ovih istraživanja, provođenih unutar onoga što je u jednoj srednje tolerantnoj SFRJ bilo moguće zamisliti, cijela slika upućuje na klasni sustav. Prema tome, izvornu vladajuću politokraciju – sve do, recimo, sredine 1960-ih – najbolje je nazvati klasom in statu nascendi (koja se rađa)

Ako ‘birokracija’ može biti samo državna, njih možemo zvati tehnokratima (idem 184). Međutim, nakon poduže rasprave (‘Diskurs’), zaključio sam da je ‘birokracija’ na kraju pogrešan termin, a za mene je tehnokracija također nesretna oznaka preuzeta iz zapadnjačkog diskursa koju je ova podklasa koristila kao alibi ‘stručnosti’.

2.24. Ostali

‘Srednje klase’

Ovaj samo dijelom koristan pojam ovdje se ne rabi, kao često u sociologiji, kao sinonim za buržoaziju ili sitnu buržoaziju, nego za skupine u sličnom ‘srednjem’ položaju između manualnih radnika i vladajuće klase, za koje se, izgleda, ne može naći bolja odrednica. Može ih se, neizbježnim pojednostavljivanjem, nazvati profesionalci, odnosno (mojom terminologijom) nemanualni radnici koji nisu ni unutar politokracije niti o njoj direktno ovise (za razliku od ‘tehnokrata’). Često su ih metonimijski zvali inteligencija, ovisno o francuskoj, njemačkoj ili ruskoj primjeni tog pojma, iako su očito mješavina različitih ‘profesionalnih’ ili ‘stručnih’ frakcija, egzistencijalno i politički donekle heterogena smjesa objedinjena fakultetskom diplomom (usp. oba članka od Ehrenreichovih). Možda će biti korisno podijeliti ih barem na tri krila: prvo, klasična humanistička inteligencija, društveni znanstvenici i učitelji, kao i prilično odvojena znanstvena i medicinska inteligencija (lakše potkupljiva); drugo, inženjeri u proizvodnji (službeno ‘stručni’ dio radničke samouprave); i treće, veliko krilo uredskih radnika od proizvodnih poduzeća do sve ostale administrativne radne snage (podijeljene na višu i nižu ovisno o fakultetskoj diplomi). Brojčani podatci dostupni su uglavnom za fakultetski obrazovane kojih je 1948. bilo 79,000, dok je između 1945. i 1965. diplomiralo još 220,000 (Horvat 184). Prema tome, stručni kadar u Jugoslaviji, osim tradicionalnih svećenika i piskarala (nižih birokrata), stvorio je upravo socijalizam. Preostaje još mnogo posla što se tiče podjele, evolucije i odnosa prema društvenoj moći tih ‘srednjih klasa’. Njihovi gornji redovi, kako u industriji tako i izvan nje, često su službeno sumnjičeni kao embrion ‘nove klase’ (to jest, buržoazije – vidjeti Bakarić 8), ali, iako su njihov konzumerizam i razmetljivost često potkrepljivali to stajalište, uglavnom su ostajali podređeni ili na rubovima istinski nove klase u usponu unutar politokracije. Također nije jasno kako razvrstati sve te frakcije, iako bi stupanj obrazovanja mogao služiti kao glavni pokazatelj. Debray za razvijena kapitalistička društva predlaže podjelu na manjinu ‘organskih’ plaćenika, reproduktivne ili distributivne intelektualce – ljude iz marketinga i ‘dizajna’, novo medijsko ‘svećenstvo’, većinu advokata i inženjera – nasuprot većini sve više marginaliziranih humanista i učitelja (95 i dalje): kad bismo samo znali kako to kvantificirati (vidjeti Suvin, ‘Where’).

Samo dijelom koristan pojam 'srednje klase' ovdje se ne rabi, kao često u sociologiji, kao sinonim za buržoaziju ili sitnu buržoaziju, nego za skupine u sličnom 'srednjem' položaju između manualnih radnika i vladajuće klase, za koje se, izgleda, ne može naći bolja odrednica

Intelektualci su imali jednako istaknutu ulogu u prijeratnoj Partiji i u borbi od 1941.-45., tokom koje je prema procjenama poginulo 40,000 intelektualaca, što je velik postotak te inače malobrojne klase (Rusinow 19), i to uglavnom u borbi na strani partizana. Zadržali su istaknutu ulogu u vladajućoj Partiji nakon 1945. godine: kako je gore prikazano, u članstvu Partije 1948. – jezgri politokracije u nastajanju – bilo je po porijeklu oko 20% intelektualaca ili profesionalaca. Deseci tisuća ljudi učlanili su se u Partiju u ‘herojskim’ godinama od 1945.-52., kada je to nije značilo samo bolje šanse za karijeru nego i više posla i opasnosti. Zato je Horvat zaključio da su intelektualci u prva dva desetljeća SFRJ ‘bili jedno od uporišta sustava’ (168); ali također priznaje da ih često smatrali – izuzmemo li one koji su postali dio politokracije – siromašnim rođacima jer su marksističke i socijalističke stranke paradoksalno imale urođenu antiintelektualnu crtu (183). Povijest otuđenja tog ‘uporišta’ može se egzemplarno i unezvjereno pratiti u ‘raspravi o birokraciji’ koju sam analizirao u Suvin, ‘Diskurs.’

Žene

Ovo je dodatak analizi klasa, ali za mene neophodan za takvu analizu i povezan s njome. Prije rata, položaj žena bio je, osim u vrlo malo velikih gradova, položaj patrijarhalne podređenosti; s radnicama se često užasno postupalo. Nezaobilazno istraživanje Barbare Jancar-Webster, iz kojeg preuzimam sve podatke u ovom odlomku, pokazuje da je udio žena u zaposlenima između dva svjetska rata porastao s 20 na 28%, uz maksimum od oko 200,000 (19). Najodlučnije među ogorčenim mladim ženama iz radničke i drugih klasa često su pronalazile put u SKOJ, ilegalno i u to vrijeme oštro progonjeno lijevo krilo Partije, u kojem su trećinu od 30,000 članova 1941. činile žene (101). Program koji je KPJ usvojila 1940. uključivao je obuhvatnu materijalnu zaštitu majčinstva i punu zakonsku ravnopravnost za žene, uključujući istu plaću za isti rad; i jedno i drugo proglašeno je tokom rata 1941.-45., a slijedio je niz srodnih demokratskih pravnih i ekonomskih mjera, ali se materijalna osnova za jednakost, poput vrtića, ostvarivala samo u gradovima, polako i djelomično. ‘Službena brojka o sudjelovanju žena u partizanskoj borbi govori o dva milijuna’, od čega je bilo 100,000 žena vojnika (ubijeno je 25,000, a ranjeno 40,000), dok je 282,000 ubijeno u koncentracijskim logorima raznih fašističkih vlada (46). To znači da su, zbog tradicije, izbora ili slučajnosti, žene većinom ostale po strani, ali ipak je to bio golem preokret. Od žena boraca, čini se da je 70% bilo mlađe od dvadeset godina i to, kao i kod muškaraca, većinom seoske omladine (48). Postoji manjak bogatih obuhvatnih statističkih podataka, no aktivne učesnice partizanskog pokreta iz federativne republike Hrvatske s poznatim zanimanjem ovako su podijeljene: 249,000 seljanki, 202,000 studentica, intelektualki i uredskih službenica, 86,000 radnica, 91,000 ‘kućanica’ plus 217,000 ‘nepoznatih’ (54); mišljenja sam da se većina iz ove dvije zadnje kategorije može dodijeliti seljankama koji će tako činiti oko polovicu uključenih žena (svi brojevi čine mi se preuveličani). Golem broj mlađih žena, kako boraca tako i pobornica, dobio je poduku iz pismenosti i samopouzdanje. Ključnu ulogu pri tome imao je Antifašistički front žena (AFŽ) osnovan tokom rata, koji je također pomagao borcima, tako da su žene bile zastupljene u svim lokalnim vlastima. Odbori AFŽ dobili su autonomiju, ali ključne je položaje postavljala Partija u cjelini; Jancar-Webster ocjenjuje to ne samo ‘originalnom kreacijom’, nego i ‘izuzetnim izrazom političke promućurnosti vodstva Partije’, i s pravom je vrlo kritična prema podređenosti AFŽ-a od 1944. nadalje, koja je kulminirala njenim raspuštanjem 1953. (122-25).

Moram se sa žalošću složiti s Jancar-Webster kada kaže kako sve to znači ponovnu uspostavu mnogih patrijarhalnih predrasuda nakon Drugog svjetskog rata, iako je bilo i nekih neopozivih dobitaka u pravnoj jednakosti, višem obrazovanju i zapošljavanju. Ishod stvarnih ekonomskih i psiholoških okolnosti bila je sve veća apatija većine jugoslavenskih žena, dok su neke krenule vlastitim putem u feminizam

Usput, prilično sličan sud može se donijeti vezano za mlade – glavnu demografsku snagu partizanske pobjede iz razdoblja od 1941.-45. Na lošoj strani te sličnosti stoji nevjerojatan primjer političke tuposti ili sljepoće kakav vidimo u raspuštanju vrlo aktivnog SKOJ-a (Komunističke omladine) 1949., čak i prije nego što je raspušten AFŽ. Da ima više podataka, mladi bi mogli biti još jedna kategorija unutar kategorije ‘ostali’.

Nakon 1945. postotak žena u radnoj snazi oscilira, i konačno se stabilizira 1970-ih na razini od oko trećine, iako je većina njih, kao i prije rata, na radnim mjestima niže stručne spreme (Jancar-Webster 164-65). Zaposlene žene činile su 1979. oko 54% svoje dobne kohorte (20 do 55 godina, što je dob za odlazak u mirovinu), ali je opet gotovo polovica nekvalificirana (167). Prvenstveno su radile u proizvodnji, posebno u tekstilnoj industriji, a zatim u kulturi i obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, ugostiteljstvu i trgovini. S druge strane, žene su 1979. činile 54% službenih ‘tražitelja zaposlenja’, uključujući 63% onih sa srednjoškolskim ili visokim obrazovanjem (jasan pokazatelj spolne diskriminacije). S pozitivne strane, do kraja 70-ih, oko 40% ogromno nabujalog broja studenata bile su žene, nerazmjerno koncentrirane na fakultetima ili školama filozofije, farmakologije i socijalnog rada (168-69). U politici, broj ženskih članova Partije stagnirao je od 1946.-66. na između 15.5 i 18%, iako se apsolutno gledano zbog općeg omasovljavanja Partije učetverostručio i dosegnuo 186,000, od čega je bilo 1.5% zemljoradnica, 17% radnica, 23% penzionerki i kućanica, 5% studentica i oko polovica iz srednjih i vladajućih klasa (mojim rječnikom – podaci u: Filipi 748, 752, 781). Krajem 70-ih, žene su činile oko trećinu delegata u ‘osnovnim organizacijama udruženog rada’ (OOUR), ali samo 12% u radničkim savjetima i 6% u upravnim odborima (Jancar-Webster 170).

Moram se sa žalošću složiti s Jancar-Webster kada kaže kako sve to znači ponovnu uspostavu mnogih patrijarhalnih predrasuda nakon Drugog svjetskog rata, iako je bilo i nekih neopozivih dobitaka u pravnoj jednakosti, višem obrazovanju i zapošljavanju. Ishod stvarnih ekonomskih i psiholoških okolnosti bila je sve veća apatija većine jugoslavenskih žena, dok su neke krenule vlastitim putem u feminizam.

S engleskoga prevela Marija Mrčela

Nastavlja se

O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (I/III)

O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75. (III/III)

Darko Suvin – svjetski poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral (s ovim urednikom), te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Trenutno mu u časopisu Gordogan u nastavcima izlazi zanimljiva autobiografija Memoari jednog skojevca. Redovni je suradnik Aktiva.

Aktiv br. 5-6, Novosti br. 669, 12.10.2012.: Jugoslavenski studiji 2; Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi, tekst br. 5 (II/III)

Citirana djela

Gdje su hrvatski i/ili srpski prevodi sa stranih jezika bili poznati, dodani su u zagradi ali nisu korišteni.

Bakarić, Vladimir. Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, sv. 2. Zagreb: Informator i dr., 1983.

Barton, Allen H., et al. Opinion-Making Elites in Yugoslavia. New York & London: Praeger, 1973.

Bensaïd, Daniel. Marx (Mode d’emploi). Paris: La Découverte, 2009.

Bilandžić, Dušan. Historija SFR Jugoslavije: glavni procesi. Zagreb: Globus, 1978. [kao Bilandžić 78]

-. Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije 1945-1973. Beograd: Komunist, 1973. [kao Bilandžić 73]

Brus, Wlodzimierz. Socialist Ownership and Political Systems. London & Boston:  Routledge & K. Paul, 1975.

Debray, Régis. Le Pouvoir intellectuel en France. Paris: Ramsay, 1979.

Draper, Hal. 'The Principle of Self-Emancipation in Marx  and Engels.' Socialist Register 8 (1971): 81-109. 

Ehrenreich, Barbara. 'The Professional-Managerial Class Revisited,' u: Bruce Robbins ur., Intellectuals. Minneapolis: U of Minnesota P, 1990., 173–85.

Ehrenreich, Barbara, and John Ehrenreich. 'The Professional-Managerial Class,' u: Pat Walker ur.,  Between Labor and Capital. Boston: South End, 1979. 5–48.

ELZ4 = 'Jugoslavija', članak u Enciklopediji Jugoslavije. Zagreb: Leksikografski zavod, 1960, 4: 567-651.

ELZ5 = 'Jugoslavija', članak u Enciklopediji Jugoslavije. Zagreb: Leksikografski zavod, 1962, 5: 1-154.

Engels, Friedrich. 'The Principles of Communism.'  www.marxists.org/archive/marx/works/1847/ 11/prin-com.htm

Fejtö, François. Histoire des démocraties populaires, sv. 2. Pariz: Seuil, 1979.

Fiamengo, Ante, i dr. ur. Komunisti i samoupravljanje. Zbornik radova učesnika naučnog savjetovanja.... Zagreb: Fakultet političkih nauka, [1967].

Filipi, Slavko, sast. 'Statistički pregled razvoja KPJ-SKJ…,' u: M. Nikolić ur., Savez komunista Jugoslavije u uslovima samoupravljanja. Beograd: Kultura, 1967, 746-88.

Gramsci, Antonio. Selections from the Prison Notebooks. ur. i pr. Q. Hoare i G. Nowell-Smith. New York: International Publ., 1975. (Pisma iz zatvora, pr. S. Škunca. Zagreb: Zora, 1951.)

Gurvitch, Georges. Le Concept des classes sociales de Marx à nos jours. Les Cours de la Sorbonne. Pariz: CDU, 1954.

Hegedüs, András. Socialism and Bureaucracy. London: Allison & Busby, 1976.

Hobsbawm, E.J. Worlds of Labour. London: Weidenfeld & Nicolson, 1984.

Horvat, Branko. An Essay on Yugoslav Society. White Plain NY: IASP, 1969. Vidi i Horvat, Branko. Ogled o jugoslavenskom društvu, Mladost, Zagreb 1969.

Jancar-Webster, Barbara. Women and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. Denver: Arden P, 1990.

Johnson, Chalmers A. Peasant Nationalism and Communist Power. Stanford: Stanford UP, 1962.

Kardelj, Edvard. 'Radnička klasa, birokratizam i Savez Komunista Jugoslavije,' u njegovom Subjektivne snage u samoupravnom socijalističkom društvu. Sarajevo: Svjetlost, 1985, 9-66.

Kerševan, Marko. 'K vprašanju o razrednosti socialističnih družbenih sistemov.' Teorija in praksa 22. 12 (1985.): 1467-86.

'Razredni boj in družbena formacija,' u njegovom Razredna analiza in marksistična družbena teorija. Ljubljana: Delavska enotnost, 1980, 109-45.

Kovač, Bogomir.'’Socialistična’ blagovna produkcija in diskretni šarm (njenega) akademizma.' Teorija in praksa 24. 3-4 (1987-5-56.)

Lange, Oscar, i Frederick Taylor. On the Economic Theory of Socialism. Ed. B.E. Lippincott. NY: McGraw-Hill, 1964. [original 1938]

Lazić, Mladen. Čekajući kapitalizam. Beograd: Službeni glasnik, 2011.

-. Sistem i slom. Beograd: Višnjić 1994.

-. U susret zatvorenom društvu. Zagreb: Naprijed, 1987.

Lenin, V.I. Izbrannye proizvedeniia v dvukh tomakh, sv. 2. Moskva: Gosizdat politicheskoi literatury, 1946.

Lukács, Georg. Geschichte und Klassenbewusstsein. Neuwied & Berlin: Luchterhand, 1971. (Povijest i klasna svijest, pr. M. Kangrga i D. Pejović. Zagreb: Naprijed, 1977.)

Marx, Karl. Capital, Vol. III. www.marxists.org/archive/marx/works/1894-c3.

-. The 18th Brumaire of Louis Bonaparte.www.marxists.org/archive/marx/works/1852/18th-brumaire.

Marx, Karl, i Friedrich Engels. Werke. Berlin: Dietz, 1962. i dalje [citirano kao  MEW].

Ollman, Bertell. Dialectical Investigations. New York & London: Routledge, 1993.

-. 'Marx’s Use of ‘Class’.' The American J of Sociology  73 (1967-68): 573-80. 

Polanyi, Karl. The Great Transformation. Boston: Beacon P, 2006. [original 1944.] (Velika preobrazba, pr. L. Marković. Zagreb: Jesenski & Turk--Hrvatsko sociološko društvo, 1999.)

Rusinow, Dennison. The Yugoslav Experiment 1948-1974. London: Hurst, for the R. Institute for International Affairs, 1977.

Samary, Catherine. 'L’Autogestion yougoslave.', e-poruka od 19/04/2011.  

-. La déchirure Yougoslave. Paris: L’Harmattan, [1995?].

-. 'Du Juin 1968 yougoslave aux impasses du titisme.' br. 22 (1968.): 85-93, www.contretemps.eu/archives/archives-revue-contretemps-telecharger

-. Le marché contre l’autogestion: l’expérience yougoslave. P: Publisud, 1988.

The Situation and Problems in Internal and Foreign Policy [of Yugoslavia].  Ur. Dragoljub Đurović. Beograd: Skupština SFRJ, 1976.

Statistički godišnjak Jugoslavije 1981. Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1981. [dalje SG81]

Ste. Croix, Geoffrey de. 'Class in Marx’s Conception of History, Ancient and Modern. ' New Left R  br. 146 (1984): 94-111.

-. The Class Struggle in the Ancient Greek World. London : Duckworth, 1983.

Šuvar, Stipe. 'Radnička klasa i razvoj jugoslavenskog društva,' u: Žuvela, Mladen, i dr. ur. (vidjeti ispod), 23-65.

-. Sociološki presjek jugoslavenskog društva. Zagreb: Školska knjiga, 1970.

Suvin, Darko. '15 teza o komunizmu i Jugoslaviji, ili  dvoglavi Janus oslobođenja kroz državu'. (Novi plamen, u štampi)

-. 'Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u po-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945-75.' (dio kao 'Birokratski socijalizam’: Diskurs praksisovaca o birokraciji i državnoj vlasti.' Aktiv br. 3, umetak uz Novosti [Zagreb] od 16/4/2011, str. 3-5, www.novossti.com/2011/04/'birokratski-socijalizam'/; Pol. misao, u štampi)

-. 'Ekonomsko-političke perspektive Borisa Kidriča.' Zarez br. 308, 28.IV 2011, str. 10-11 (znatno proširen slovenski prevod G. Cerjaka u Borec br. 676-80 [2011]: 116-31).

-. 'Living Labour and the Labour of Living,' u njegovom Defined by a Hollow. Oxford: P. Lang, 2010, 419-71.

-. 'Where Are We? How Did We Get Here? Is There Any Way Out?' u njegovom Defined by a Hollow. Oxford: P. Lang, 2010, 169-216.

-.  'Pogled unazad iz krize na komunizam i SFRJ.' Up&Underground [Zagreb] br. 17-18 (2010): 86-95.

-. 'Terms of Power, Today." Critical Quarterly 48.3 (2006): 38-62, dostupno na www.blackwell‑synergy.com/

Tozi, Đoko, i D. Petrović. 'Politički odnosi i sastav skupština društveno-političkih zajednica.' Socijalizam br. 12 (1969): 1590-95.

Trotsky, Lev D. The Revolution Betrayed. www.marxists.org/archive/trotsky/1936/revbet/ index.htm (Izdana revolucija, pr. M. Wolf. Rijeka: Keršovani, 1973.)

Woodward, Susan. Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia 1945-90. Princeton: Princeton UP, 1995.

Žuvela, Mladen, i dr. ur. Klasna borba i socijalna diferencijacija: prilog istraživanju socijalne strukture jugoslavenskog društva. Zagreb: Centar SKH &  Delo & Globus, [1984?].

Žvan, Antun. 'Ekstaza i mamurluk revolucije.' Praxis br. 3-4 (1971): 455-65.

Aktiv br. 5-6, Novosti br. 669 , 12.10.2012.: Jugoslavenski studiji 2; Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi, tekst br. 5 (II/III)

1/5